Brutalna i draga mi dječja igra - Pičica

Brutalna i draga mi dječja igra - Pičica

ritn by: Ivor Car
08. 01. 2004.

Nakon što sam dobio par špotanja jer sam umjesto "Brutalna i draga mi dječja igra II" među svoje kolumne uvrstio tekst pod imenom "Neočekivana uživancija", donesoh odluku da napokon završimo s tim brutalnim dječjim igrama. Dakle, da podsjetimo ... u prvom dijelu ove kolumne govorilo se uglavnom o igri "Janjine", koja zapravo sa svojim naskakivanjem i udaranjem ne može pera odbit', što bi narod rekao, majstorskoj igri brutalnosti koja svojim pravilima konkurira za najbrutalniju dječju igru uopće, a to je "Pičica"! Prvi razlog zbog čega je to tako činjenica je da je glavni rekvizit ove igre - nož. A znamo da djeca i nož nikako ne idu jedno s drugim. Igru uglavnom igraju djeca. Kažem uglavnom, jer jednom sam vidio i neke momke da igraju Pičice, ali oni nisu bili baš normalni tako da to ništa ne znači. Dobna granica je od 10 pa do nekih 16 godina starosti. Usput da napomenem kao što sam to napomenuo i u prvom dijelu ove pisanije, ne znam u kojim se sve krajevima igrala ova igra. Odgovorno mogu tvrditi tek da se igrala na užem prostoru Bugojna.

Pičica se može igrati već udvoje, ali optimalan broj dječurlije je pet. Od rekvizita su potrebni već spomenuti nož (češće je upotrebljavana čakija), te ravan plodan teren u koji se spomenuti nož može zabiti, upravo zbog toga ova igra ne trpi vremenske nepogode kao što su suša i poplava, jer je u tim slučajevima zemlja ili suha i tvrda ili mokra i premekana. Zanimljivo je za Pičicu i to da je to igra koja se rijetko kada odigra do svoga kraja, jer ipak nepoznati mozak koji je osmislio tako brutalan završetak igre bio je prebolestan da bi djeca prihvatila ili bolje rečeno pristala na sve njegove ideje. Ali o tome ćemo nešto kasnije.

Dakle kad se potrebni broj djece nađe na nekom zgodnom mjestu, kao što je to kakav parkić i još k tome imaju čakiju, pravo je vrijeme za Pičicu. Djeca sjednu u krug i nekakvom jednostavnom igricom ili brojalicom odluče tko igra prvi. Kada je odlučeno igra počinje. Kao u većini igara kreće se od jednostavnijih dijelova prema kompliciranijim, a te kompliciranije će biti poprilično teško objasniti. Za svaki potez imate tri prilike, a ako ne uspijete, ispadate i to je kraj igre, jer Pičica je igra koja ne daje pobjednika, nego poraženog.

Prvi igrač uzima nožić i polaže ga plošno na ispruženi dlan desne ruke, a potom okretanjem šake specifičnim kružnim potezom baca nožić na zemlju koji bi se u istu trebao zabiti. Pravilno zabijanje je samo onda kada između vrška drške nožića i tla ima mjesta da se okomito, po širini, uguraju dva spojena prsta (kažiprst i srednjak). Što se tiče samog bacanja, ono može biti nepravilno ukoliko više igrača primijeti da igrač nije bacio nožić na strogo propisani način. Ovaj prvi dio naziva se "peteronje" zbog sudjelovanja svih pet prstiju u bacanju (iako se ne baca prstima, već zamahom šake). Prava je rijetkost da netko ne uspije zabiti iz "peteronje" pa se takav neuspjeh čak ne smatra smotanošću igrača, već jednostavno lošom srećom. Nitko nije toliko nespretan da ne može zabiti "peteronju". Potom svi redom bacaju. Drugi krug je "četveronja", što je zapravo isto kao i "peteronja" s tim da se nožić položi na samo četiri prsta (palac otpada). Također vrlo jednostavan potez. Nakon nje dolazi tronja (nožić se polaže na samo tri prsta dlana ispružene ruke: kažiprst, srednjak i prstenjak). Potom se prelazi na "dvonju" (kažiprst i srednjak) i tu počinju problemi za one slabije igrače, jer na dva prsta nož se klati i vrlo lako u okretanju šake može spasti i ne zabiti se. Preporučuje se brzi i energični trzaj tako da nožić ni ne "shvati" da se šaka okreće. Ova serija završava s "jednonjom" (kažiprst ili srednjak) gdje se već, istina vrlo rijetko, igra zna završiti jer neki ne uspijevaju kontrolirati nož s jednim prstom.

Prema redu igre sada dolazi "šakara" što je potez gdje se dlan okrenut prema gore "pretvori" u šaku sa stisnutim prstima na koje se potom plošno položi nožić koji se zamahom i okretanjem ruke u istom trenutku zabija ili ne zabija u zemlju. Pravila o dva prsta razmaka i dalje vrijede. Riječ je o poprilično jednostavnom potezu. Nakon "šakare" na redu je "šotara". Skupljenu šaku postavite tako da je unutarnji dio šake (tamo gdje su palac i kažiprst) okrenut prema gore, znači k'o za Uskrs kada držite jaje i čekate da vam ga netko proba stucati. "Šotara" je također jednostavan potez. E, nakon šotare mi malo slabi memorija, pa neka se vrsni poznavatelji Pičice ne naljute ako zamijenim kakav potez ili se nekoga jednostavno ne sjetim. Mislim da sada na red dolazi "uhara" ili "ušara". Joj komplikacije. Kako sad ovaj potez objasniti. Ajmo polako. Prstima lijeve ruke primite ušnu resicu desnog uha. Potom kroz stvoreni "krug", odnosno kroz napravljen obruč između lijeve ruke i prsnog koša provučete desnu ruku kojom uzmete nožić tako da ga držite za vršak sječiva i na taj način ga bacate. Ovaj potez se za razliku od onih prijašnjih izvodi stojeći. Kod onih malo punijih dječaka problem je nedostatak prostora za zamah. To je "lijeva ušara", nakon koje dolazi "desna ušara", gdje samo zamijenite ruke. Desnom držite uho, a provučenom lijevom bacate nožić. Nakon toga dolazi "nosara" što je zapravo isti potez kao i "ušara" s tom razlikom da se umjesto za uho primate za vrh nosa i tako još više ograničavate prostor zamaha. Postoje lijeva i desna "nosara", iako neka djeca ne igraju ovaj potez držeći ga presličnim "ušari".

Vjerovali ili ne došli smo gotovo do kraja igre, jer preostala su još samo tri poteza, i to ona koja se zapravo rijetko viđaju, budući samo najbolji igrači dolaze do ovih poteza. Rijetkost je da netko od petero djece ne ispadne prije "zubare" koja je po meni najteži potez igre. Stojeći morate baciti nožić kojeg za vršak sječiva držite između prednjih zubi donje i gornje vilice. Baca se tako da istovremeno kada naglo zamahnete s glavom unatrag ispustite nožić iz zuba. Zvuči opasno, ali gotovo je nemoguće da se s nožićem pogodite u glavu ili u neki drugi dio tijela. Problematično je samo to što trzajem glavom nožić dobiva rotaciju, te se do pada na zemlju okrene nekoliko puta zbog čega je vrlo teško učiniti da se zabije u zemlju, a pogotovo još da i kad se zabije ima dva prsta razmaka. Definitivno najteži potez i ukoliko igrate čak i sa najboljima u trenutku kada ovaj potez uspješno odigrate možete biti sigurni da nećete biti poraženi. Nakon "zubare" dolazi još jedan težak potez - "glavara". Oštricu noža plošno prislonite na vrh čela i držite ga prstima. U trenutku bacanja trznete glavom i prstima otpustite oštricu. Nožić potom opet kao i kod "zubare" dobiva rotaciju te se nakon nekoliko okretanja u zraku zabija ili ne zabija u zemlju. Ipak za razliku od "zubare" kod "glavare" je puno lakše usmjeriti nožić i prstima mu dati oštri potisak zbog čega vjerojatnost zabijanja raste. Zubima je takvo nešto ipak puno teže. Ovaj potez je specifičan po tome što ga neki rade zamahom glave unatrag, a neki zamahom glave unaprijed. Koji način je lakši ne bih vam znao reći.

To je zapravo kraj igre, jer preostaje još samo formalnost, najlakši od svih poteza, pa čak lakši i od "peteronje" koja je zapravo ništa drugo doli zagrijavanja. Čak ne znam ni kako se zove. Cilj je zabiti nožić tri puta za redom, i to stojeći te držeći ga za vršak sječiva. Jedino ograničenje je da se nožić mora tri puta okrenuti u zraku dok se ne zabije u zemlju. E ovo je sad stvarno kraj, ali najgore more za gubitnika tek počinju, jer čeka ga težak i često nemoguć zadatak, a i vi ste taman pomislili kako Pičica i nije tako okrutna kao što sam je ja "nahvalio". Glavni od ekipe (onaj najistaknutiji dječak) uzima šibicu (žigica, ne?) i oštricom noža zakucava je u zemlju s tri udarca nožem. Nakon "glavnog" na red dolaze i svi ostali igrači, osim gubitnika koji za zadatak dobiva izvlačenje zakucane šibice iz zemlje, koristeći se samo zubima. Takav zadatak zapravo je nemoguća misija, jer krkani zakucavaju šibicu maksimalno "dobro" te ona uopće ne viri iz zemlje, pa gubitnik čak ni rujući zubima zemlju uokolo šibice ne može izvadit istu. U tom, najčešćem, slučaju na red dolazi ono zbog čega ova igra uistinu jeste brutalna, a to je Slamka Popišanka. Svoje ime zaslužuje činjenici da se radi o običnoj slamki trave, dok prezime duguje jednoj drugoj činjenici, a ta "gadura" je da se svi igrači (opet svi osim gubitnika) pomokre na slamku. Cilj gubitnika te njegova dužnost i obveza utvrđena njegovim slabim "igračkim" kvalitetama je provući Slamku Popišanku kroz usne. Usprkos svome dugom iskustvu u igranju Pičice nikada nisam vidio nekoga tko je "polizao" Slamku Popišanku, jer u završetku igre postoje dva scenarija. Prvi scenarij je da gubitnik čim shvati da će izgubiti daje petama vjetra i bježi kući gdje skriven ostaje barem slijedeća dva dana. Drugi scenarij je da gubitnik čeka dok ne vidi kako "dobro" je šibica zabijena. Ukoliko su je krkani "pošteno" zakucali, gubitnik opet sprintom u maniri Carla Lewisa ruši rekord u penjanju na osmi kat svoje zgrade, gdje čeka da se situacija smiri ili moli starce da ga odvezu kod kakvog rođaka na selo gdje će sav lud vježbati zabijanje čakije u zemlju na raznorazne načine, ne bi li se u grad vratio kao majstor nad majstorima i kako si više nikada ne bi priuštio takvo žestoko sprintanje. Najbolje u svemu je to što mu nitko niti ne zamjera, jer ipak svatko normalan bi u njegovoj situaciji povukao identičan potez. No, ipak za bježaniju i nepriznavanje svoga igrom stečenog statusa, zaslužuje se degenjek (batine, zašoravanje, itd.), i to ne onaj tipa "ajmo mu opalit svak' po macolu i dobro je", već ono pravi, pošteni degenjek poniženja sa što više udaraca nogom u guzicu.

I eto dragi moji, kompjutor mi je lud, smrzava se svakih deset sekundi, pa sam "pohitio" da ovo privedem kraju. To bi ujedno bila i zadnja brutalna igra kojom ću se baviti, barem neko vrijeme (ne obećavam), jer, brate, komplicirano, odužilo se, izgleda k'o kakav znanstveni rad, a, brate, znamo da je znanstveni rad dosadan. Dosta je!