Mi Ljudi smo stvarno neobična bića. Gotovo čudesni u svojim sposobnostima prilagođavanja, koje su nas i dovele do sada i ovdje, kada trebamo sići s konja na magarca, u tren razvijemo čir od uzrujavanja. Jest da su konji lijepe i plemenite životinje, visoke, brzo jašu, griva i rep im se grandiozno vijore na vjetru, a još da su nam kaubojski šeširi, svi bi si bili kao John Wayne u ponajboljim danima. S druge strane, magarci su mali, pomalo komični, ne razvijaju znatnu brzinu i nisu skloni uvijek reagirati na zapovjedi baš onako kako smo zamislili, ali zar je doista tako tragično što ćemo od točke A do točke B stići nešto sporije i biti malo manje elegantni dok putujemo?! Kao i uvijek, slijede životni primjeri by Mušica.

Životni primjer 1: Mušica Tusta više nije žedna

S aparatom za vodu, u naš je ured pristiglo i veliko veselje. Plavi pipac hladna, crveni pipac vrela, kao stvorena za čaj, 'ćino ili finu-mini juhicu. Ima čak i tipku za gaziranu vodu i to u dva modela - opremljenu s više ili manje mjehurića. To što ti mjehurići imaju pomalo metalizirani okus i nitko ih ne pije, nema veze. Aparat za kavu je ubrzo nakon toga počeo proizvoditi čudne zvukove, očito unesrećen dolaskom konkurencije i činjenicom da se odjednom voda lokala u hektolitrima, a kava samo kao prilog. To, međutim, uopće nije bitno. Bitno je da je od tada prošlo više od pola godine. Aparat za vodu je prestao biti fora i postao dio uredskog pejzaža, a aparat za kavu je ušutio kad je skužio da nam jedna boca vode sada traje i po mjesec dana, a kave još uvijek pijemo dvije dnevno.

I, tako, neki dan točim ja vodu i skužim da je boca pri kraju. Moram reći Ani da stavimo drugu, pomislim, i to brzo jer ova je danas gotova. Boce su teške, tako da jedva nas dvije okrenemo jednu. Slijedeće jutro nestane vrele vode. Ane nema do kraja dana. Mirim se s činjenicom da danas više nema čaja ni 'ćina, ali uvijek mogu, falabogu, popiti kavu iz dobrog starog ekspreso-aparata.

Međutim, kroz dva-tri sata nestane i hladne vode. Ok, koji kurac, rekoh sebi u bradu, i odoh odma vidjeti ima li u frižideru soka. Natočim si, i taman dok sam zabrinuto razmišljala kako ćemo šefica i ja do kraja dana bez vode, pogled mi padne na slavinu, pola metra udaljenu od aparata. Osim što iz nje teče hladna voda, pogodna za piće, ona se može natočiti u lončić, te u tom agregatnom stanju i pakiranju postaviti na štednjak, na koji sam upravo bila naslonjena u razmišljanju o dehidraciji i njezinim posljedicama na psihu i tijelo čovjeka. Moram li uopće naglašavati da se sa tako termički obrađenom vodom može pripraviti kako 'ćino, tako i čaj, a bogami i kečiga.

Čak nisam ni plavuša, već brineta, možda i natprosječne inteligencije. Samo, eto, vidjevši magarca, trebalo se vratiti šest mjeseci unazad i sjetiti se da su se ljudi tada zadovoljno truckali na tim simpatičnim sivonjama. I nitko nije umro od sporosti ili manjka elegancije.

Životni primjer 2: Deus ex machina

Preselili smo se nedavno u novi ured. Među raznoraznim komplikacijama izleglim iz te selidbe, pojavio se i slučaj ADSL. Naime, u starom uredu surfali smo na visokim i postojanim valovima brzog Interneta, ali dok se T ne snađe i ne baci nas nazad na taj val, bili smo osuđeni na brčkanje u dječjem ISDN bazenu.

Prvog radnog dana s novim valnim režimom, nakon otprilike sat vremena rada upadam raščupana i zajapurena u ured šefici, urlajući kako je to neljudska sporost, kako se od mene ne može očekivati da budem iole produktivna ako mi za skidanje nekog najobičnijeg zakona treba deset minuta, kako je moje vrijeme predragocjeno za takve kornjačevske manevre, kako sam jela puževe koji su i skuhani bili brži od tog našeg ISDN-a i sve u istom tonu dalje.

A osim toga, dok on pošalje jedan pišljivi e-mail, ja napišem pismo, odšećem do pošte, pošaljem preporučeno i PRETEKNEM GA! Još mi stigne i jebena povratnica nazad!

Cijela tirada je bila popraćena frenetičnim gestikuliranjem, koje bi otvorilo i više od 2 mm kože na nosu da sam nekoga dohvatila - ponajprije zato jer sam u ruci grčevito držala masivnu klamericu kojom sam maločas bila pripravna zatući boga iz mašine, čim gad proviri nos van. Nakon što me šefica otpravila natrag, uz komentar da i njoj ide na živce i da se tu niš ne može, vratila sam se u svoju sobu i, puna korisničkog gnjeva, piljila u omraženu napravu. I taman usred kontemplacije o tome kako su kompjuteri, uz nejebicu, izvor svih zala na ovome svijetu, sjetim se kako sam dugo godina, ne tako davno, zadovoljno surfala preko Carneta. Odlikovalo me tada strpljenje i smirenost, i niš mi nije falilo.

Životni primjer 3: On se konja ne boji

Moja jubavnajveća vozi Hondu s puno konja, za koju od milja zna reći kako je živčana, i kako joj treba tepati. Zaboravila sam koliko točno ima konja u toj ergeli, ali mogu reći da to čudo skače ko da ga je ubola mamuza, čim čovjek pipne gas.

Kako razmišljaju o kupnji novog auta, on i otac mu, išli su malo u razgledavanje, vidjeti ponudu, sjesti u koji, malo pogledati pod haubu, i tako to, što muški već vole znati o tim stvarima. Između ostaloga, sjedali su u neke koji su sada aktualni i vrlo povoljni, ali naravno, po veličini ergele dobrano zaostaju za njihovim crvenim mezimcem.

˝I, kak je bilo u razgledavanju˝, pitam ga kasnije.

˝E, katastrofa, užas!˝, kaže mi on uzrujano, ˝sjeli smo u bla (sori, jednostavno sam zaboravila koji je auto u pitanju), ti nagaziš gas, a on NE ide! Kao da se ne miče se s mjesta! Koja frustracija ... Zamisli, ideš preticati, stisneš gas, a ono ništa! Ma jebeš takav auto ...˝

Naravno, kao i svi mi, i on je prije tog auta vozio krntiju, koja ga je sasvim dobro služila. Kao što vidite, nekima nije problem sići s konja na magarca, nego i smanjiti ergelu za pedesetak konjskih glava.

Univerzalni životni primjer 4: Sorry, kasnim 10!

Koliko vas misli da bi bez mobitela umrli u neljudskim mukama? Često se koristite porukom tipa 'Kasnit ću 15, pošaljite mi poruku gdje ste'? Pitate se kako su ljudi nekad prije rješavali takve situacije?

E, pa, ponosna sam što pripadam cell-free generaciji, koja još pamti vremena bez mobitela, jer je prvi mobitel u razredu dobila tek krajem četvrtog srednje - vlasnik mu je bio Damir, a model neki prastari Siemens, ukukuljen u jedan od prvi tri VIPme paketa i cijenjen na nekoliko tisuća kuna.

Nakon toga je sve vrlo brzo otišlo nizbrdo, ali još uvijek s nostalgijom pamtim te dane prije mobitelne ere ... Ljudi danas stalno pizde na druge ljude, u stilu 'kaj ne uključiš taj jebeni mobitel, zovem te cijelo jutro, ne mogu te dobit, ej!' ili 'Zašto ga ne držiš negdje blizu, čemu ti uopće služi ako ga ne čuješ?'.

Mrzim kad me ljudi prozivaju što ne vučem konstantno tu spravu okolo, kao mačka mlado. Nekad prije, kad je netko kasnio na dogovor, najviše što si mogao napraviti jest sa govornice nazvati njegove doma, i pitati je li taj uopće otišao od kuće i kada. Ako to nije uspjelo, čekalo se neko određeno vrijeme, a onda doviđenja, vidimo se drugi put.

Čini mi se da su ljudi u to doba jednostavno morali više poštovati jedni druge ... Imali smo rešpekta prema tuđem slobodnom i radnom vremenu. Za Božić smo slali čestitku ili nazvali one do kojih nam je zbilja stalo, nismo poslali milijune bezličnih sms-ova, sadržaja Sretan Božić tebi i tvojima, od kojih koristi ima jedino i isključivo T. Niti smo primili isto toliko 'Hvala, tebi i tvojima također sretan Božić'. Tko se, molim vas, ikad razgalio na makar jednu takvu poruku? Nitko, svi ju odmah pobrišu, kako bi u inboxu napravili mjesta za sljedećih deset istih.

Mrzim instituciju mobitela. S obzirom na to da nije poklonjen, već skupo plaćen, tom konju bi svakako trebalo dobro pregledati zube.

Nego, vidim da se ovo odužilo, pa bih ovom prilikom zahvalila svim čitateljima koji su dospjeli dalje od boce s vodom, a ujedno bih i pozvala na toleranciju i poštovanje prema magarcima. Naime (da završim s poantom koje se ne bi posramila niti jedna trećerazredna američka humoristična serija), ono što vam se čini korakom unazad, neki put je upravo obratno - korak prema naprijed koji nas podsjeća da bismo češće morali biti zahvalni za ono što imamo, umjesto da vječito naričemo za onim što nemamo.