Unatoč tome što smo moja kolegica (nazovimo je Ana) i ja obje oku relativno mile ženske pojave, ni sama nisam vjerovala da možemo u roku od dva sata oko sebe okupiti petnaestak uniformiranih muškaraca. Slobodno me zovite lažljivicom, ali to je čista istina. Priču je započeo ...

... osjetljivi nos predstavnika stanara u zgradi, kad je, švrljajući uokolo u redovnoj ophodnji, na našem katu nanjušio neke supstance, kojima je inače mjesto u cijevima.

˝Njušite li vi neki plin, gore kod vas u hodniku?˝ - uhvati on mene i Anu u haustoru, na povratku u ured.

˝Plin?! Plin!? Kakav plin?˝ - prokulja iz mene instant-šiz. Omojbože, omojbože, eto izgorismo svi do temelja!

˝Čini mi se da izlazi iz onog praznog stana preko puta vas ...˝ - obrazloži on svoju opservaciju, ˝idemo prosnifati zajedno, pa ćete mi reći osjećate li vi išta, možda umišljam ...˝.

I tako se naguzismo nas troje oko ključanice protuprovalnih, turbodihtajućih vrata, nozdrvama halapljivo hvatajući čestice naznake našeg skorog lansiranja u nebo nad Zagrebom, u vidu vatrenih kugli i naslova u sutrašnjoj Crnoj kronici.

Bogme, smrdi plin. Smrdi, iz hermetički zatvorenog stana u kojem nitko ne živi, niti je živio u zadnjih pet godina, a naš predstavnik zna samo vlasnikovo ime, prezimena distinktivnog otprilike kao Jurak ili Lovrek. Pomalo zamišljene, vratile smo se u ured, u kojem je ostatak dana vladalo ozračje ne baš uspjelog pogreba, a mene su svako toliko tražili pod stolom ili u špajzi. Ne zato što sam se tamo skrivala (ma dajte, pa nisam baš takva srna), već zato što sam s vremena na vrijeme ekstremno problijedila i stopila se, neopazice, sa zidom u pozadini. To, naravno, u trenucima kad bih zamišljala kako vidim Ilicu kao malecku zmiju na planu grada, a u glavi čujem očarano dijete kako majci govori 'Mama, mama, vidi zvijezda padalica! A čak nije ni noć!'.

Odlučne u namjeri da ohladimo iskrslu eksplozivnu situaciju, sutradan zovemo Gradsku nam Plinaru.

˝Dobar dan. Mi smo iz ureda tog i tog, iz stana preko puta osjećamo plin. Ne, nitko ne živi u tom stanu već godinama. Da, znamo ime vlasnika, ali ne znamo kako ga naći. Da, plin, P-L-I-N, u hodniku, već je došao i do naših vrata! Dobro ... dobro ... doviđenja.˝

Negdje između 'dobro', 'dobro' i 'doviđenja', plinara obećava poslati ekipu na teren, s pripadajućom spasonosnom mašinerijom. Međutim, vibra koju smo razaznali u njihovom glasu otkrila nam je da oni, u biti, misle kako mi njušimo jučerašnji lak za kosu s vlastitih tupastih glavica, pa će jedna pro forma benigna intervencija umiriti kokodakanje. Kroz kraće vrijeme dolaze dva plinca, mlađi i stariji, oboružani aparatom poput onog pomoću kojeg je Elmer Fudd tražio metalne dragocjenosti.

Prije testiranja stroja, ponovi se snif-test guženjem oko vrata - momenti tišine otkucavaju, svatko ulaže maksimum koncentracije, kadli se začuje prodoran: ˝Buuum!˝ Ja vrisnem, a neozbiljni autor urlika, mlađi plinac, umre od smijeha. Počinjem uviđati da, iako je taj dan bila pasja vrućina i nije bilo niti sjenke stranke na obzorju, golišava traper haljina nije bila osobito mudar izbor. Znate, teško je igrati ulogu ozbiljne odrasle osobe, ako ste mjestimično i nesimetrično prekriveni polu-odjećom, kao Baby Spice u danima slave. Suvišno je isticati kako Anina traper minica domaće proizvodnje (featuring  'sam-svoj-majstor nemarno rasparani porubi'), nimalo nije popravljala dojam. Odnosno, popravljala je onaj krivi dojam ...

˝Čujte, gospodične, nekaj smrdi, to sigurno, a sad dal je nešto crklo ili to zbilja je plin, to će stroj vidjeti. Ak nije plin, mi gibamo, a vama nek i dalje smrdi ...˝ - obrazloži autoritet.

Njihova skeptičnost, urođena, a i dodatno poduprta šarmantnim izgledom Ane i mene, rasprši se trenutak nakon pojave rezultata mjerenja.

˝Hm ... stvarno je plin ...˝ - ustvrde obojica, gledajući u prozorčić s kazaljkom. Umjesto normalne nule, iskazana brojka je imala nekoliko njih ... i jedinicu ispred. Uzevši u obzir da u stanu nema nikoga, a da su vrata masivna, dobro zakračunata i poprilično pripijena, nije nam znanstveni um trebao reći da unutra ima plina znatno više. Dakle, kao u onom lošem osnovnoškolskom vicu, trebalo je samo reći: ˝Bomba, buš pukla?˝. Ista toksična misao procuri s plinom, obiđe hodnik, zujeći kroz glavu svakom, a zatim se izdigne poput toplog zraka, i nalegne na atmosferu ...

Buuuuum ...

˝Hm, pomalo dinamitna situacija ...˝ prva progovori Ana, nakon kraćeg razdoblja kontemplacije - ˝a što dalje?˝

Nenadano uozbiljeni plinci prezentirali su nam opcije: A. ući u stan i zatvoriti plin, ili B. zatvoriti isti čitavoj zgradi. Daljnja razrada opcija izgledala je ovako - zatvaranje plina za cijelu zgradu je zadnje oružje, koje su dečki voljni upotrijebiti samo ako nema drugog načina, jer jednom kad se plin zapečati, potrebna je određena administrativna procedurica za ponovno otvaranje. Administrativne procedure poznate su po svojoj jednostavnosti, kratkotrajnosti i praktičnosti, pa će stanari radije progristi zemlju u potrazi za alternativnim gorivom, negoli čekati nadležnu personu. Kako takvo nezavisno zubno rudarenje obično prate novinari, naši plinci nisu još htjeli postati kopito žrtvenog janjeta, koje je zatvorilo spasonosni pipac.

Taj logički slijed vratio nas je natrag na varijantu A. - ulazak u stan, kod koje smo ustanovili podvarijante A.1 ulaska s ključem, uz prethodno pronalaženje vlasnika stana, i A.2 uz pomoć pajsera. Svakako, trebalo je dati šansu varijanti A.1, jer bi A.2 podrazumijevala čupanje okvira vrata iz zida, zajedno s vratima, protuprovalnim, u-zid-penetrirajućim željeznim šipkama i ostalim čudesima. Velika, velika, grdozjapeća rupetina ...

Pristupismo, stoga, realizaciji plana A.1, počevši sa popisom od desetak potencijalnih imena izvučenih iz telefonskog imenika. Dobar dan, dobar dan, imate li možda vi, baš vi, stan u Zagrebu, u Graberovoj ulici? Začuđujući  postotak nazvanih velikom je duhovitošću smatrao rečenicu ˝Ih, kamo sreće da imam˝ i inačice toga, tipa ˝recimo da kažem da imam?˝ ili ˝hm ... ne znam ... prvo mi recite nešto o tom stanu ... o kakvoj kvadraturi govorimo?˝, a sama akcija nije iznjedrila baš nikakvih rezultata, čak ni nekog rođaka od tetkine zaove koji možda ima stan upravo u toj ulici.

Kratko vijećamo, pa zaključujemo da je vrijeme za pojačanje - neka žustra ruka zakona, podvučena plavim, upotrijebi čarobni štapić (gumeni, željezni, kakav god) i izbavi nas iz ugroženosti naših života. I tako plinci pozvali muriju, uz komentar kako bi nam sad trebao jedan dobar Ličanin, da ramenom riješi stvar. Međutim, umjesto robusnog Vin-Dizl-wannabeja, koji odvajkada s lakoćom hrska bedrene kosti mladih janjaca (ovaj put ne žrtvenih), dobili smo simpatičan mladi par u modrom, nju i njega, koji kao da su se netom izlegli iz Policijske Akademije 1, one duhovite.

On, nakon kraćeg motrenja situacije i shvaćanja težine i potencijalne opasnosti iste, češe glavu lijevom rukom iza lijevog uha, zabrinuto korača po naših skromnih nekoliko kvadrata, te na koncu zove glavni štab za upute, a i možebitno pojačanje. U rekordnom roku stiže još jedan mlađahni redarstvenik, sladak poput neobrađene šećerne repice, al neodlučan kao i već prisutni štrumpfovi.

Sad nas je sedam, i već se solidno zabavljamo. Ana i ja smo ionako već obučene za petak navečer, umjesto za ponedjeljak ujutro. Plinci su suglasni u tome da je ovo definitivno najzanimljivija intervencija; uobičajeni prosjek godina onih koje posjećuju je 80-tak, pa za kratko vrijeme znaju sve o tome kako se liječi kronični išijas, kao i o brzini prilagodbe na umjetni kuk. Ekipa jakih snaga u modrom nije baš tako dobrog raspoloženja, jer loptica je trenutno u njihovim nogama, a plan igre im je, čini se, ostao u svlačionici.

I tako, u svrhu prebacivanja poslovičnog vrućeg kestena u tuđe ruke, zovu se vatrogasci, jer, budimo realni, tko bi bolje od njih znao kuda s vrućim kestenom punjenim plinom? Osim toga, doista, zašto držati tako krasnu feštu ekskluzivnom?

A što je dalje bilo, vidjet ćete slijedeći put ...