Svi izvlače neki razlog za prezir prema Jevrejima
ritn by: Ivan Ergić
19. 11. 2013.
Erih Pribke, još jedan visoki SS oficir i zločinac, umro je prirodnom smrću i u dubokoj starosti. Pri tom, do kraja života nije ispoljio ni najmanje kajanje ili elementarnu empatiju ostajući dosledan stavu, toliko puta opisivanom kod Hane Arent da je on "samo radio ono što mu je bilo naređeno". Nedavni slučaj "Pribke" samo podseća koliko su bivši nacisti imali utočiste, ne kod ekstremne desnice i neonacističkih organizacija, već u tzv razvijenim, demokratskim zemljama, jer oni su uživali kako obaveštajni i sudski azil, tako i pre svega politički. Antifašistička svetska javnost je bila preslaba da se suoči sa strukturama zemalja koje su skrivale i štitile zločince. Obračun sa zločincima i njihovo pronalaženje zavisilo je od snage, volje i sredstava pojedinaca.
Dok su Simon Vizental, Efraim Zurof i slični njima lovili naciste i studiozno se bavili tim poslom, javnosti mnogih zemalja koje su krile iste, bile su vidno indignirane i neprijateljski raspoložene prema njima. Iz njihovih reakcija kao da je uvek zračio tihi antisemitizam, i to onaj tako često uzrokovan samim prisustvom jevrejskog aktivizma i koji podseća ne samo na ravnodušnost velikog dela sveta prema Holokaustu, već i prema njegovom kasnijem obezvređivanju, skrivanju nacističkih prvaka i zataškavanju njihovih zločina. Dakle, nad njima je izvršen dvostruki zločin. To je onaj psiho-nacionalni moment kada žrtva ostaje kao stalni dokaz o počinitelju i njegovoj indiferentnosti, tako da ne samo da "nemački narod nikad neće Jevrejima oprostiti Holokaust", već i mnogi drugi.
Antisemitska osećanja su istorijski gajena, a svoju kulminaciju su doživela u modernosti gde su podgrejana mitom o jevrejskoj svetskoj zaveri, dok bi Protokoli Sionskih mudraca trebali da predstavljaju vanvremenski "korpus delikti" te teze. Ideja zavere sa sobom uvek nosi neku dozu mističnosti i pritajene sile što izaziva ogroman strah kojim se povratno hrani antisemitizam. Neverovatno je da je istovremeno opstajala tvrdnja, uostalom kao i dan danas, da su Jevreji u samom temelju boljševizma i komunizma, dok s druge strane dominiraju i kapitalističkim svetom. Dakle, oni su svuda, pa i u ekstremno suprotnim polovima i međusobno zaraćenim i omraženim stranama.
Kao što je nekad Hitler širio strah o judeo-boljševizmu, tvrdeći da su boljševici i oktobarski revolucionari pod najvećim uticajem Jevreja ili su sami Jevreji, tako se danas propagira činjenica da je američka administracija i spoljna politika pod kontrolom jevrejskog lobija. Iz toga sledi da su nekad boljševizam, a danas američki imperijalizam, samo pojavni politički oblici ostvarenja svejevrejske zavere. Iako je veliki broj analitičara i naučnika identifikovao takozvane "Vaspovce" kao dominantnu političko-lobističku snagu SAD-a, u kojoj je gomila Nemaca, Holanđana, Iraca, pa i sve više Afroamerikanaca, mnogi i dalje veruju da je ona izrazito jevrejska.
Istorija, ali i moderno vreme pokazuje koliko se lako može mobilisati prezir prema Jevrejima, i to ne samo kao anticionizam koji može da bude opravdan zbog katastrofalne izraelske politike prema Palestini, već i kroz antijudaizam, koji je pothranjivan od strane hrišćanstva na račun ubistva Isusa. Ili pak kroz najčistiji antisemitizam, onaj koji je doveo da gotovo totalnog istrebljenja čitavog jevrejskog naroda. Po toj logici moglo bi se zaključiti da bi iz te "korpe" svako za sebe mogao komotno izvući već nekakav razlog za prezir prema Jevrejima.
Pomenuti jevrejski lovci na naciste i aktivisti su kod mnogih zemalja otkrivali praktičnu naklonost prema nacistima, koje bi regrutovali za svoje političke i ekonomske interese. Može se reći da su njihovi napori donekle i previše kasno stigli jer većina najvećih nacista je zavrbovana od strane američkih vlasti za službu u njihovim bezbednosnim agencijama ili za slične angažmane. Bivši SS-ovci su našli novo uhlebljenje radeći za Gelen organizaciju pod patronatom CIA-e, dok su vodeći naučnici postali perjanica američkih tehnoloških programa. Mnoge zemlje zapada su im pružale azil i garantovale im anonimnost, dok je Vatikan, između ostalih, organizovao sisteme njihovog bežanja, kao što su poznati "pacovski kanali". Šamar Kisingeru od strane Beate Klarsfeld desio se tek '68., dok su mnogi veliki nacistički zločinci umirali ili im je suđeno u dubokoj starosti, kao na primer Klaus Barbi, "koljač iz Liona", ili Kut Liška, šef višijevskog Gestapa.
Tek jakom samoorganizacijom i političkim angažmanom jevrejskog naroda dolazi do značajnijeg suočavanja sa pravdom, gonjenja bivših nacističkih zločinaca, dobijanja odšteta za prisilni rad i otimanje imovine. Pitanje odštete, koje je do sada dobilo sudske epiloge u mnogim zemljama je takođe uvek bio povod za priču o Jevrejima kao narodu hronično opsednutim novcem i bogatstvom, umesto da se suoče sa činjenicom da bilo koja kompenzacija za ono što je jevrejski narod prošao nikad neće biti pravedna i dovoljna. Konsolidacijom svog nacionalnog bića i zauzimanjem značajnijih pozicija unutar globalnog društva smogli su konačno dovoljno snage da se upuste u lov na krvnike. Da nije bilo angažmana Mosada, jedan od najvećih među njima, Ajhman, ne bi nikad bio pronađen. Zbog čega su te zemlje koje sebe smatraju perjanicom ljudskih prava i slobodnim svetom ostajale neme i pasivne, i čak štaviše krile bivše naciste, i zar nisu one trebale među prvima da traže i procesuiraju zločince?
Zbog toga je uvek pogodno optužiti Jevreje da oni "opet" rade nešto na svoju ruku, a ustvari samo otkrivaju ravnodušnost velikog dela čovečanstva prema njihovom stradanju i nepostojanje ne samo političke volje već najelementarnije ljudske želje da se obračunaju sa ljudima koji su organizovano i industrijski ubijali. Ne samo indiferentnost prema Jevrejima za vreme Hitlera, pred rat i u toku rata već još veći stepen ravnodušnosti prema njihovom stradanju i želji za pronalaženjem zločinaca je ono što u svakom humanom čoveku izaziva moralnu jezu i nevericu.
Svaki put po otkriću novog zločinca otkrivalo bi se licemerje deklarativnog antifašizma sveta. Velika većina njih je bila pod okriljem takozvanog razvijenog dela sveta, dobro čuvani i zaštićeni. Ne samo to, mnogi od njih su bili najaktivniji učesnici postratovskih zbivanja, kao naučnici, inženjeri, radnici tajnih službi, savetnici i slično. Neverovatno je da se posle šezdeset, sedamdeset godina od zločina, i dalje pronalaze nacistički zločinci, ne samo nemački već i mađarski, litvanski, hrvatski ... I to mahom u onim zemljama gde ne samo da dolazi do rehabilitacije nacista već i njihove glorifikacije, prikazujući ih ustvari kao žrtve nepravednog gonjenja.
Mržnja prema Jevrejima je uslovljena samim njihovim postojanjem, kao večitim dokazom zločinačke prirode režima i država koje su nastale u krilu prosvetiteljstva. Oni su stalni podsetnik na ravnodušnost prema genocidu, a svaki novi uhvaćeni nacista iznova osvežava sećanje na odnos prema fašizmu i rasizmu, koji je u manjoj ili većoj meri bujao u najrazvijenim zemljama sveta. Lovci na naciste zbog toga danas i dalje nailaze na šutnju i netrpeljivost, naročito ako su Jevreji. Ustvari, u ovakvim prilikama se najbolje razgoliti priroda evropskog i zapadnjačkog antifašizma, to jest on je tu samo jedna deklarativna apstrakcija bez ikakvog sadržaja i suštine.
60 GODINA ISRAERLSKE OTIMACINE PALESTINSKE ZEMLJE!!!
Amira Haas
Living and Reporting Palestinian Conditions
Amira Haas
The Israeli-Palestinian conflict as depicted by the media has left an image of reality that is far from the truth. Determined to discover for herself and by firsthand experience what really was going on at the West Bank in Gaza, Amira Hass decided to live among the so-called Palestinian rebels/terrorists. Working for a liberal, free-thinking newspaper, the Ha’Aretz, Amira did something no Israeli Journalist has ever done—she lived in Gaza for the four years she reported on it. Hass did not go to Gaza with the intention on staying, but in going there to cover a story she realized she could not leave. What compelled her to remain was not only the continued injustice and severity of the Israeli occupier but also the dignity and resilience of the Palestinian occupied.
Living in Yasser Arafat’s tiny, garbage-strewn statelet, Hass has given and continues to give voice to the Palestinian people who speak eloquently and nobly about so many aspects of their lives. She writes about the importance of their families, the emotional and tenacious ties to homes they long ago lost, the spiritual impact of displacement, the degrading descent into poverty, the daily humiliation of self that results from such inhumaneness, and the corruption of the Israeli policy of "closure" besieging Palestinian towns and throttling their economy and the people. Amira found herself fascinated with the difference between Palestinian image and reality. Their towns were being portrayed in the israeli press as a nest of hornets. She wanted to taste what it meant to live under occupation, under a curfew, and to live in fear of a soldier. She states, "I wanted to know what it was like to be an Israeli under Israeli occupation." Hass has become an expert in Israeli occupation. Israeli reaction, she says, is very violent towards her. Aside from the death threats, she gets e-mail messages stating that she must have been a Kapo (a Jewish camp overseer for the Nazis) in her first incarnation. Someone told her they hoped she would get breast cancer and die. The voice and attitude of the Israeli people remains—until we expel all the Palestinians there will be no peace. Receiving thousands of distasteful e-mail messages, she does not reply to such ignorance because she knows there are thousands of misinformed Israelis who write such foolishness. This is why she remains in Gaza to tell it as it is with the hope of bringing the light of truth to a darkened sector in the world. "The problem with the Israelis is they do not go to the occupied territories. They do not see with their own eyes. They don’t see a Palestinian village with a settler on its land and a village that has no water and needs government permission to plant a tree, let alone build a new school." She writes that people don’t understand how the dispersal of Jewish settlements dictates control over Palestinian territory. For Hass, Gaza embodies the entire saga of the Israeli-Palestinian conflict.
Writing her daily column with indignation at the way her own country (Israel) is mistreating and killing the Palestinians, Hass firmly believes that change can come only through social movements and their interaction with the press. Born of survivors from the Nazi holocaust, her parents refused a house in Jerusalem that was taken away from a Palestinian family who had lived for generations on that land. Hass’ attitude to Israel is how not to be a Zionist. Dropping out of the Hebrew University when the first intifada broke out, she did not want to sit in academia while all this was happening. She got a copy-editing job on the Ha’Aretz news desk in 1989, and when the Romanian revolution broke out, Hass pleaded to be sent to cover the story. This was her first experience to live under occupied control which prepared her to become what she is daily experiencing and writing about in Gaza.
Not only does Amira write daily in her column, she has also written a book entitled, Drinking the Sea at Gaza: Days and Nights in a Land Under Siege. The book truthfully depicts the emotional, psychological, and spiritual essence of the Palestinian people of Gaza and the daily life of the extreme hardships the Palestine people of Gaza are faced with. The book reveals the undying spirit of the Palestinians, their hope, resolve, and even optimism. Because of her tremendous demonstration of courage, Highlight Films decided to do a documentary entitled Between the Lines of Amira Hass. The film won first prize in the Jerusalem Film Festival. The documentary covers the life and work of Amira before and during the Palestinian uprising. Amira continues to write the stories of repeated Israeli citizens, police and soldier harassment against the Palestine people. She covers incidents that continue to take place throughout the west bank which are not being documented because such injustices are protected by what she calls "the system." Daily barrages of harassment, threats, and malicious intentions directed toward the Palestinians by Israeli citizens take place without any connection to the murder of Jews or to shots being fired at them. The Israeli citizens are protected by the authorities who attack Palestinians and then such incidents are never reported and hid from the Israeli system. It was the same system Amira reports on that more than three decades ago, relying on Israel’s military force, sent the Jewish citizens of this state to become settlers beyond Israel’s recognized borders (settlers who thought they were fulfilling a divine promise) to live on the cultivated and uncultivated lands of the local Palestinian populace and to use that populace’s springs and wells.
As long as Amira’s heart keeps beating and the newspaper she works for will keep publishing her firsthand reports at the Gaza strip, the Palestinian people have a voice that hopefully will be heard. We the members of Global Community Communications Alliance honor Amira Hass for her courage to write what she witnessed and continues to witness not for the sake of the headline but to bring about lasting change between two races of people who have been fighting against each other for a long, long time.