Božićna priča by Boris Dežulović

Ivor Car

23. prosinca 2010.

Božićna priča by Boris Dežulović

Nakon što smo na Lupigi objavili tekst „BANDIĆA NE MORE BRIGE: Opet uz ratnog zločinca“, sličnom tematikom pozabavio se u Nezavisnim novinama i Boris Dežulović. Ni Dežulović nije mogao ne primijetiti velebni trijumf momčadi Darija Kordića, tog, kako ga je nazvao, hrvatskog mučenika, duhovnika, isposnika, brata u Kristu i hrvatskom rodu, a u slobodno vrijeme ratnog zločinca i masovnog ubojicu na odsluženju dvadesetpetogodišnje robije. Još jedno uistinu briljantno seciranje naše stvarnosti pročitajte klikom na

Život piše romane, opće je poznata stvar, ali svašta još život piše osim romana. Piše on i bajke i drame, piše tragedije, komedije, humoreske, novele, eseje, poeziju, epove, uopće život je jedan multižanrovski pisac širokog zamaha. Piše tako život i kratku prozu. Naročito voli kratku prozu; ljubavne priče, sportske priče, znanstvenofantastične priče, ove priče, one priče. Svake godine u ovo doba, recimo, život ispisuje najljepše božićne priče. A najljepšu od svih najljepših božićnih priča ispisao je život ovih dana u gradu Mostaru.

"Dragi prijatelji, mila braćo u Kristu i hrvatskom rodu!", piše tako miloj braći u Mostar hrvatski mučenik, duhovnik, isposnik, brat u Kristu i hrvatskom rodu Dario Kordić, duhovni sponzor malonogometne momčadi lašvanskog HVO-a, u slobodno vrijeme ratni zločinac i masovni ubojica na odsluženju dvadesetpetogodišnje robije u zatvoru "Karlau" u austrijskom Grazu, u ove adventske dane, po vlastitim riječima, "ispunjen predbožićnim mirom i radošću, najdublje ganut čudesnom božićnom pričom koju je u našem stolnom gradu Mostaru prikazala naša ljubljena, junačka momčad Hrvatskog vijeća obrane iz divne središnje Bosne".

Što je to tako razgalilo srce Darija Kordića, ispunjeno predbožićnim mirom i radošću? Udruženje ratnih veterana HVO-a iz Mostara šesnaesti put je organiziralo tradicionalni božićni turnir u malom nogometu, na kojemu su nastupale šezdeset četiri momčadi iz cijele Velike Hrvatske i Republike Srpske, od Ploča do Mostara, od Viteza do Nevesinja. Velika Hrvatska, dakako, ne postoji u stvarnom životu, ali podsjećam da je ovo božićna priča, u kojoj su svakojaka čudesa moguća. U mostarskoj je dvorani tako cijelim zidom razvijen golemi transparent s ljupkim natpisom "Za Hrvatsku i za dom - HVIDRA Mostar", sve kako ne bi bilo nesporazuma za koga se i za što borio mostarski HVO i gdje se točno nalazi Mostar.

Je li to razgalilo srce Darija Kordića? Preveliko je njegovo srce da bi ga razgalio samo jedan turnir i jedan transparent. Nije Velika Hrvatska tako velika da bi sama po sebi, sa sve Republikom Srpskom, ispunila i razgalila veliko srce Darija Kordića. Veća od Velike Hrvatske bila je, naime, veličanstvena pobjeda autsajderske momčadi HVO-a Središnje Bosne znakovita imena - "Dario Kordić".

"Najsrdačnije grlim sve naše hrabre hrvatske branitelje, časne organizatore iz HVIDR-e, sve sudionike, igrače, trenere i čelništva momčadi, čestitajući svim pobjednicima ovoga turnira", piše tako brat u Kristu i hrvatskom rodu Dario Kordić, duhovni sponzor istoimene momčadi: "Svemogućem Bogu hvala i slava jer je on, maleno djetešce Isus, ekipu HVO-a Središnje Bosne vodio do čudesnih pobjeda kao David u nadmetanju s nogometnim Golijatima. Presretan sam što je u ove svete dane došašća ekipa iz središnje Bosne, šireći ljubav, dočekana bratskom dobrotom i otvorenim srcima domaćina iz prelijepe hercegove zemlje, ujedinjujući tako našu svetu hrvatsku grudu - Herceg Bosnu."

Na kraju te "čudesne božićne priče", eto, malonogometna ekipa "Dario Kordić", "naša ljubljena junačka momčad Hrvatskog vijeća obrane iz divne središnje Bosne", prošla je pet kola i ušla u završnicu božićnog turnira, i tamo, sred stolnoga grada Mostara, vođena "malenim djetešcetom Isusom", u finalu čudesno pobijedila favoriziranu ekipu Porto Tolero iz Ploča, branitelje naslova.

A "maleno djetešce Isus", u slobodno vrijeme trener malonogometne ekipe "Dario Kordić", vrišti od nepojamne sreće, nebesa se tresu od Isusove glasne dječje radosti.

- Opet Playstation?!! - uletjela u Isusovu sobu Majka Božja. - Šta smo rekli za Playstation?

- Još samo ova utakmica, mama! Igram "HVIDR-u 2010", to je najnovija igrica! - kumi maleno djetešce s joystickom u rukama. - Vidi, ušao sam u finale!

- Tata te već sat vremena čeka u radionici!!

- Ali mama, moooolim te! Rođendan mi je...

- Rođendan ti je u petak! - prekine ga Majka i strogo pogleda, pa se od tog pogleda sva nekako raznježi. - Okej, samo još jedna, i pališ u radionicu! I nema Playstationa do petka!!

Tako je, "vođena malenim djetešcetom Isusom", ekipa "Dario Kordić" u finalu pobijedila 6:3. Pa ipak, čini se da ni to nije toliko ganulo hrvatskog mučenika, duhovnika, isposnika, milog brata u Kristu i hrvatskom rodu Darija Kordića, duhovnog sponzora malonogometne momčadi lašvanskog HVO-a. Bit će ipak da ga je "predbožićnom radošću" više od pobjede na terenu ispunila pobjeda na počasnoj klupi, gdje se slavlju momčadi "Dario Kordić" pridružilo visoko svehrvatsko izaslanstvo na čelu s predsjednikom HDZ-a Bosne i Hercegovine Draganom Čovićem i predsjednicom Federacije BiH Borjanom Krišto, te gradonačelnicima Zagreba i Metkovića Milanom Bandićem i Stipom Gabrićem Jambom.

Skakalo je srce Dariju Kordiću kad je čuo da je pehar pobjedničkoj ekipi, momčadi dakle koja nosi ime osuđenog ratnog zločinca, dodijelio predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a, iz junačkih mu je grudi umalo iskočilo kad je vidio dirljive zajedničke fotografije visokih gostiju i igrača u majicama s likom osuđenog ratnog zločinca, lupalo je hrvatsko Kordićevo srce kad je pehar najboljem igraču turnira, u majici s njegovim herojskim likom, dodijelio izaslanik Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, a najviše ga je valjda "predbožićnom radošću" ispunilo kad je u klupku radosti prepoznao i samog Barišu Čolaka, kad je dakle među momcima što pronose slavu osuđenog ratnog zločinca prepoznao i samog ministra pravde Bosne i Hercegovine.

- Ima pravde, taman da joj je Čolak ministar! - morao je u božićnoj egzaltaciji uskliknuti Dario Kordić.

"Svima vama, divnoj mostarskoj publici koja je s ljubavlju dočekala hrvatske sinove iz središnje Bosne, velika, velika hvala!", napisao je stoga Kordić na kraju svoga pisma iz zatvora "Karlau" u Grazu. "Sve vas ljubim i kličem: Čestit vam Božić i sveto porođenje Isusovo! Neka novorođeni Isus Kralj svojim božanskim milosrđem, ljubavlju i nadom zagrije srca svih ljudi naše prelijepe hrvatske zemlje Herceg Bosne!"

Tako završava Evanđelje po Dariju, najljepša božićna priča, u kojoj sam mali Isus vodi Darija Kordića do čudesne pobjede, u ratu i u miru. Predsjednik HDZ-a, predsjednica Federacije BiH, državni ministar pravde, gradonačelnik Zagreba i ostali mudraci skaču oko jaslica, a tamo gore neobuzdani dječji smijeh ispunio nebesa.

- I ovako po cijeli dan! - žali se žena u plavom ogrtaču ispijajući kafu.

- Bogami je pravo sretan - primijetila susjeda.

- Ma poslao mu Dario po Gojku novu igricu, za rođendan. Po cijeli dan visi na kompjuteru.

- Pa kakva je to igrica, jadna ne bila?! - začuđeno pita susjeda, dok iz dječje sobe dopiru naizmjenice smijeh, vrisak, detonacije i rafali.

- Otkud znam, ne razumijem se ja u to, nešto sa božanskim milosrđem, bratskom dobrotom, otvorenim srcima, ljubavlju i nadom - odmahnula žena u plavom.

- World of Warcraft?

- Ma ja, ta!

- Mamaaaa, dođi da vidiš! - izletjelo u taj čas iz svoje sobe maleno djetešce u mrvu prevelikoj novoj majici, s likom nekakvog tipa s naočalama i kalašnjikovom. - Prošao sam prvi nivo! Stotinu šesnaest ljudi, trideset dvije žene i jedanaestoro djece! Plus džamija! Mrak!!!


Boris Dežulović, Nezavisne novine