CRNI MRAK KOJI ZVUČI POZNATO: Zašto Hrvatska želi biti Izrael?

Anita Lunić

8. veljače 2016.

CRNI MRAK KOJI ZVUČI POZNATO: Zašto Hrvatska želi biti Izrael?

Sada već bivši ministar Mijo Crnoja, pri preuzimanju ureda ministra branitelja izjavio je sljedeće: „Ne može se dogoditi da branitelj nemaju vrata na kući, a izdajemo milijune kuna za štampanje knjiga o NOB-u. Zajedno ćemo uspjeti u svemu“. Tajnik Odbora HDZ-a za branitelje je dodao: „Idemo u oluju za bolju Hrvatsku. Pripremili smo akciju i plan. Sad je povijesni trenutak, za bolju Hrvatsku. Hrvatskoj će uzor biti Izrael, nitko više neće biti iznad zakona. Bez Božje podrške i katoličke crkve ne bi ovo uspjeli.“

No, ono u čemu se do sada uspjelo je smjenjivanje Mije Crnoje, ali njegova ostavka ne znači i zaokret od iste one politike koju je na plastičniji, siroviji način propagirao Crnoja. Hoće li njegov nasljednik osim uredno prijavljenog boravišta, potvrde o nekažnjavanju i mekšeg jezika donijeti sadržajnu izmjenu u politici ovog resora, ipak ostaje tek vidjeti. 

U međuvremenu, vratimo se na Josipa Vidovića, spomenutog tajnika Odbora HDZ-a. On je, dakle, odlučio povući neke paralele, a vjerojatno i smjernice iz izraelskog slučaja. Za razliku od premijera Tihomira Oreškovića koji je iz ranijeg iskustva u izraelskoj Tevi odlučio povući praksu blagoslova pa blagosloviti Banske dvore, Vidović tvrdi da će Hrvatska sva biti kao Izrael. I to, vjerojatno, nemajući u vidu samo sustave navodnjavanja i razvoj poljoprivredne proizvodnje, jer tko bi to bolje znao od Izraela koji je uspio nastaniti pustinjska područja, kako na svom, tako i na palestinskom teritoriju. 

U čemu to, dakle, želimo biti slični Izraelu? Možda u stigmatiziranju ljevice i uspostavljanju ideoloških kriterija za političko vrednovanje i etničko legitimiranje?

Đonom prema nevladinim organizacijama i "pljuvanje" kulturnih djelatnika

Izraelsko ministarstvo pravosuđa nedavno je objavilo zakon o nevladinim organizacijama. Na blogu objavljenom na portalu Times of Israel, ministrica pravosuđa Ayelet Shaked objasnila je taj tzv. Vladin zakon o transparentnosti. Na osnovu ovog zakona, predloženog u prosincu 2015. godine, nevladine organizacije će morati prijavljivati strane izvore financiranja i na iznose platiti odgovarajući porez. S tom ogradom da se navedeno primjenjuje isključivo na strane vlade (npr. vlada Norveške pomaže izdavanju publikacija Hebron Rehabilitation Committeeja o kršenju ljudskih prava Palestinaca u Hebronu). Na taj su način najviše pogođene politički lijeve organizacije, među kojima su i Breaking the Silence, Rabbis for Human Rights i B'Tselem, najglasniji u dizanju glasa protiv kurentne politike prema i na palestinskom području. Da je upravo njihov fokus razlog predlaganja ovog zakona, potvrđuje ministričin napis u kojem piše: „(…)ove snage žele oslabiti izraelsko pravo na izraelsku zemlju. Po mišljenju ovih snaga, način ostvarivanja toga je ocrniti Izrael optužbama za ratne zločine i nemoralno ponašanje prema arapskom stanovništvu.“

Josip Vidović
Josip Vidović u pozdravljanju s Tomislavom Karamarkom i u društvu Željka Glasnovića koji želi "lustrirati medije" jer su "prepreka istinskoj demokraciji" (FOTO: Hina)

Dalje u tekstu, dotaknula se i Boycotts, Divestment and Sanctions, međunarodne kampanje usmjerene na poticanje ekonomskog i političkog pritiska na Izrael da prestane s okupacijom Zapadne Obale i Pojasa Gaze i kolonizacijom palestinske zemlje te da zajamči jednakost prava Arapa i Izraelskih Židova u državi Izrael, kao i da omogući povratak palestinskog stanovništva protjeranog tokom tzv. palestinskog egzodusa 1948. godine i nakon šestodnevnog rata 1967. godine. Ovu kampanju koja za cilj ima osvještavanje zapadne javnosti kao korisnika proizvoda koje Izrael plasira na njihova tržišta o porijeklu proizvoda radi izražavanja stava o okupaciji palestinskog teritorija s kojeg se mnoštvo proizvoda neobilježeno plasira, ministrica optužuje za prikriveni antisemitizam. Kako je moguće da antisemitizam bude zagovaran od strane samih Izraelaca nije objasnila, a što otvara prostor da se ova osuda interpretira u našem ključu: slično, naime, funkcionira i nacionalistička teza o hrvatskim anti-Hrvatima koji se usuđuju propitivati pojedine politike desničarske vlasti.

GIDEON LEVY ZA LUPIGU: Zbog stavova o Palestini ulicama Tel Aviva danas hodam s tjelohraniteljem

Ovaj izraelski zakon koji nastaje paralelno uz već postojeći opći zakon o transparentnosti financiranja, jest licemjeran jer se financiranje od strane privatnih osoba ne treba javno obznanjivati. Zašto je tome tako lako je razumjeti ako se uzme u obzir Haaretzovo istraživanje koje pokazuje da je u proteklih pet godina preko 220 milijuna dolara donirano za održavanje i razvoj ilegalnih izraelskih naselja na području Zapadne obale. Ovaj novac nije oporeziv niti javno prikazan, a koristi se od pokrivanja troškova infrastrukture do financiranja ultradesničarskih grupa i njihove izdavačke djelatnosti. Tako je, prema Haaretzu, tim putem financirana i zajednica odgovorna za publikaciju tzv. Kraljevske Tore, knjige s objašnjenjima prava na ubojstvo ne-Židova.

Naravno, takav oblik financiranja djelatnosti iz neslužbene dijaspore nije stran ni u visokim političkim krugovima. I kampanja Benjamina Netanyahua je, kao što je javnosti poznato, financirana od strane privatnih osoba iz Sjedinjenim Američkih Država. Ovime smo nesumnjivo otklonili sumnju da bi u pozadini nacrta zakona mogla biti intrinzična težnja k povećanju transparentnosti društvenih faktora u cjelini. Da, ponovimo, radije je riječ o obračunu s ljevicom budući se desnica već tradicionalno financira iz redova privatnih donora koji neće biti zahvaćeni ovim zakonom. Zakon je osuđen i od strane američkog veleposlanika u Izraelu, Daniela Shapira, ali i Issaca Herzoga, predsjednika opozicijske Cionističke Unije.

Benjamin Netanyahu
I kampanja Benjamina Netanyahua je, kao što je javnosti poznato, financirana od strane privatnih osoba (FOTO: MathKnight/Wikimedia)

S druge strane, radikalna desna skupina Im Tirtzu je već prionula na posao i počela s difamiranjem izraelske kulturne elite koja podržava ili surađuje s lijevim grupama financiranima od stranih vlada. Kampanja blaćenja, koja je započela 27. siječnja ove godine, među ostalima spominje Amosa Oza, najpoznatijeg živućeg izraelskog pisca, pisca Davida Grossmana i „izraelskog Faulknera“ A. B. Yehoshua. Odgovor umjetnika, kulturnih radnika i organizacija za ljudska prava je stigao uskoro: u Tel Avivu je organizirana „Crna lista“ (eng. Blacklist), prosvjedni događaj koji je okupio više od 50 lijevih organizacija i pojedinaca čiji se rad nastoji delegitimirati i konačno onemogućiti. Pomalo podsjeća na slučaj Registra izdajnika, zar ne?

Prava manjina i povratnika na izraelski način

Iako je ovaj korak naišao na neodobravanje širokog spektra javnih osoba, uključujući i predstavnike pojedinih desnih struja, tradicionalno jaki nacionalistički diskurs i politike nejednakosti nisu ugrožene. Tome svjedoči i Knesset koji je na zasjedanju istoga dana, 27. siječnja ove godine, odbio prijedlog zakona o jednakosti svih građana. Protiv zahtjeva da se u temeljni izraelski zakon o ljudskom dostojanstvu i slobodi uključi kategorija jednakosti, a što je predloženo od strane Jamala Zahalke iz Zajedničke arapske liste, glasala je većina iz Likuda, Haredija, Kulanu stranke i Yesh Atida

Također, u proteklih 66 godina nije donesena nikakva pozitivna izmjena Zakona o povratnicima/povratku, donesenog davne 1950. godine. Prema ovom zakonu svi Židovi, kao i oni koji su oženjeni za Židova (prema dopunama zakona iz 1970. godine) imaju pravo vratiti se u Izrael (čak i u slučaju da tamo nikada nisu živjeli). Istodobno, Palestincima se odbija pravo da se vrate u područja iz kojih su osobno razmješteni nakon okončanja šestodnevnog rata i uspostave današnje države Izrael. Ova odluka temelji se na praksi raseljavanja nakon Prvog svjetskog rata, uzajamnosti raseljavanja i još uvijek nelegaliziranoj tezi o Izraelu kao državi Židova, a čime bi se, ukoliko se izglasa sporni zakon zbog kojega je Netanyahuova politika već jednom padala, isključila jednakost prava izraelskih ne-Židova. Ovim pitanjem koje je izazvalo mnoge kontroverze unatoč činjenici da se slična odredba već nalazi u temeljnom aktu države Izrael, ćemo se više baviti u jednom od sljedećih tekstova. 

Ministarstvo kulture: nacionalni integritet, identitet i kulturne politike

Paralelno sa spomenutim politikama ministrice financija, i Ministarstvo kulture je počelo reagirati na nepoćudne kritičare. Tako je Miri Regev, resorna ministrica, objavila prijedlog još jednog novog zakona, popularno nazvanog Lojalnost u kulturi. Taj zakon smjera ukidanju financiranja kulturnim institucijama koje napadaju ili „sramote“ državne simbole te negiraju tezu da je Izrael demokratska zemlja i država židovskog naroda. Razumljivo, pod udarom će se naći svi oni koji propituju često ponavljanu tezu o „jedinoj demokraciji na Bliskom Istoku“ koja unatoč bjesomučnom ponavljanju, nažalost, još uvijek nije postala istinita.

Israel flag
Osobe koje se usude otvoriti raspravu o konkretnim politikama vlasti optužuje za antisemitizam (FOTO: pixabay)

Slično će biti i s onima koji propituju drugu veliku dogmu o „zemlji bez naroda za narod bez zemlje“, odnosno koji ukazuju na povijest palestinskog naroda, svi oni koji obilježavaju Dan nezavisnosti kao dan žalosti i uopće svi koji problematiziraju politiku prema Okupiranim palestinskim teritorijima i propituju državne simbole, najčešće iz rakursa etničke ekskluzivnosti. Na taj se način, upravo dekretom o nedodirljivosti istine o državi i njenoj demokratičnosti, još jednom dokazuje manjak iste u praksi.

U svom ovom ludilu pokušaja da se nasilno konstruira istina, revidira povijest i zadrži nacionalistički diskurs kao jamac stabilnosti političke vlasti uz paralelno onemogućavanje konstruktivne kritike, poseže se za dva ideološka elementa koja ni nama u Hrvatskoj nisu strana. S jedne strane se osobe koje se usude otvoriti raspravu o konkretnim politikama vlasti optužuje za antisemitizam, manjak nacionalnog osjećaja, mržnju prema naciji i slično, a s druge se strane uspješno manipulira ideologijom naroda-žrtve. Sve to, naravno, brižno umotano u apsolutizirani identitet vjere i nacije. Je li to smjer u kojem želimo ići i idemo? Možda je ipak bolje da nikada ne postanemo Izrael?

Za kraj vrijedi napomenuti kako kritiziranje pojedinih politika određene Vlade nije isto što i kritiziranje cijelog naroda, nacije ili bilo koje druge skupine na osnovi jednog ili više zajedničkih obilježja. Samo potonje može biti okarakterizirano kao antisemitizam. Broj Izraelki i Izraelaca, kao i broj Židova koji žive izvan Izraela, a koji kritiziraju izraelsku politiku u najmanju je ruku jednak broju Palestinaca koji iznose te iste kritike. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Nilfaninon/Wikimedia