Naš povremeni glazbeni kritičar Tonći Handabaka, jedan od najboljih poznavatelja planetarne glazbene scene u svemiru, šalje nam recenziju posljednjeg albuma vokalno instrumentalnog sastava Band of Joy, revitaliziranog banda Roberta Planta. Iako su recenzije na hrvatskoj medijskoj sceni poodavno izišle iz mode, zajedno sa ostalim dobrim, pametnim i nezaglupljujućim sadržajem, Lupiga se vraća korijenima, pa najavljuje da će vas s vremena na vrijeme uputiti u novitete i podsjetiti na staritete svjetske glazbene scene.

 

Band of Joy

Tri su godine prošle od kada je Robert Plant oduševio kritiku i publiku svojom suradnjom sa Alison Krauss na albumu „Raising sand“, osvajačem grammy-a za album godine 2009. Novim albumom Plant potvrđuje da je u zrelijim godinama pronašao sigurno utočište u obrađivanju američkih folk numera. Logičnom se čini odluka Roberta da obrađuje manje poznate kompozicije bez posebno određenih kriterija prilikom selekcije. Osim što sve pjesme imaju pozadinu američkog folka, atmosferom i tempom čine vrlo logičnu cjelinu čemu, naravno, doprinose izvrsni aranžmani Planta i njegovog revitaliziranog benda - Band of Joy.

Naime, radi se o bendu u kojem su još 1966. godine svirali Robert i njegov prijatelj, bubnjar John Bohnam, prije nego što su prihvatili poziv Jimmya Pagea da osnuju Led Zeppelin. Možda je to i razlog zašto je albumom „Band of Joy“ htio napraviti pomak od izrazito country prethodnika prema umjerenjem folk-rock zvuku sa ukusno balansiranim utjecajem starog hipijevskog folk prizvuka kojim nas Plant uspješno podsjeća na vrijeme kada je ovaj kratkovječni bend egzistirao.

Očigledna kriza kreativnosti s kojom se susreću mnogi glazbenici koji su na sceni preko četiri desetljeća, vjerojatno nije zaobišla niti ovu rock ikonu koja se mudro drži obrađivanja njemu dragih skladbi. Srećom, za razliku od Santane koji na svom novom albumu, sa svoje 63 godine, obrađuje „Smoke on the water“ Deep Purplea i „Photograph“ Def Lepparda, ovdje se radi o poprilično opskurnim i većinom zanimljivim odabirima pjesama starih od pet do stopedeset godina...

Robert Plant

Tako Robert i Band of Joy otvaraju album obradom „Angel dance“ grupe Los Lobos, što je poprilično logičan izbor za početak s obzirom da se radi o singlu sa dopadljivim uvodom. Uvodna nam pjesma zapravo svojim instrumentarijem i tempom jasno pokazuje o kakvom se albumu radi. Prekrasna fuzija mandoline i električne gitare neodoljivo podsjeća na suradnju s Jimmy Pageom na albumu „No Quarter“.

Kao što je mnogim glazbenicima druga pjesma na albumu najjači adut, tako se čini da je to slučaj i na ovom albumu. „House of cards“, pjesma Richarda Thompsona iz 1978. godine, ima potencijal pravog hita, premda, predvidjeti hit u današnje vrijeme je jednako teško kao i pogoditi pobjednika eurovizije. Hoću reći, nije lako, meni.

Nakon impresivnog otvaranja albuma, intenzitet je svakako u silaznoj putanji, ali ni u jednom trenutku ne dolazi do točke isforsiranosti, dosade, pretencioznosti ili, ne daj bože, neslušljivosti. Nailazimo tu na obrade od Lightnin' Hopkinsa, Barbare Lynn, Townes Van Zandta, Milton Mapesa, Blind Joe Taggarta te čak dvije pjesme sa albuma „Great Destroyer“ američke indie-rock grupe Low, izdanog 2005 godine. Upravo su ove dvije izvedbe, „Silver rider“ i „Monkey“, izdigle album iz naftalina šezdesetih i donekle ga smjestile u kontekst sadašnjosti. S druge strane, tradicionalne američke country pjesme „Get along home Cindy“ i „Satan your kingdom must come down“ će se svidjeti samo istinskim ljubiteljima ovog glazbenog žanra.

U svakom slučaju, možda bi bilo nerealno očekivati zaljubljenost u „Band of Joy“ nakon prvog slušanja, ali pod pretpostavkom da ste ljubitelj sličnih glazbenih pravaca, mogli bi u kratkom vremenu dozvoliti da vam se pojedine skladbe zavuku pod kožu. Jer, ovdje se radi o vrlo solidnom uratku koji vjerojatno neće ostaviti trag od nekog povjesnog značaja, ali će zasigurno obogatiti odavno osiromašenu glazbenu ponudu novijeg doba.

Ocijena: 8/10

Tonći Handabaka

P. S. Poslušajte Band of Joy na ovom linku