Obavijest za Hrvate koji zabavljeni pseudo-političkim teatrom u domovini možda nisu najpomnije pratili: na „istočnom frontu“, gdje se posljednjih pola godine događa istinska politika, došlo je do velikog zaokreta! 

Pisao sam već da je 5. novembra počeo četvrti svjetski rat: nova forma starog "We are the 99%" klasnog rata. Nimalo slučajno na tlu baš Srbije i baš među studentskom populacijom. Točno šest mjeseci kasnije, 5. maja, objavljen je proglas koji potpisuju "studenti u blokadi svih visokoškolskih ustanova na teritoriji Srbije", tražeći "momentalno raspuštanje Narodne skupštine i raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora". U zaključnom pasusu pozivaju narod da podrži listu kojoj će oni "preneti svoje poverenje", na ime vjere u demokraciju kao "jedini ispravan način za rešavanje političke krize ovolikih razmera". 

U redu, demokraciju – ali kakvu demokraciju? Parlamentarnu, očito! Što je u dijametralnoj suprotnosti s pismima studentima diljem svijeta (21.12.) i narodu Srbije (9.3.), u kojima se horizont studentske pobune definira ne naspram nenadležnog vlastodršca već naspram "predstavničke demokratije". Ona je ionako, kako su isticali, diljem svijeta u fazi raspada te – obratimo pažnju – "očigledno nije u stanju da reši višedecenijsku društveno-političku krizu naše zemlje". Ako studenti po novom misle na tu demokraciju kao jedini način da se riješi političku krizu – a očito misle, čim traže parlamentarne izbore, zar ne? – znači da su zaokrenuli za točno 180° u odnosu na vlastite aksiomatske postavke iz ovih pisama te da odustaju od klasnog rata odozdo kao naravi pobune. 

Dok su mjesecima na sve pritiske da pristaju na razne prijedloge o privremenoj vladi u svrhu tranzicije do "poštenih izbora" odvraćali odbijanjima i ograđivanjima te upornim ustrajavanjem na direktnoj demokraciji (pozivajući i građane na organiziranje kroz zborove) – najednom upravo sami traže parlamentarne izbore. Kako to?

Mjesec dana raskola

Izblijedila je u svjetlu te svježe vijesti s „istočnog fronta“ ona mjesec dana starija, točnije od 7. aprila. U skladu s preferencijama današnje omladine, glavna oglasna ploča studentske pobune je društvena mreža Instagram: prijelomne objave stuštile su se tog dana oko 18, pa 22, pa 23 sata, s profila vojvođanskih visokoškolskih ustanova u blokadi. Radilo se o Univerzitetu u Novom Sadu (UNS) i njegovim regionalnim ekspoziturama. 

Prva objava je bila priopćenje da se plenumi pet fakulteta ograđuju od Partije radikalne levice. U drugoj se pridružuju još tri, obznanjujući da su došli do zaključka kako je "jedino moguće rešenje ekspertska vlada". Treća je navodila najširi popis blokaderskih plenuma (njih ukupno 14, dobar dio UNS-a), koji zajednički potpisuju plakat s krilaticom: „EKSPERTSKA VLADA – do ispunjenja svih studentskih zahtjeva!“.

Ali uslijedila je i kontra-akcija. Istog dana, par sati nakon prvog UNS-ovog priopćenja, na profilu plenuma beogradskog Filozofskog fakulteta objavljeno je priopćenje potaknuto mogućnošću "da studentski pokret u Srbiji donese niz nedvosmisleno nepromišljenih odluka". Studenti FF-a ispoljavaju "veliku zabrinutost o mogućim javnim objavama podrške ideji ekspertske vlade od strane drugih plenuma studenata u blokadi ili gradova u blokadi". 

Studenti koji su odbijali prijedloge o privremenoj vladi do jučer su bili predmet žestokih napada tzv. građanskog sloja (FOTO: Mašina)

Idućeg dana vojvođanskim studentima koji optiraju za ekspertsku vladu pridružuju se niški, kragujevački i novopazarski. S druge strane barikade, na ranijim pozicijama ograđivanja od bilo kakvih kombinacija o sastavljanju bilo kakve vlade ostali su većinom beogradski fakulteti i neki novosadski, pri čemu za argumentaciju u odbacivanju prijedloga posebno valja pohvaliti plenum Fakulteta tehničkih nauka, najvećeg u zemlji. Inzistirao je FTN u blokadi na tome "da se sagleda dubina problema". Što bi značilo da "izlaz nije u kadrovskim improvizacijama, već u sistemskoj promeni pristupa"; u protivnom će svaka nova vlada biti "samo formalna promena u okviru suštinskog statusa quo", odnosno "pokušaj da se politička stvarnost zamagli personalnim promenama".

Stručnjačka pseudoznanost

Iz priopćenja pak plenuma Filozofskog fakulteta posebno vrijedi navesti obrazloženje konceptualne problematičnosti ideje o ekspertskoj vladi. Konstatiraju ideološku obojenost termina "ekspert" (bitno za podvući jer se probojnost manipulacije sidri upravo u pravljenju vanideološkom), kao i proizvoljnost dodjele titule za političke svrhe (svatko i svašta može biti "ekspert"). "Kultom ekspertize" se polje političkih odluka podvaljuje kao pitanje tehnokratskog izvršiteljstva, simulira se nepolitički karakter odluka. Tu bi tzv. ekspertsku vladu, kao i svaku drugu, birala Narodna skupština većinom glasova, a osim što se tim samim radi o političkoj vladi koja se samo folira da to nije, ne treba puno očekivati, zaključuju, od vlade koju bi trenutna vladajuća koalicija dobrovoljno potvrdila.

Studenti koji su odbijali prijedloge o privremenoj vladi do jučer su bili predmet žestokih napada tzv. građanskog sloja, drugosrbijanske profilacije, koji pobunu želi svesti na onu protiv nedemokratskog autoritarnog režima, kao devijacije od ideala liberalne demokracije. Drugosrbijanci nisu u stanju procesuirati koncept po kojem bi pobuna bila protiv nje same, kao sistema, a Vučićev režim upravo reprezentativno ostvarenje tog sistema na kapitalističkoj periferiji (nikakva devijacija). Proglašavaju imperativnost rješenja koje nazivaju "političkima" kao šifrom za redukciju politike na onu unutar liberalno-demokratske paradigme. Živciraju ih studenti kad ne shvaćaju da se radi o ekspertskoj/prelaznoj vladi kao Jedinom Rješenju političke krize i umjesto toga mobiliziraju direktno-demokratske metode istupanja politike izvan važeće paradigme.

Docent Stevan Filipović, primjerice, doslovno je do dana objave proglasa kojim svi plenumi pozivaju na izvanredne izbore, one plenume koji koče ili sabotiraju ("buše") sveprihvaćanje ekspertske vlade proglašavao "antiintelektualnima". Kako drugačije, je li, nazvati kad netko ide protiv eksperata te ne radi razliku između Đuke Bizona i – citirat ću docenta – "osvedočenih stručnjaka", "obrazovane elite"? Antiintelektualizam, nego što! Pa je kolutao očima nad rečenicama FF-ovaca o "ideološkoj obojenosti termina" i kleberio im se što pišu "eseje o tome kako je 'nemoguće definisati pojam eksperta'". Potvrđujući jedino samog sebe kao ignoranta. Pa nije tu kritiku tek neki prkosni plenum izmislio, nego je hrpa literature odavno prozrela stručnjački model kao manipulativni scijentizam, toksičnu pseudoznanstvenu pozu. Moraš baš biti politički analfabet za nemati pojma – sve zazivajući "demokratiju" i "politička rešenja" – da se radi o dibidus antipolitičkom i antidemokratskom rješenju, koje se u svom raison d'êtreu "struke" sastoji baš u negaciji politike. 

Tehnokracija odbacuje smokvin list

U još gorem svojstvu od ignorantizma, zalaganje za ekspertsku vladu biva manipulativno, kao mistifikacija cementiranja ekonomskog statusa quo. Nije u tom smislu naodmet reći da se Filozofski u blokadi u svom priopćenju sjetio i nekih konkretnih primjera iz ovomilenijske srpske povijesti: "Podsećamo da se i G17+ također profilisala kao stranka eksperata, a da su Ana Brnabić i Saša Radulović također bili u jednom momentu nestranački eksperti". Hrvati neka guglaju ako im se provjerava podrobnije, ali zajednički nazivnik je da su ti šatro nezavisni, šatro vanideološki "eksperti" nemilo uvaljivali neoliberalne reforme i ideologiju.

Povremeno se treba vratiti klasicima. Izlaganje koje će prošlog mjeseca varirati "esej" studenata FF čut ćemo već u eseju Roberta Perišića iz 2011. godine. Od stručnjaka se radi, primjećuje on, "nadideološka bića"; struka je kobajagi "neutralna, čista i objektivna". Logika svih ekspertskih vlada u traženju je da se politika ne miješa napose u ekonomiju, da se "stručne" stvari i prepusti struci – premda makroekonomija nikada nije tek stručno pitanje. Sloboda od politike je tu šifrirani način da se zatraži slobodu od javnog nadzora za neoliberalne reforme. 

Kamo ide ova pobuna? (FOTO: FMK)

Perišić citira i nekog brokera što se izlajao: "Ne vladaju vlade, vlada Goldman Sachs." Ekspertska vlada, to je kad savjetnici Goldman Sachsa postanu vlast pa sad njih savjetuje – programira, zapravo – Goldman Sachs. Radi se o propagandnom triku kojim neoliberalna tehnokracija biva oslobođena potrebe za bilo kakvim demokratskim legitimitetom, čak i onim minimalnim koji nude izbori u predstavničkoj demokraciji. "Kult stručnjaka štiti bankarstvo od javne (političke) kontrole, štiti kapital od javnog nadzora, štiti financijski sistem od promjene i od političkih zahtjeva naroda. Kult stručnjaka posredno omogućava vladanje kapitala nad politikom i nad društvom." Tzv. apolitični stručnjak sigurno neće ići protiv interesa krupnog kapitala. 

Vojska kraja povijesti

Prvog maja Peščanik je objavio prijevod članka Marka Fishera iz 2012. godine. Fisher je autor knjige "Kapitalistički realizam: Zar nema alternative?", a portal je vjerojatno bio potaknut okolnošću da je koncept "kapitalističkog realizma" bio predmetom recentnih polemika. Pojednostavljeno: žilavost neoliberalizma (čak i nakon 2008. godine) produkt je privida da alternative ne može biti. U glave ljudi usađivana je nezamislivost onoga što bi došlo nakon kapitalizma. Ostajanje unutar aktualne paradigme uspješno je prodano kao sam zdravi razum. 

Fisherov koncept je na portalu Mašina evocirala Saša Savanović (17.3.). Na Peščaniku ju je – iskrivivši Fishera – za iskrivljavanje optužio opozicijski poslanik Rastislav Dinić (3.4.), što nije ostalo bez odgovora (7.4.). O konceptu je na Peščaniku prije tri godine pisao i Dejan Ilić, a nedavno sam se onda i sam osvrnuo (18.4.), očitavši da je Ilić Fisherovo pitanje nemoći zamišljanja drugačijeg poretka u smislu sistema (prije svega ekonomskog) pretvorio u pitanje nemoći zamišljanja druge vlasti u Srbiji, onkraj "Vučićevog poretka". Princip zabune: fundamentalni poziv na emancipaciju od nametane nezamislivosti smjene sistema izvrnuo je (tada još) u apel za smjenu režima dok sistem ostaje isti. Priroda perverzije: radilo se o instrumentalizaciji Fishera s efektom pridonošenja onome protiv čega je Fisher pisao. Isto je ponovio Rastislav Dinić, skovavši usput parafrazu "vučićevski realizam". 

Da dodam: naveo sam odmah i niz drugih lica drugosrbijanske utrobe koja su se pozivala na ništa manje i ništa više nego zdravi razum kako bi u kontekstu aktualne krize vlasti – dižući galamu o kritičnosti promjene lica režima i ušutkujući potrebu za sistemskom promjenom – manifestirali klasičan kapitalistički realizam. Postojeća političko-ekonomska paradigma: Jedino Moguća! Privremena vlada: Jedino Rješenje! Pustimo puste tlapnje.

Kad smo kod klasika, Radomir Konstantinović pripisao je duhu palanke karakter "unapred date istine". Kao "uvek apriorizam; on ne postavlja istinu u pitanje već, imajući tu istinu kao apriornu njemu, postavlja pitanje samo o zadovoljenju te istine, o stepenu i načinu tog zadovoljenja". Duh palanke je "moralistički a ne filosofski", otuda što "ne pita za istinu već vojuje za nju"; on je " borac u ime određene istine, njen izvršilac". Poput ovih vojnika liberalne demokracije, recimo, kojima je Jedino Rješenje izlaska iz političke krize zdravorazumski apriorno, pa se o toj istini ni ne pitaju, nego su tu samo da ratuju za nju (ne skidajući se s opozicijskih mejnstrim televizija, reciklirajući mantru). Nema alternative! Ne dozvoljavaju ni studentima da preispituju sam sistem; bacaju se na njihovu tobožnju političku nezrelost čitavim svojim moralističkim duhom. Jedino dozvoljeno pitanje je ono o stupnju i načinu zadovoljenja zadane mantre o Jedinom Rješenju.

"Nema jedne ekonomije – postoji lijeva i desna, postoji socijalna i eksploatatorska", zaključuje Perišić svoj esej. Nije pitanje vodi li je se "stručno", nego vodi li je ta famozna struka tako da paše onima iz jedan posto ili onima iz 99 posto. Ali tamo gdje nam ne pada na pamet problematizirati status quo političku paradigmu samu, i nismo u stanju koncipirati alternativu, nego tek dižemo moralnu paniku da se taj apriorizam ima izvršavati – taman će i dostajati ekspertska vlada. Što smeta dodatna degradacija demokratskog stupnja ako je politički ionako već sve unaprijed riješeno, zadano – status quo u korist onih jedan posto kao stvarnost bez alternative – i samo treba to sad eksperti da tehnokratski provode?

Zajebavanje poštene građanštine

Na vijest o parcijalnom studentskom prihvaćanju prijedloga o ekspertskoj vladi Ilić je odreagirao (11.4.) blagim pozdravljanjem – ali samo zbog poklapanja u mnogo čemu "s predlogom Proglasa i opozicije". Nasuprot užasnutosti okupljanjem građana u zborove, bilo mu je okej vidjeti da su se studenti barem "uključili u razgovor". Shvativši, međutim, da pritom strogo uvjetuju neuključenost političara – a sva njegova agenda je u agitiranju za dio opozicije – oborio se i na ideju ekspertske vlade. Ne može ekspertska, mora biti baš prelazna! U roku kojeg dana, već je prozivao studente (15.4.) kao ekvivalent samog Vučića po zlu, po tome da "od njih možemo očekivati samo najgore" – jer eto gledaju poprijeko drugosrbijansku opoziciju. 

Zašto opozicija sama ne izađe na megdan Vučiću? E, ali bez studenata bi izlazila praznih ruku – zato se Ilić ili Dinić toliko i ljute zbog plenumske cipele. Da izađu s umjerenijim, kompromisnim prijedlogom prijelazne vlade, taj bi baš i mogao polučiti uspjeh – ocjenjuje Ilić. Predstavljao bi realnu prijetnju, jer režim još drži poluge moći, ali nema kontrolu nad društvom, morao bi napraviti ustupak. Istovremeno, dok studenti ispostavljaju nerazumne zahtjeve, nema šanse da im Vučić izađe u susret, nije lud. "Ideja prelazne vlade – a ne ekspertske vlade – podrazumeva dogovor između vlasti i pobunjenog društva." Ideju ekspertske prozove, uglavnom, ne zbog onoga zbog čega bi trebalo, nego zbog njene impotencije. 

Uviđajući da prijelazna vlada studentima apsolutno ne dolazi u obzir (ni u jednom momentu nije dolazila na stol kao opcija, uz jednoglasnost najoštrijih ograđivanja), dio drugosrbijanskog građanstva nije poput Ilića pravio razliku između nje i ekspertske, koliko je inzistirao na bilo kakvom "političkom rešenju", samo da ostaje unutar status quo paradigme. Za vrijeme trajanja raskola, Filipović & Co. ljutili su se moralistički na plenume koji ne prihvaćaju ni ideju ekspertske, koji su je eto "bušili". Promaklo im je da je Ilić, promašujući ceo fudbal, u nečemu ipak ubo: pa da, ideja je prije svega impotentna, s obzirom na izostanak bilo kakvog mehanizma kojim bi se Vučića i SNS-većinu u Skupštini primoralo na ovjeru takve vlade. Niti plenumi koji ideju jesu prihvaćali, nisu zapravo prihvaćali ništa što bi realno vodilo raspletu krize u okviru važećeg sistema. Jesu li bili toga i svjesni?

Što ako su samo zajebavali iliće i vukli za nos filipoviće svih tih mjesec dana? Ne možemo znati. No, ultimativno se radilo o takvom učinku, kad se podvuče crtu. Ništa ih nije koštalo da istupe s nečime što unaprijed nema šanse. Koliko je ikad bilo moguće tražiti u tome bitan značaj ili gledati nekakav indikator?

Možda ovako da podvučem poantu: trijumfalizam građanštine zbog toga što je većina plenuma navodno prihvatila da se ide s ekspertskom vladom bio je promašen neovisno o tome jesu li ih svjesno zajebavali.

Sjena na trijumfu

I ovomjesečni proglas, sa zahtjevom da se raspiše izvanredne izbore, vojska kraja povijesti dočekala je trijumfalno, još i više; likujući (ako ćemo do jaja: rade se džinglovi sa svjetlosnim mačem koji izborima razbija SNS-imperij, zahvaljuje se svim suborcima i suborkinjama na svemu što je vodilo do ovog trenutka, poručuje se „Žvalavom“ da mu je šah-mat, stavlja emotikone jakog bicepsa, i sl.). 

U jednu se ruku i radi o varijaciji na temu ekspertske vlade. Podržat ćemo, javlja studentica Sofija, "ljude koje mi smatramo kredibilnim, koji su se do sada pokazali stručni u svojim oblastima, koji su nas podržali i koji mislimo da će zastupati glas naroda kako treba". No, s ključnom razlikom! Uvođenje izbora u jednadžbu znači da vladu ne bi potvrđivali poslanici u postojećem sazivu Skupštine, nego bi narod tek izabrao novi saziv – dakle, eliminirao bi se problem izostanka demokratskog legitimiteta, skupa s problemom impotencije slijedom bazične nerealnosti da bi SNS-većina digla ruke za anti-SNS vladu. 

Studenti pred RTS-om (FOTO: Mašina)

Ostao je ipak jedan slon u sobi. A čime natjerati Vučića i da raspiše te izbore prethodno redovnom terminu (i napose očekivanom kolosalnom plijenu kroz Expo 2027, kojega se klan sigurno nema namjeru tek tako odreći)? Pristat će jer mu je to uvijek i bila taktika, imajući u vidu da su mu instrumenti krađe izbora još uvijek u rukama? Hm, da – ali zašto uopće da riskira u ovim dramatično promijenjenim društvenim uvjetima? 

Neko ovakvo rezoniranje možda? "Do sad, njihova mantra je uvek bila poziv na izbore kao rešavanje svake krize, i sve koji su odbijali da izađu na iste nazivali su kukavicama. Samim tim, od njih bismo napravili kukavice po prvi put za vreme njihove vlasti, gde bismo ih naterali da izađu na čistac sa nama. Gubitkom poverenja kod naroda u predsednika i SNS opravdano se dovodi u pitanje legitimitet novog mandatara, aktuelnog sastava Narodne skupštine i svih državnih institucija." Hm, da – zbilja mislite da će tjeranje crvenila u obraze biti ta poluga koja će raditi kod okorjele mafije?

Ili da pretpostavimo još neki rezon? Na primjer: da je glavni mehanizam dolaska do izbora društveni pritisak preko masovnog štrajka. Hm, da – po svemu što smo vidjeli nije nam za držati dah u iščekivanju masovnog štrajka. Nije da će zatresti gaće Vučiću kao skorija realna mogućnost. 

Sve je to dosta naivno. Koliko možemo biti sigurni da se ne ponavlja priča s onim kao prihvaćanjem prijedloga o ekspertskoj vladi?

Ccc, djeco, zbilja nije lijepo stalno tako zajebavati Drugu Srbiju, još s onolikom egzaltacijom u koju su sad upali ti ljudi – srce će da ih prekine, nisu više mladi poput vas. 

Osnova sumnje

Nego, odakle mi uopće ovi rezoni koji govore u prvom licu množine samih studenata? Jesam ih isisao iz vlastitog prsta? Zamislimo scenarij na osnovu neslužbene plenumske dokumentacije u kojoj tako stoji. 

Koncentrirajmo se na prirodu egzaltacije. Dolazi do nje uslijed impresije o konačnoj pobjedi: svi su se plenumi usuglasili oko zdravorazumskog rješenja, koje više ne podrazumijeva nikakve revolucionarne ambicije. Ekstremistička manjina koja je mjesecima minirala "političku artikulaciju" izgleda da je napokon izbačena naglavačke van s univerziteta. Prestalo se s preispitivanjem sistema kao takvog – sad kibiceri ne moraju više svjedočiti problematiziranjima čerčilijanske istine da od liberalne demokracije neprikosnovenije nema (ostat će samo kao vojnici na straži u službi izvršavanja te istine – za svaki slučaj, ako se „komunjare“ opet pokušaju infiltrirati). Kapitalistički realizam ekstrapoliran je i na same plenume. Nitko više ne koči cilj što bržeg rušenja režima nekakvim pokušajima zamišljanja alternative sistemu. Unisono se odustalo od onih nekad aksiomatskih tlapnji iz pisama narodu Srbije i studentima diljem svijeta – o izlasku onkraj horizonta parlamentarizma. Zavladala je opća usuglašenost da se ide upravo kroz parlament! 

S druge strane istog novčića, drugarice & drugovi koji se zalažu za suštinske društvene promjene padaju u obeshrabrenost, ističući kako "pomeranje fokusa na parlamentarne izbore predstavlja simptom šireg mehanizma održavanja sistema quo", reprodukcije postojećih odnosa moći, apsorpciju i institucionalizaciju protesta, gubitak potencijala za vaninstitucionalni pritisak kroz samoorganiziranje, pražnjenje protestne energije "unutar sigurnih granica političkog sistema", neutralizaciju stvorenog naboja "za radikalnije promene", preusmjeravanje "sa pritiska odozdo na očekivanje da će promena doći odozgo".

Doznajemo međutim i ovaj podatak: s prijedlogom za izbore prvi je izašao – FTN u blokadi. To je, da podsjetim, isti onaj FTN koji je koliko prošlog mjeseca sve kombinacije o novim vladama prekrižio inzistirajući na sistemskoj promjeni pristupa, odbacujući puke personalne, formalne promjene kao zamagljivanje stvarnosti dok suštinski status quo ostaje isti. 

Ne bi li vas, drugosrbijanci, već to – u kombinaciji s onim slonom u sobi, da se ponovo radi o praznom, impotentnom apelu – moglo natjerati na više skepticizma u trijumfalnom proslavljanju? Koliko je realno da bi se plenum u nekoliko tjedana tako naglavačke okrenuo da sad inicira svestudentsko zatvaranje u prostoneprošireni parlamentarizam, i da bude prvi koji to predlaže? Biste li stavili ruku u vatru da se zaista okrenuo?

Ne bi li se radilo i o osnovi da drugarice & drugovi pričekaju s obeshrabrenošću, odgode priznanje poraza?

Društveni front

Dopustimo scenarij u kojem se zaista ni za jotu nije odstupilo od horizonta pobune definiranog u pismima. Uzmemo li apostrofiranu "predstavničku demokratiju", a ne tek Vučića i SNS kao poredak koji se želi prevladati, to će za sobom povlačiti nešto: potrebno se oboružati strpljenjem, pripremiti na dugotrajnost borbe. Mafijaški režim se možda i može srušiti na juriš, ali globalnu oligarhiju iza liberalne demokracije sigurno ne – valja napuniti boce s kisikom, zamislivo je isključivo kroz zaranjanje, ukopavanje, dugu nepopustljivost, uz širenje u vidu internacionale.

Sve neporecivijim pritom postaje drugo ograničenje: fakulteti ne mogu ostati dovijeka blokirani. Postavlja se pitanje modaliteta ovog ukopavanja. Kako da ono opstane i nakon odblokiravanja univerziteta – uz nastavak društvenog pritiska na sistem?

Izgledalo bi to otprilike ovako: "Društveni front predstavlja dugoročan pokret koji će objediniti različite inicijative koje se bore za prava radnika, poljoprivrednika, studenata i drugih društvenih grupa, a koji će svoju osnivačku bazu naći u utemeljenim vidovima samoorganiziranja." 

Društveni front? Posrijedi je pojam koji već neko vrijeme cirkulira pokretom; glasalo se primjerice o njemu još 25. aprila. Radi se o "solidarnoj koaliciji studenata i radnika", uz prateći "širok spektar aktera", kao najplodnijem tlu "za realizaciju suštinskih sistemskih promena" (filipovići s golemim upitnikom nad glavama). U pitanju je "mreža udruga samoorganizovanih radnika, borbenih sindikata, profesionalnih udruženja i ostalih vidova organizacije društvenih grupa koje su podržale studentske zahtjeve". Kroz to, "studentski pokret bi nastavio aktivno da postoji i u slučaju kraja blokada". 

Ovakav scenarij: "Delovanje Društvenog fronta zasnovano je na principima direktne demokratije, solidarnosti i uzajamne podrške, a njegovo kolektivno funkcionisanje utemeljeno je na ideji da su socijalni problemi s kojima se danas suočavamo sistemski, i to na taj način da zahtijevaju dugoročnu koordinisanu borbu kako bi bili rešeni." Op-op! Dirdem + solidarnost + sistemska narav društvenih problema + postavljanje borbe kao dugoročno koordinirane. Vojska kraja povijesti na aparatima. 

Ili ovo: "Iza Društvenog fronta leži ideja da je trenutnu društveno-političku krizu nemoguće rešiti isključivo stranačkim i parlamentarnim sredstvima". Primijetimo: isključivo. U kombinaciji s još nekim, i uključivanje u parlamentarizam je legitimno. Cilj rušenja Vučića, ovim ili onim sredstvima, nije nikad bio u suprotnosti sa sistemskim promjenama – dok god se ne zaustavljamo na rušenju Vučića kao prvom i zadnjem cilju (kako bi se, kad vlast umjesto nedemokratske postane, eto, demokratska, smjelo indolentno zaglaviti u kapitalističkom realizmu i antifilozofskom duhu palanke). Istovremeno: jedini je način "da se borba vodi na političkom terenu onaj u kome ona ostane ukorenjena u vanparlamentarnim pritiscima i snažnim mrežama solidarnosti". Fokus ostaje izvan parlamenta! Mora se "izbeći instrumentalizacija pokreta i gušenje njegove energije svođenjem borbe isključivo na proces izbora i dalje parlamentarne politike".

Kolaju i detalji o „Programskom minimumu“ (kao što je bilo i sa zahtjevima, konkretizacija slijedi "nakon serije diskusija na direktno demokratski način", uz učešće studenata sa svih plenuma, s prelijevanjem na logistiku građanskih radionica), i o proceduri za odabir članova Izbornog komiteta zaduženog za sastavljanje liste Društvenog fronta ("ne sme biti nikakva ekspertska lista, niti stranačka lista" – niti uključivati same studente).

U tom slučaju dugoročni ciljevi bi bili "uspostavljanje zborova u svim delovima Srbije"; "uspostavljanje plenuma/radničkih saveta u okviru sve većeg broja radnih mesta"; „operacionalizacija, povezivanje i održavanje pomenutih vidova samoorganizovanja". Društveni front, dakle, kao "korak ka ujedinjenju radničke i studentske borbe koji usmerava i objedinjuje bunt koji su studentske blokade probudile". Sa sve zazivanjem koordiniranih štrajkova i masovnog štrajka. 

Pustimo sad pretpostavljenu dinamiku ostvarenja. Možda sve skupa i neće biti tako? Možda. A možda su si i drugosrbijanci samo umislili da su izgnali „komunjare“ iz studentskog pokreta i da se interno odustalo od ambicija iz pisama i postavljanja pobune kao klasne. 

Hajde zato barem da nabacimo mogućnost: iza zahtjeva za izvanrednim izborima, kao prividnim mirenjem s utapanjem u liberalnu demokraciju, krije se exit strategy – dislokacija direktne demokracije s fakultetskih blokada, ali ne u pražnjenje nakupljenog naboja kroz status quo okvir, već u širi i trajnije održiv Društveni front; preseljenje pobune u izgradnju samoupravljanja kao paralelnog sistema vlasti. 

Egzistencija hipotetskog scenarija sama po sebi (neovisno o tome na što će sve skupa izaći, u završnom saldu svestudentskog preglasavanja i dalje) – demantira baziranost drugosrbijanskog trijumfalizma na pretpostavljenoj konačnoj pobjedi liberalne struje; mijenja značenje zaokreta s obzirom na osnovu egzaltacija jednih i defetizma drugih.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mašina

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.