KAKO „ČITATI“ BLEIBURG: Između povijesti i ideoloških tumačenja
„Borit ćemo se protiv tiranije i nikada se nećemo predati. Ići ćemo do kraja, borit ćemo se na morima i oceanima. Borit ćemo se snažno, borit ćemo se u zraku, borit ćemo se na plažama, na poljima i ulicama, u brdima, pomažući jedni druge do izdisaja snage i do konačne pobjede nad tiranijom. Nikada se nećemo predati. Nikada, nikada, nikada“ - ovo je samo dio govora britanskog premijera Winstona Churchilla od 4. lipnja 1940. godine, kada je objavljujući rat njemačkim nacistima i njihovim saveznicima odbio ideju Nevilla Chamberlaina i lorda Halifaxa o mirovnim pregovorima s Adolfom Hitlerom koji su se trebali odvijati preko Benita Mussolinija i njegovih ađutanata. Na tom putu do konačne pobjede Britancima je obećao samo „krv, znoj i suze“.
Tri godine poslije, u svibnju 1943., Churchill će poslati vojnu misiju na Balkan, točnije u grotlo njemačkih ofenziva između Neretve i Sutjeske, gdje su se partizanske jedinice Narodnooslobodilačke vojske predvođene maršalom Titom i proleterskim i dalmatinskim brigadama već mjesecima tukle protiv brojčano i tehnički puno nadmoćnijeg neprijatelja – njemačkih SS divizija, ustaša i četnika. Sudionik te misije i svjedok tih bitaka, sir William Deakin, u svojoj knjizi "Embattled Mountain", zorno je opisao događaje tih dana, kao i ideju te karakter borbe partizanskih jedinica protiv njemačkih nacista i njihovih kolaboratora. Odmah po izvještaju s terena, Churchill stupa u savezništvo s maršalom Titom i partizanima, odbacujući dotadašnju podršku vojnim strukturama dinastije Karađorđevića čiji je predvodnik bio general Draža Mihailović, bivši general kraljeve vojske, a sada vođa srpskih četnika. Raskrinkani dvostruki moral ideje i karaktera četničke borbe, čijim su formacijama partizanske jedinice upravo na Neretvi nanijele poraz od kojeg se vojno nikada nisu oporavili, a gdje su pod njemačkom komandom zajedno s ustašama ratovali protiv partizana, gubi tako najznačajniju podršku Churchilla i Velike Britanije.
Nacisti, fašisti i njihovi vojni saveznici te 1943. godine, već od siječanjskog poraza i potpunog uništenja njemačke Šeste armije u bitki za Staljingrad, redaju poraz za porazom dok se mitovi o nepobjedivosti nacista raspadaju u hrđi sa željeznim kukastim križevima na dnu rijeka - Volge, Neretve i Sutjeske.
Krv, znoj i suze – koje je Churchill u borbi protiv tiranije „obećao“ Britancima – na Balkan stižu već početkom 1941. godine bombardiranjem Beograda, bijegom kralja Petra II. Karađorđevića i ulaskom ustaša s njemačkim nacistima u Zagreb. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja, pod patronatom Hitlera i Mussolinija, koja u novom poretku obuhvaća prostor cijele današnje Bosne i Hercegovine, ali, zanimljivo, ne i današnje Republike Hrvatske (bez prodane dalmatinske obale i otočja Mussoliniju od strane Pavelića), za njene stanovnike znači uvođenje rasnih zakona, progone i masovnu egzekuciju Židova, Srba, Roma i Hrvata antifašista, te pokatoličavanje Srba u suradnji s Katoličkom crkvom. Nikakva suđenja! – glasi zakon o rasama u NDH. Krivi su i moraju nestati jer su Židovi, jer su Srbi, jer su Romi ili jednostavno politički protivnici. Od tog dana će u vagonima na tračnicama prema Jasenovcu i Gradiški Staroj, baš kao i prema Auschwitzu, uz pozdrav ZDS, nestajati mnogi ljudski životi – djeca, žene, starci.
NDH nije bila nikakva slobodna država kojoj je hrvatski narod težio u svojoj dugoj povijesti, već u povijesnom kontekstu i svom korijenu jedna anticivilizacijska i antigrađanska tvorevina u kojoj su mogli opstati samo oni koji su podanički stali pod nacističku zastavu, licemjerno obmanjujući puk kako stvaraju nekakvu nezavisnu državu Hrvatsku.
Na otpor toj tiraniji, na krv, znoj, suze i zajedničku borbu protiv nacista i fašista, pozvala je tada jedino Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom u svojim proglasima narodima i narodnostima Jugoslavije i pozivom na naoružavanje i zajednički otpor. U tom kontekstu i Churchillov proglas o borbi protiv tiranije na poljima, ulicama i brdima do konačne pobjede, svoju najbrutalniju realnost nalazi i oslikava upravo u teškim borbama proleterskih i dalmatinskih brigada koje su vođene na Neretvi i Sutjesci.
Tiranija koju je četiri godine provodila NDH ostavština je sustavnog progona, ubijanja i zatiranja kulture, posebno u drugoj polovini 1943. i 1944. godine kada je brutalnošću dosegla vrhunac anticivilizacijskog ludila. NDH i ustaše će svoj potpuni slom doživjeti u vojnom porazu nacističke Njemačke svibnja 1945. godine, pa će se u tom kaosu poslije kapitulacije 9. svibnja, zajedno s ostacima razbijenih njemačkih, četničkih i belogardejskih formacija, početi povlačiti prema sjeveru i Austriji, gdje će ih dočekati saveznička britanska vojska.
Poslije pet godina nacističkog terora i milijuna ubijenih u nacističkim koncentracijskim logorima – Auschwitz, Dachau, Jasenovac … poslije Dunkirka i Staljingrada i zločina protiv čovječnosti, vojska NDH je na polju u Austriji između savezničke britanske vojske i partizanskih jedinica, na Bleiburgu, poražena i razoružana, dok su kreatori zla – od poglavnika Ante Pavelića do njegovih najbližih suradnika – već odavno na tzv. Štakorskom putu, daleko od okrnjene Hrvatske i hrvatskog naroda, uz naredbu onima koji su ostali da se ne predaju.
Za nacističke tvorevine i države tu je povijest završena, a njihova sudbina odlukama s Jalte od 4. do 11. veljače 1945. godine, zapečaćena. Tu se, između ostalog, kaže da će se one vojske i njeni saveznici koji su služili nacizmu morati predati pobjedničkim vojskama protiv kojih su se i borile, te da će sve državne tvorevine nastale u vrijeme nacističke okupacije biti u tom porazu kao takve i poništene.
Nacistička tvorevina NDH, tako, tu i tim odlukama i u porazu nacizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu 9. svibnja 1945. godine, nakon četiri godine podaništva prestaje postojati. Brutalno suluda i naprosto naivna je bila zamisao, a koju često spominju i neki današnji povijesni revizionisti, da su se ustaše nadale da će biti prihvaćeni u savezničko zarobljeništvo odakle će se u nekakvom preokretu nastaviti boriti protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih jedinica.
Desetljećima kasnije, a upravo i samo zahvaljujući odlukama AVNOJ-a i ZAVNOH-a te zajedničkoj borbi i pobjedi hrvatskih antifašista koji su sa svojim sunarodnjacima 1945. godine stali na stranu pobjednika, nasuprot NDH, u novijem dobu bilo je uopće i moguće utemeljiti današnju međunarodno priznatu državu pod nazivom – Republika Hrvatska.
Bleiburg je direktna posljedica ustaškog terora, no ni tada, ni danas iz vremenske distance, nije se smio dogoditi i ostat će vječita točka za prosudbe i rasprave o zločinima iz naše povijesti. Sve ostalo, svaki udio ljudskog bića u kojem jedna ljudska ruka oduzima život drugom čovjeku, nedvosmisleno je početak svakog čina zločina, iskonskog barbarstva i ljudskog zla. I zato na tome treba raditi, govoriti i suprotstavljati se prije svega netoleranciji i mržnji prema drugom i drugačijem – kulturom sjećanja, građanskom kuražom, demokracijom i antifašizmom, jer zlo je, u ogledalu laži povijesnog revizionizma i falsifikata u dvostrukim konotacijama, još uvijek i svuda oko nas.
Nekakva vječita misao u poruci, iako smo svjedoci da se i danas podaničke politike ne libe doći do profita i zone interesa prodajući domoljublje za profit, premda nas već mjesecima okupiraju i genocid u Gazi i ratovi u Ukrajini i Iranu, bila bi da se rasni zakoni i koncentracijski logori, pa onda ni Bleiburg, više nikada i nikome na ovim prostorima nigdje ne ponove. Kultura sjećanja je temelj naše civilizacije, istina nema alternativu, bez nje nema civilizacijskih normativa, a naposljetku – ni slobode!
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Wikimedia
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

















Ja tvrdim da Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a čiji (nad)biskupi služe komemorativne mise na Bleiburgu (ove godine opomenuti od Austrijske biskupske konferencije da prestanu s promocijom ustaštva ili tih misa više tamo biti neće), nema ispravno pamćenje.
Naime, onaj tko pamti samo ”nedužne žrtve” a da se ne pita kako se ”nedužne žrtve” tamo našle, pak se klanja ustaškoj vojsci, što katolički (nad)biskupi i političari koji tamo svake, ali baš svake godine zloupotrebljavaju komemoraciju čine, i što je najvažnije, ne osuđuje ustaški režim, ne spominje da su ”bleiburške žrtve” pale kao posljedica ustaške strahovlade i genocida počinjenim nad Srbima, Židovima i Romima, ili prešućuje da su se ustaše probijale prema Bleiburgu sve do zadnjeg časa pucajući i ubijajući partizane i nedužne slovenske seljake, koje su uz put i pljačkali, taj ne samo što ne zna pamtiti, već i gadno manipulira.
Ako su katolički prelati do 2000. godine imale neke dvojbe, od tada i od velikih gesti kajanja Ivana Pavla II. u jubilejskoj godini više ih ne bi trebale imati. I na Bleiburgu bi se trebale čuti riječi kajanja, jer je Katolička Crkva, predvođena Stepincem, podupirala ustaške genocidne radnje. Jer da nije bilo ustaškog terora, ne bi bilo ni bleiburških žrtava. Kao ni to da ne bi bilo masovnog bijega prema Bleiburgu da Pavelić i ustaške glavvešine nisu širili paniku, prije toga se uvjerili da će zajedno s Britancima krenuti u obračun prema partizanima, i naravno, pobjegli ostavivši narod na cjedilu.
Razumije se i to, protivno lupetanjima svećenika i imama o ”stotinama tisuća ubijenih na Bleiburgu”, budući da na Bleiburgu nije bilo ubijanja (to partizani pred Englezima ipak ne bi mogli činiti), kada se govori o bleiburškim žrtvama, riječ je o onima koji su ubijeni nakon 15. svibnja 1945.
I ponavljam, ja o ovomu mogu i moram govoriti i pisati jer imam ispravno pamćenje: mojoj obitelji su komunističke vlasti učinile velike nepravde, ali moji su bili na krivoj strani, uz nacizam i uz ustaštvo.
(Drago Pilsel)