TAKO VELIK, A TAKO MALI: Nikada mi Split nije izgledao manji i tužniji nego tog subotnjeg jutra
Stavimo čas na stranu Autohtonu – Hrvatsku stranku prava na čelu sa Draženom Kelemincem, stavimo na stranu i samog Keleminca, stavimo na stranu i društvo koje je on okupio da to tmurno subotnje jutro provede u Glagoljaškoj ulici u Splitu. Stavimo, rekoh, sve to na stranu, njihov bijes i ludilo, pokušaj da nas se fizički domognu i objasne nam „što je bilo“, njihove uvrede i činjenicu da je gore navedeni doslovno pred mojim očima udarao interventnog policajca šakama u prsa, a potom i nekakvom štakom. Stavimo sve to jedan čas na stranu.
Na toj se strani, naime, okupilo društvo agresivnih ljudi koji su se preko kordona policije pokušavali obračunati s drugim ljudima kako bi im „nešto objasnili“, nazivajući ih četnicima, pičkama, a da su se domogli svojih meta „objasnili“ bi im to i fizički. Ali, eto, stavimo sve to na stranu, čak i činjenicu da su cijeli kvart blokirali interventni policajci, a nije da nije prometan kvart.
Teško mi je naravno sve to staviti sa strane, ali moram za potrebu ovog teksta, kao što moram staviti sa strane sve te salve uvreda zajapurenih prosvjednika koji su najavili „Operaciju Dežulović“ i „miran“ prosvjed. Stavit ću na stranu i samu policiju koja (ni)je radila svoj posao i dopuštala „prosvjednicima“ da ih vrijeđaju, udaraju, guraju, bez ikakvih sankcija, barem za sad. Sve ću ja to, eto, staviti na stranu.
Pa i ljude s druge strane „barikade“, čak i tog Borisa Dežulovića koji je toliko raspizdio Keleminca i društvo da potegnu iz Zagreba kako bi udarali interventnu policiju i pokušali se fizički obračunati s njim jer, kako tvrde, „ne voli Hrvatsku“ i pljuje po žrtvama Vukovara u koji je 1991. godine ušao na tenku. Stavimo, eto, sve nas zajedno sa strane. I ove što su pokušavali uz psovke, uvrede i kletve najniže vrste domoći nas se i razbiti nam glave, a i nas koji smo sve to preneraženo promatrali očekujući najgore ako se nekako probiju.
Muka mi je nekako to reći, oprosti Dežuloviću što ću sa strane staviti i tvoje roditelje, ljude koji imaju skoro devedeset godina i koje su ti „mirni prosvjednici“ u tmurno jutro došli uznemiravati vičući im da im je sin četnik, pička i najveći izdajnik. Još mi je veća muka sa strane staviti svu onu starčad koja je izašla ispred svojih portuna, a nije znala što se događa, kao što ću sa strane staviti i Antu Tomića, Viktora Ivančića, Heni Erceg i još desetak ljudi koji su došli čisto ljudski stati uz prijatelja u toj suludoj manifestaciji ludila i kaosa koji vlada hrvatskim zakonima. Zakonima da u „mirnom prosvjedu“ možeš doći pred kuću ljudi od preko devedeset i jebavati im majku četničku, jugoslavensku i prijetiti im fizičkim obračunom. I ne samo njima nego i novinarima kojih je dvadesetak u Glagoljašku došlo raditi svoj posao.
Jedino što mi je lako staviti sa strane u ovom tekstu sam ja. Došao sam, naravno, kao čovjek zgrožen uopće idejom da netko planira, organizira i prijavi javni skup pred privatnom kućom nečijih roditelja, pa još u toj dobi, i došao bih pa da i tom nesretnom Kelemincu netko učini isto jer i sam imam roditelje koji su prešli osamdeset pa bi im jedna upućena uvreda bila dovoljna da završe u bolnicu, na hitnoj ili još gore.
Stavimo sve to, dakle, na stranu. Sve aktere, one koji su se preko policije pokušavali domoći nas da nas prebiju, kao i nas koji smo sve to u nevjerici promatrali. Stavimo na stranu i da sam u tom društvu bio najmlađi, da su ljudi oko mene sa ove strane već i sami u pristojnoj dobi sa ugrađenim stentovima, sijedim kosama i umorom od svega toga što im vidiš na licu. Prkosnom još uvijek, jer vrijedi se boriti protiv pasjih skotova kako je to divno poručio Viktor, kao što vrijedi nositi luč Ferala i praviti neki svoj novi Feral kako je to rekao opravdano odsutan taj dan Predrag Lucić. I Ustav i zakon koji se sustavno krše, i policiju koju se nekažnjeno pljuje i udara, sve to zajedno, i nas i njih i ptice što su prestale pjevati na prekrasnoj tvrđavi na Gripama pred šokiranim starcima na balkonima - sve staviti na stranu.
Sa druge strane, dakle ne s ove koju smo stavili sa strane, Splićani su sjedili na rivi i mirno pili svoje prve jutarnje kave, čitali novine i odlazili kako mi to kažemo „u provištu“ po namirnice za ručka. Tisuće ljudi, mojih sugrađana, znalo je što će se dogoditi to jutro na Gripama i tisuće mojih sugrađana znalo je preko društvenih mreža mjesto, vrijeme i nakane ovih sa one strane.
I ta me strana nekako zaboljela najviše. Ta strana koja se nije niti pojavila, niti je bilo briga. Stao sam na čas i pogledao grad ispod sebe. Grad koji volim najviše na svijetu, s te tvrđave i sa tih Gripa nikada mi nije izgledao manji niti tužniji. Grad toliko velik, a opet toliko malen.
Malen za sve nas što smo stajali razdvojeni kordonom policije, a još manji za sve one koje nije bilo briga. I ako stavim sve to sa strane, i jedno i drugo, ostane mi samo gorčina. Zbog pljuvanja, prijetnji i psovki, zbog ljudi koji su zadužili ovaj grad svojom životnom borbom protiv ludila više od svih, a podršku im je došlo dati dvadesetak ljudi.
Kad sve staviš sa strane, i s jedne i s druge, ostane ti samo gorčina i tuga. Vjerujte mi da se nikada u većoj buci nisam osjećao tiše. Kao što nikada nisam pod takvim uvredama bio ponosniji. Što sam, kako god okrenuo strane – bio na onoj pravoj.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/Vida
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
