Ostvareni san ljetne noći
Frizer koji je radio u noćnoj smjeni, a on je kao i svi Ljubini miljenici radio ionako samo po noći, razvukao je usne u namješteni i lažan osmijeh, baš onako kako je znao da Ljubo to voli i upitao ga da li želi sve kao i inače ili bi večeras htio nešto posebno.
Ljubo, lažno nasmijan i namršten u isto vrijeme, mu je na to rekao, što u Ljubinom slučaju znači - izderao se na njega:
- Čov'će, ne'ko mi jamio frizuru! Jel' mo'š ti to pojmit!? 'Oču da mi odma naraste nova il' k'o nova, bez puno izmotavanja!
Frizer, kao i svaki jednostavni obrtnik, pokušao je umiriti svog klijenta i stao mu je objašnjavati da mu ovo što upravo ima, odnosno nema, na glavi baš dobro stoji.
- A, čujte gospon Ljubo, tko je jamio - jamio, nema smisla više tražiti krivca. Uostalom sad se ionako puno grade auto putovi, pa vam je i frizura u trendu. Ja bih vam predložio ...
Joj, joj, ovo je bilo vrlo nesmotreno s frizerske strane! Ljubo, kao prvo ne voli da mu se proturječi, a kao drugo - ako on ne gradi auto put, a ne gradi ih više, onda kao da se oni i ne grade. Barem što se njega tiče.
- Čuj, frizer! Nemoj da te ja učim šta je u trendu, a šta nije! Jes' razumijo? 'Oču da imam što sam rek'o i bez puno priče. I stani mirno kad samnom pričaš, jel jasno?
U stavu mirno frizerima mozak brže radi i čini se da je Ljubo to znao, pa ga nije iznenadilo kad je već u slijedećoj sekundi iz frizerovih usta doletio prijedlog.
- Evo gospon Ljubo, možemo vam rastegnuti dlake iz nosa i omotati vam ih oko glave. Vidim da ih imate puno i da su baš lijepo rudlave. A kako nisu ni sijede, izgledat ćete puno mlađi nego što se itko može i nadati.
Ljubino lice se raširilo, pa da je bilo zelene boje netko bi mogao pomisliti da to lubenica govori.
- Sviđa mi se ideja! A jel' boli?
Frizer je znao da boli, ali nije znao kako da to kaže širokom licu u koje je, stojeći mirno, gledao. Pokušao je biti obazriv.
- Ne bi trebalo jako boljeti, ako prije toga popijete petnaest litara domaće rakije, koju možemo nabaviti ...
Kako se nikome nikada nije isplatilo biti ljubazan sa Ljubom, tako ni frizer nije bio iznimka. Ljubo mu se obratio gledajući ga s omalovažavanjem.
- 'Ajde ne bulazni! Ko da meni treba rakija! Ja sam se pijan rodio, pa to se bar zna u mom selu, a šta se zna u mom selu to treba da se zna po svim birtijama i ostalim ustanovama. Jel' jasno?
Frizeru za muškarčine nije trebalo više ništa objašnjavati. Zamolio je klijenta da, kao i obično skine hlače i gače i sjedne na specijalnu stolicu sa osrednje debelim drvenim štapom zataknutim na njezinoj sredini. Nju je nabavio isključivo na Ljubin zahtjev i samo za njega osobno. Čim se Ljubo zadovoljno i udobno promeškoljio i smjestio, frizer se primio posla oko razvlačenja dlaka iz nosa i njihovog omotavanja oko onoga što smo već rekli da bi mogla biti lubenica kad ne bi bilo tako bljedunjavo.
Do samog svitanja iz frizerskog salona su odzvanjali čudni krici i vrištanje, a rijetki prolaznici nisu mogli ništa drugo nego se zapitati kakva se to pijandura dere u ovo doba noći. Naime, nitko od njih nije mogao ni slutiti da je upravo tu večer i u tom frizerskom lokalu trajno riješen problem koji je muškarce diljem svijeta mučio od pamtivijeka. San o trajnoj muškoj kosi se ostvario.
Kasnije toga dana, negdje blizu podneva, šankerica u saborskom kafiću uopće nije prepoznala rudlavog čovjeka koji joj je pružio kovanicu od pedeset lipa, plativši tako piće za kompletan saziv Sabora, što se baš taj dan prvi put okupio na svečanoj sjednici nakon ljetne stanke.
