Već dvanaesti festival Prvi prozak na vrh jezika, nakon što se izredaju mladi i nagrađeni autori do 35 godina starosti, zatvorit će svojim koncertom u petak 26. lipnja od 20:30 sati u parku ispred zagrebačke Bookse Martin Ladika. O sebi Martin kaže: „Šumski pjesnik, drumski pjevač, mijene vjesnik, svjedok čuda – lutkar, lutak, Martin Ladika šegrt je stvaralaštva – u jednu ruku dječak, u drugu povjetarac, u treću kriška kruha i zgaženi mravac“. I još ne stane u sav taj opis.

Inače, ovogodišnji Prvi prozak na vrh jezika održava se od srijede, 24. lipnja, do petka, 26. lipnja u parku ispred Bookse u Martićevoj ulici, s nizom zanimljivih gostiju i predstavljanja rukopisa i knjiga. Cijeli program možete vidjeti na ovoj poveznici. 

Mi smo ovu priliku iskoristili da povedemo razgovor s Martinom Ladikom i saznamo nešto više o ovom „šegrtu stvaralaštva“. 

Prvi prozak na vrh jezika od 24. do 26. lipnja (ILUSTRACIJA: Prvi prozak na vrh jezika)

Vaš stvaralački proces ste prije opisivali kao onaj koji ide od teksta prema glazbi, što je rijedak slučaj, uglavnom ide obrnuto. Je li proces do danas isti, pokazuje li znakove kolebanja?

- Mogao bih i danas svoj stvaralački proces tako opisati, ali ipak, radije bih ga opisao kao obostranu, uzajamnu igru teksta i glazbe, nedvojbeno isprepletenih, s obzirom da jezici imaju svoje melodije i ritmove. Riječi stalno vrtim po glavi, brojim slogove, slažem stihove. Njihova intonacija i ritam predlažu melodije i tako često tekst priziva glazbu. S druge strane, vrtim u glavi i same melodije i harmonije, bez teksta, pa im naknadno pridružujemo riječi koje u tom slučaju mogu nastati jer ih je melodija predložila. Kolebanjem bih mogao nazvati dvojbe u odabiru iz mnoštva mogućnosti kombinacija riječi, melodija i ritmova. Ako govorimo konkretnije i jednostavnije o stvaranju uz gitaru, udarim dva, tri, četiri akorda i vrtim riječi dok ne sjednu.

Koliko vam onda pjesama na kraju ostaje neuglazbljeno ili ste na miru s tim da nisu sve za uglazbiti? Što pak s njima?

- Dosta pjesama ostaje neuglazbljeno i sasvim sam na miru s tim jer mi se čini da pišem puno i svakako, a nema sve to namjeru ili namjenu biti uglazbljeno. Razmišljam jednoga dana sabrati ih u ovakva ili onakva izdanja, ali to je još tamo negdje iza ugla, prvo mi valja sabrati i objaviti uglazbljene pjesme. Dogodi se i da nešto napišem, ostavim neuglazbljeno i onda mnogo kasnije na to naiđem i primijetim da se odlično slaže s glazbom koju trenutno vrtim u glavi. 

Jednom ste izjavili: „Naravno, pošao sam od toga da se umjetnošću promijeni svijet“. Ostajete li pri toj tvrdnji, imate li, barem povremene, napade skepse? Pojasnite kako to točno umjetnost mijenja svijet i nije li onda, ako je tako, ideal masovna popularnost? 

- Smatram da sve što činimo ima utjecaja na zbilju, nešto više nešto manje, nešto izravnije i tako dalje. Ovisno kakvu umjetnost stvaramo, ovisno kako doživljavamo svijet i što smatramo promjenom. Neka su djela, neke pjesme u meni ostavile snažan trag, utjecale na moj razvoj. To je za mene promjena. Čini mi se – još uvijek – da ako ma kakvo djelo, umjetničko ili ne, može tako nekako utjecati na pojedinca, može dakle utjecati na više pojedinaca, moglo bi dakle utjecati i na zajednicu. Idealistično je to, donekle naivno, ali za mene nužno doživljavanje stvari. Ma i nije naivno, pa to je činjenica. Ne utvaram si ja da ću uvelike promijeniti svijet, no vidim da ga pomalo mijenjam u nekim suptilnim slučajevima i to me dirne i drži na putu. Skepsa je sastavni dio borbe. Napada uvijek iznova, izaziva, shrva, ali traži uvijek nove odgovore, daje priliku da ojačamo i tako dalje. Je li masovna popularnost nužna da bi mijenjali svijet? Hoće li veća viđenost doprinijeti širenju ideje? Složeno pitanje o utjecaju, ovisnosti, mehanizmima društva, sustava vrijednosti, ekonomije ... Vjerojatno hoće, svakako donekle, no čini mi se da postoji i nezanemariva mogućnost lukave klopke. Sustav uvijek zna iskoristiti masovnu popularnost da utopi izvjesne ideje, tako je građen i tako se i dalje gradi. Masovna popularnost bez pokrića je upravo tvorevina tog sustava vrijednosti. Sad šta s tim i je li to uopće tako – nemam pojma. Ja sam neki klinac koji nema pojma ni o čemu i samo radi ono što mu se čini ispravnim. Idealist, romantik, budala, Pretenci Jozo, naklapator, fantazer.

Nakon ove izjave nesumnjivo je da se vidite kao angažiranog umjetnika. Možete li se zamislit kao ne-angažiran i što za vas znači pojam angažiran? Do kuda se proteže u svakodnevicu?

- Angažirana umjetnost za mene je ona koja se odnosi spram društvene zbilje kako lokalne tako i globalne. Koja pokušava prokazati nepravde i zamisliti bolji svijet. Angažiranost bi u tom smislu značila prisutnost, odgovornost, osjećaj za pravdu, osjećaj za lijepo. Angažiran bi bio i onaj koji se bavi osjećajima, koji razgovara o općim mjestima, koji se usudi privatno učiniti javnim u korist zajednice. Pokušavam sabrati štogod suvislo, ali veoma su ovo složena pitanja, tako da više-manje drobim misli u nešto nalik rečenicama. Mogu ja svašta zamisliti, ali ne vidim se kao neangažiranog umjetnika s obzirom da mi je značenje angažiranosti prilično široko. Društveno, političko, ekonomsko, ekološko, psihološko, filozofsko, zdravo seljački i tako dalje. Angažirana umjetnost je pjevati narodne pjesme u specifičnim modernim vremenima, pjevati o svjetskim sukobima, o patnji nedužnih, opjevati žabu u bari koju zbilja rijetko vide ljudske oči, pjevati mjesecu kada ga gledaju samo luđaci … 

"Jednom sam svirao u strogo čuvanom zatvoru pred ozbiljnim prijestupnicima i vidio ih kao djecu u vrtiću, pljeskali su i smijali se i mahali nožicama kao djeca u vrtiću, jedino su tete umjesto pregača nosile uniforme i duge cijevi" (FOTO: Marija Graša)

S lutkarskim skupinama često nastupate pred djecom. Koja je razlika između nastupa pred odraslima i pred djecom, i možemo li očekivati i pjesme za djecu?

- Moje pjesme za djecu već postoje i stvarnije su od granice između njih i pjesama za odrasle. Razlike između spomenutih nastupa su također meni nejasne i svaki puta drugačije. Valjda neki dobro čuvaju djecu u sebi pa se primijeti kad takvi čine publiku i zamagle granice. Isto tako, neka ozračja i prilike bude djetinje i dječje u nama i tada su opet granice upitne. Jednom sam svirao u strogo čuvanom zatvoru pred ozbiljnim prijestupnicima i vidio ih kao djecu u vrtiću, pljeskali su i smijali se i mahali nožicama kao djeca u vrtiću, jedino su tete umjesto pregača nosile uniforme i duge cijevi. Tada je, primjerice, to bila vidljiva granica. Ostalo je bilo zamagljeno. Filozofiram, čini se, nekada su granice jasne, ali teško da ću to sada definirati.

Pjesme izvodite u nekoliko iteracija. Koja bi bila vama najdraža da imate beskonačne mogućnosti, od solo nastupa do simfonijskog orkestra? Imaginirajte kombinacije, sastave, glazbenike …

- Eh dragi moj, zahvalan sam na prilici, ali naprosto iza mene se uvijek stvorio veliki red i nervoza roditelja kad se nisam mogao odlučiti kako potrošiti svoje tri kune na kuglicu sladoleda. Mogućnosti, svete i proklete, njihovo mnoštvo i sveprisutna neponovljivost!

Pokušajte pobrojati najvažnije umjetnike –glazbenike i pjesnike – koji su na vas utjecali ili se barem tome nadate? Kada se slušate, čujete li jeku drugih autora? Kojih?

- Baka, slap, šumor, đemovi s Antunom, zrikavci, valovi, Neruda, Lorca, Marquez, Borghes, Gibran, Whitman, Drago Ivanišević, Ljubo Stipišić, Ivo Andrić, Džoni, Rundek, Mance, Šobić, Dylan, Cohen, Rodriquez, narodni pjevači, Kerempuh, Triboulet ... Svi oni i mnogo drugoga se nadopunjuje i raste u vlat trave koja je moj glas.

Kako se danas postaje popularan kantautor i što ćete u tom smislu poduzeti?

- Kupio sam tamić. Na van božji. Tko je vidio bit popularan. Mislim nabavit par ovaca za početak. A onda na ljeto balirat. I ne daj bože da mi promaknu zrele trešnje i slično. A pjesme, svaka im čast, neka žive svoj život, ja ću dat sve od sebe, zato sam tu. 

Što nam je od vas očekivati na Festivalu Prvi prozak na vrh jezika u petak u parku ispred Bookse?

- Nadam se da ne kašnjenje, možda košulju na cvjetiće, vjerojatno ubrzani tok misli, svakako pregršt stihova, jednostavnu pratnju gitare, rekao bih dosta naglašenih pokreta i izraza lica te još koješta upitne i odgovorne vrijednosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pavle Kocanjer

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.