„Što je u nama naše, a što smo dobili prije nego što smo uopće mogli birati“, pitanje je što najavljuje otvorenje samostalne izložbe umjetnice Ivane Fischer, pod nazivom „Divlji gen“. Izložba se otvara u petak, 18. rujna, u galeriji „Trotoar“, u zagrebačkoj Mesničkoj ulici. 

Kustosica je Martina Rodrigues, a autorica teksta koji prati izložbu, u čijem je fokusu novi animirani film Ivane Fischer „After Belonging“, filmska je kritičarka Višnja Pentić koja primjećuje: „Svoje ćemo 'ja' i njegove svjetove uvijek morati graditi od materijala koje su nam darovali drugi... Ali već se u samom činu biranja i uspostavljanja novih veza s dobivenim i s pronađenim skriva zametak slobode da svijetu pokažemo svoj divlji gen“.

Kako kažu iz „Trotoara“, Ivana Fischer kroz svoj novi animirani uradak istražuje identitet kao proces stalne rekonstrukcije. Ona, odbacujući ideju o subjektu koji nastaje ni iz čega, gradi radove od već postojećih materijala i uloga, tražeći prostor emancipacije i slobode između društvene uvjetovanosti i osobne intuicije. Pojašnjavaju kako je protagonistica filma jedna starinska dječja lutka, koja kroz mijenjanje haljina prolazi različite društveno zadane uloge. Autorica istražuje kako se osobni identitet oblikuje između naslijeđenih obrazaca, društvenih uloga i mogućnosti individualnog izbora. Čini to koristeći se lutkama, pronađenim časopisima i svakodnevnim predmetima.

„Film, kao i ostali radovi na izložbi, tako postaje priča o cikličnosti života i potrazi za prostorom izvan onoga što nam je unaprijed određeno“, stoji u najavi izložbe Ivane Fischer, čiji su prethodni animirani filmovi dobili značajnu pažnju svjetske javnosti.

Ivana Fischer (FOTO: Trotoar)

Tako je njena „Soba“ 2012. godine uvrštena u program slavnog muzeja suvremene umjetnosti MoMA i Film Society of Lincoln Centera u New Yorku. Isti film osvojio je i Grand Prix na Festivalu hrvatskog animiranog filma, otkupila ga je francusko-njemačka televizijska kuća Arte, a i u njemu također glavnu ulogu „igra“ lutka.

„Djetinjstvo je strašno mjesto. Samo promatrano iz velike daljine, bila ona prostorna ili vremenska, može nam to razdoblje izgledati kao poprište bezbrižne idile. Jer svako je odrastanje obilježeno mijenama koje je nemoguće kontrolirati, kao i datostima koje se ne mogu promijeniti snagom volje, neizvjesnošću koja ostavlja bez daha, nekad i bez nade. U filmu australskog redatelja Petera Weira 'Piknik na Hanging Rocku' ('Picnic at Hanging Rock', 1975.), nastalom prema romanu Joan Lindsay, skupina djevojaka na školskom izletu tumara šumom pod drevnom vulkanskom stijenom u prekrasnim bijelim haljinama. Njihova je bajkovita, ali kontrolirana ljepota suprotstavljena nedokučivom i neukrotivom krajoliku u kojem su se našle i čija ih nespoznatljiva snaga privlači toliko da su spremne žrtvovati vlastitu sigurnost. Djevojke negdje duboko u sebi znaju da su njihove njegovane duge plave kose i besprijekorno sašivene haljine vrsta oklopa, pa čak i zatvora koji ih štiti od vlastitih emocija, nagona i žudnji. Taj štit nametnulo im je društvo kako bi lakše kontroliralo njihov divlji gen, onaj dio ženskog 'ja' koji teži slobodi i užitku izvan svih pripadanja. U svome novom animiranom filmu 'After Belonging' Ivana Fischer upravo preko haljina koje mijenja protagonistica filma, starinska plastična dječja lutka, utjelovljuje razne uloge kroz koje tijekom života obično prolazi ženski subjekt“, zapisala je Višnja Pentić.

Objašnjava kako će, od imperativa da se bude „nevin i čist“, a koji se nadvija nad ženska djetinjstva, do identiteta snahe i žene koja služi obitelji, protagonistica filma na kraju završiti u dronjcima napuštajući svoje zemaljsko tijelo, a da nije otkrila moć biranja vlastite haljine. 

„Njezin unutarnji svijet ostaje pulsirajuća tajna s pomoću koje komunicira s onim što nadilazi društvene kodove – sa svijetom biljaka i životinja u kojem pronalazi svoje sigurno mjesto. U svojim radovima, bili oni realizirani kao film, trodimenzionalni objekti ili kolaži, umjetnica istražuje proces tvorbe identiteta kroz različite slojeve bivanja postavljajući pitanje koliko ima slobode u onome što zovemo našim 'ja', a koliko je riječ o amalgamu pronađenih ideja, uloga i obrazaca. Pritom se kao postupkom koristi rekonstrukcijom hiperosjetilnosti svojstvene ranom djetinjstvu, kada se društveni kodovi doživljavanja svijeta još nisu nametnuli našoj svijesti. Još uvijek ne znamo što su klasa, rasa, rod, ali osjećamo to na vlastitoj koži koja pamti i sprema probijajući se kroz polutamu nespoznatljivih ambivalencija. Služeći se predmetima koji asociraju na prostor jednoga davnog, navodno nevinog djetinjstva, umjetnica nas vraća u specifičan dječji osjećaj bačenosti u svijet koji tek učimo razumjeti – bivamo stavljeni u poziciju odgonetavanja, prisiljeni dopustiti osjetilnosti i intuiciji da odrede smjer igre. A dijete se igra lutkama, slažući predmete u svijet koji može kontrolirati i koji je zbog toga siguran i mek. Ponavljajući u svojem radu kreativni proces rekonstrukcije svijeta koju dijete provodi gradeći novu stvarnost od dostupnih mu predmeta, umjetnica nas podsjeća na nerazrješiv misterij u srcu svakog odrastanja i u srži svakog stvaranja – svoje ćemo ja i njegove svjetove uvijek morati graditi od materijala koje su nam darovali drugi, kao što je i naše tijelo sazdano od gena koje nismo birali. Ali već se u samom činu biranja i uspostavljanja novih veza s dobivenim i s pronađenim skriva zametak slobode da svijetu pokažemo svoj divlji gen“, navodi Penić u tekstu izložbe.

"Heritage" Ivane Fischer (FOTO: Trotoar)

„Divlji gen“ u „Trotoaru“ će ostati otvoren sve do 7. studenog ove godine i može ga se posjetiti svaki tjedan od srijede do petka, od 11 do 19 sati, te subotom od 10 do 14 sati, dok će se u sklopu programa „Trotoar Talks“ održati razgovor s umjetnicom Ivanom Fischer i filmskom redateljicom Čejen Černić Čanak.

Za kraj spomenimo i nekoliko biografskih podataka Ivane Fischer. Rođena u Osijeku 1982. godine, diplomirala animirani film i nove medije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.

„U svom radu, koristeći se medijima videa, fotografije, kolaža i instalacije, istražuje kako povijest, migracije, kulturni konteksti i međuljudski odnosi utječu na oblikovanje osobne i kolektivne percepcije identiteta. Radovi joj često uključuju autobiografske elemente i participaciju publike, otvarajući pitanja pripadnosti, sjećanja i osobnih transformacija“, kažu u „Trotoaru“. 

Sama autorica u razgovoru sa Srđanom Sandićem reći će kako je za nju „Divlji gen“ zapravo „istraživanje o čovjeku kao biću koje se nalazi na nekoj stalnoj granici – između toga da istražuje i bori se da dođe do vlastitog identiteta i svog mjesta na ovom svijetu, i toga da istovremeno želi biti dio tog istog svijeta. Taj divlji gen je ono nešto u nama što nas konstantno vuče da ne odustanemo. Jer, zapravo, svima nam je jasno da je kraj tamo gdje se sve završava, ali mi je fascinantna ta borba koja ne prestaje. Svjesni smo kraja, ali se i dalje borimo, bez obzira na taj kraj“.

Pitanja koja Ivana Fischer otvara tako nadilaze osobnu priču i postaju pitanja društva koje svojim članovima ostavlja ili ne ostavlja prostor da budu različiti, da propituju zadane obrasce i da sami oblikuju vlastiti identitet. U tom smislu, njezin „Divlji gen“ neizravno i na specifičan način otvara i važnu temu o tome koliko su vrijednosti slobode, jednakosti i ravnopravnosti doista prisutne u našem današnjem društvu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Trotoar

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.