INTERVJU – MARIJA SKOČIBUŠIĆ: „Odrastajući, poeziju sam prigrlila kao alat otpora“

Marko Pogačar

24. travnja 2020.

INTERVJU – MARIJA SKOČIBUŠIĆ: „Odrastajući, poeziju sam prigrlila kao alat otpora“

Marija Skočibušić, ovogodišnja je dobitnica Nagrade "Na vrh jezika" za najbolji rukopis poezije autora do 35 godina starosti. Međutim, Marija još nije dosegnula ni polovinu te „dopuštene“ starosne granice. Ona je rođena 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno u izvanrednim okolnostima završava gimnaziju. Nagradu, inače, dodjeluje Festival Prvi prozak na vrh jezika, platforma za predstavljanje, bolje medijsko uočavanje, dalje poticanje na stvaralaštvo i umrežavanje mlađih autora.

Njena poezija do sada je uvrštavana u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42 te objavljivana u časopisima Poezija i Libartes, kao i na internetskim portalima Strane i Kritična masa. Za varijantu rukopisa „Kraćenje razlomaka“ našla se i među pohvaljenima na natječaju za ovogodišnju nagradu „Goran za mlade pjesnike“.

Nagrada "Na vrh jezika" bio je povod da s Marijom porazgovara Marko Pogačar.

Marija Skočibušić
Marija Skočibušić (FOTO: Privatni album/Prozak)

Razgovarao: Marko Pogačar

Ove godine tvoj je rukopis pohvaljen na Goranovom proljeću, a nagradu Na vrh jezika si osvojila. Čestitamo! Je li u pitanju isti rukopis, ili dva – barem donekle – različita? Kako je pobjednički rukopis zadobio svoj konačni oblik, i što ti znače spomenuta priznanja?

- Radi se o gotovo istome rukopisu; razlikuju se po tome što je pobjednički uskraćen za nekoliko pjesama, suvišnih stihova i više je pozornosti bilo usmjereno detaljima. No, smatram da se i dalje ne radi o dovršenoj cjelini koja nije podložna novim izmjenama ili nadopunama. Najzahtjevniji je dio procesa zasigurno bilo shvaćanje forme ciklusa i načina kako uklopiti, rasporediti, ukrotiti tematsku raznolikost u smislenu, ali intrigantnu cjelinu koja se na kraju bitno odmaknula od zamišljenoga koncepta. Na konačni su oblik utjecala i čitateljska iskustva profesorice Martine Vičić Crnković, studentice dramaturgije Petre Pleše, pjesnika Tomislava Augustinčića i urednika pančevačkih Rukopisa Miloša K. Ilića. Cijenim svaku pruženu priliku i iskazano povjerenje na književnoj sceni, a vidljivost ne shvaćam olako jer mi se do nedavno činila nedostižnom, stoga je vrlo zahtjevno precizno opisati što mi i koliko pohvala i nagrada znače. Ovaj mi se svijet otvorio posve naglo i neočekivano, a još ga uvijek strpljivo i predano istražujem. S nagradom dolazi osjećaj zahvalnosti zbog priznanja od strane struke, kao i velike odgovornosti zbog niza ostvarenja prethodno nagrađenih pjesnikinja i pjesnika.

Poezija ne poznaje biološku dob, i ona je za tekst slabo ili nikako relevantna. Ipak, nemoguće je posve staviti u zagrade njezine društvene, ekonomske i ine implikacije. Sa svojih 17 godina, kao srednjoškolka, već si podosta objavljivala u specijaliziranim tiskovinama te nastupila na više književnih događaja. Kako je izgledalo tvoje pjesničko formiranje?

- Poeziju sam počela pisati u šestom razredu, a nagli raskorak se dogodio u srednjoj školi zahvaljujući ranije spomenutoj profesorici Martini Vičić Crnković koja je sa mnom, prije svega, mnogo razgovarala. Usmjerila me u odabiru tema, predstavila žive autore/ice i u procesu uređivanja rukopisa bila ogromna podrška nazivajući me tuljankom, seljačom i munjarom kada bih se osjećala nesigurnom. U dramskome studiju sam također mnogo naučila o pristupu umjetničkome radu, odgovornosti, zahvalnosti i preispitivanju vlastitih motiva s obzirom da je redateljica i dramska pedagoginja Sanja Hrnjak isticala da je talent gotovo sporedan, a marljivi rad ono čime se gradi kvaliteta. Često se apostrofira moja kronološka dob koja je suprotna očekivanjima nakon pročitanoga teksta, a ne želim da služi kao sredstvo omalovažavanja, podcjenjivanja ili pak podilaženja i pripisivanja ishoda talentu. Jedina razlika između mojih vršnjaka koji se bave pisanjem i mene je u zalaganju i količini uloženoga rada. Odbijam dopustiti riječima, koje izgovaraju meni važni ljudi, da lebde u sferi zanemarenih prijedloga, stoga ih temeljito primjenjujem. I iskreno, uvijek me bilo strah uklapanja u komentar Marka Pogačara na recentnu pjesničku produkciju na postjugoslavenskom kulturnom prostoru: Ukratko, riječ je dobrim dijelom o pjesništvu lijepih duša, ugniježđenih u tople papuče očeva. To je pjesništvo koje ne riskira. A poezija mora biti bomba u jeziku.

Pripadaš generaciji sveprisutnoga brzog interneta, gotovo neograničene dostupnosti i razmjene određenih sadržaja; generaciji koja je stasala na društvenim mrežama. Koliko je Internet utjecao na tvoje čitanje i informiranje, u pjesničkom smislu? Koje su te pjesnikinje i pjesnici obilježili?

- Zahvaljujući relevantnim internetskim izvorima bilo mi je bitno lakše otkrivati suvremenu hrvatsku poeziju i književne događaje, a tu bih istaknula Facebook stranice i književne portale poput „Odvalimo se poezijom“, „Poeziju na štrikove“, „Strane“, „Kritična masa“, „Pjesnikinja petkom“ … S obzirom da ne živim u Zagrebu, fizički nije moguće popratiti i sudjelovati u svim kulturnim događanjima koja me zanimaju pa na YouTubeu vjerno pratim Booksine tribine, emisije Knjiga ili život i Prekid programa zbog čitanja preko HRTi aplikacije. Teško mi je odrediti sve autore koji su utjecali na moj razvoj, ali pjesničke zbirke koje su pretrpjele najveći broj podcrtanih sintagmi su zasigurno „Početne koordinate“ Monike Herceg, „Kućna pravila“ Olje Savičević Ivančević i „Zemlja zemlja“ Marka Pogačar. Neke od jezično uzbudljivih poetika su mi one Alena Brleka, Tomislava Augustinčića, Ivice Prtenjače, Anne Carson, Ane Brnardić, Sonje Manojlović. Fantastična mi je i beskompromisnost Zorana Ferića, Asje Bakić, Jasne Jasne Žmak, Espija Tomičića, Mate Matišića … Poezija je polazišna, sveprisutna točka svake umjetnosti pa me tako i nadahnjuje kazališni rad Olivera Frljića te postkonceptualnih umjetnika Vlade Marteka i Mladena Stilinovića. Sigurno sam nekoga zaboravila navesti!

"Kraćenje razlomaka" – kako je radni naslov nagrađenoga rukopisa – otvara širok spektar tema i motiva, u tri ciklusa, a započinje citatom pripisanom mami. Je li pisanje oblik odrastanja? Kada bi morala predstaviti rukopis u nekoliko ključnih riječi, ili kratkih natuknica, što bi napisala?

- "Kraćenje razlomaka" proizlazi iz isključenja opcije pribjegavanja jednostavnim rješenjima, osobnoga iskustva koje je vrlo intimne prirode; izravno i ostvareno kao nulta točka autocenzure. Ukratko rečeno, rukopis nastoji biti preslika stvarnosti odrastanja provincijske djevojčice, suočavanja s tijelom i seksualnosti u patrijarhalnom društvu, obiteljskoga nasilja kao javnoga i društvenoga problema, učenja govora i napuštanja nametnutoga obrasca. Tu mi je važno naglasiti kako sam neizmjerno zahvalna svojoj obitelji, prvenstveno mami koja redovito prati moju poeziju, trudi se razumjeti i nikada ne traži da demantiram napisano ili ostanem suzdržana iako jezikom zadirem u četiri zida njezine intime. Pisanje je neukrotivi nagon, prostor bezgranične slobode, igre jezikom i oblikovanja smisla. Nije mi se jednostavno pomiriti s govorom, tako da sam odrastajući poeziju prigrlila kao alat otpora; organizam koji se ustrajno srami šutnje i odbija biti broj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album/Prozak