Režija: Pedro Almodóvar

GORKI BOŽIĆ: Almodóvar protiv Almodóvara

GORKI BOŽIĆ: Almodóvar protiv Almodóvara

Marko Stojiljković

18. 09. 2026.

ocjena:
godina: 2026.
trajanje: 111 minuta
uloge: Bárbara Lennie, Leonardo Sbraglia, Aitana Sánchez-Gijón, Victoria Luengo, Patrick Criado, Milena Smit, Quim Gutiérrez, Rossy de Palma
žanr: autofikcijski meta-film
scenario:  Pedro Almodóvar
režija: Pedro Almodóvar
Izgleda da je meta-film kao žanr s manjom ili većom dozom autofikcije ove godine preuzeo najviši ešalon španjolskog filma. Tome smo mogli posvjedočiti na filmskom festivalu u Cannesu, kao i u Karlovym Varyma koji je filmove Rodriga Sorogoyena i Pedra Almodóvara prenio u svoju revijalnu festivalsku selekciju „Horizonti“. Pritom, Sorogoyen je sa svojim filmom „The Beloved“ ostao na manje-više općenitim, velikim temama autorskog ega i odnosa između posla filmskog redatelja i obitelji u primjeru kada otac i kći dijele „set”, dakle, bez nužno autobiografskih elemenata. S druge strane, Almodóvar je skoro pa izmislio autofikciju u filmu, a ona mu je u posljednje vrijeme glavna preokupacija. Ranije je u karijeri samo učitavao pojedine elemente iz privatnog života u svoje djelo, ali su njegovi posljednji filmovi često potpuno natopljeni autobiografskim elementima.
GORKI BOŽIĆ: Almodóvar protiv Almodóvara

Raniji, „Tuga i slava“ („Pain and Glory“, 2019) bio je ozbiljan u tonu kao pokušaj redatelja da „podvuče crtu” pred kraj karijere, dok je najnoviji, „Gorki Božić“ („Bitter Christmas“), razigraniji u tonu i više usmjeren na stvaralački proces. Između su se umetnuli „Paralelne majke“ („Parallel Mothers“, 2021) kao pokušaj autora da se vrati u „formu” koju je imao na prijelazu milenija, te potpuno ozbiljno intonirani (i na ovim stranicama prikazani) dugometražni debi na engleskom jeziku „Susjedna soba“ („The Room Next Door“, 2024) u kojem se bavio etičkim temama prijateljstva i prava na eutanaziju.

Kakav status Almodóvar uživa ne samo među publikom, već i kod filmskih institucija, govori i to da je Cannes prihvatio njegov film usprkos tome što on nije bio prikazan kao svjetska, već kao međunarodna premijera, budući da je neka dva mjeseca ranije ušao u redovnu kino-distribuciju u Španjolskoj. Hrvatska publika ga je mogla vidjeti i u noćnom terminu u Areni u Puli, gdje je igrao u programu „Popularna Pula“.

Godina je 2004. i redateljica Elsa (Lennie, igrala kod Almodóvara u „The Skin I Live in“) na prekretnici je i u karijeri i u privatnom životu. Nakon dva filma koja su zaradila „kultni status” (u prijevodu, malo ljudi koji ih vole, vole ih jako), osjeća se zaglavljeno na poslu režije reklama, pritom se uvjeravajući da radi na scenariju za svoj treći film. Privatno, čini se da je sve u redu u njenoj vezi s vatrogascem Bonifaciom (Criado), ali Elsa ima napade panike. Možda je razlog za to smrt njene majke s kojom nije raščistila odnos, možda klimava prijateljstva s drugim ženama, poput Natalije (Smit, igrala u „Paralelnim majkama“) kojoj očito treba pomoć, ili Patricije (Luengo, manja uloga u „Susjednoj sobi“, ali zato glavna kod Sorogoyena u „The Beloved“) kojoj pokušava riješiti situaciju s nevjerstvom njezinog muža.

Sve to je, međutim, tek film u filmu iz 2025. godine. Scenarij za njega piše Raúl (Sbraglia, jedan od Almodóvarovih „kućnih glumaca”), cijenjeni filmski autor. On je u vezi sa svojim asistentom Santijem (Gutiérrez) koji se sprema preuzeti sve dužnosti od prethodne glavne asistentice Mónice (Sánchez-Gijón) koja se mora posvetiti privatnim problemima. Međutim, kada ona otkrije da Raúl piše Elsu kao kompozit samog sebe i nje, pritom ubacujući elemente njezinog života i odnosa s prijateljima bez dozvole, duga suradnja i prijateljstvo su u opasnosti.

Almodóvar ovdje radi nešto naizgled novo: ubacuje dodatni nivo autofikcije u autofikciju i vlastitu triviju dijeli na dva nivoa radnje. Ono što se, međutim, postavlja kao pitanje je svrsishodnost tako nečega, kao i mjera dobrog ukusa u svemu tome. Čini se, naime, da jedan od najvećih španjolskih i europskih redatelja u povijesti ima problema pronaći inspiraciju dalje od samoga sebe, pa se zato, u maniri Woodyja Allena, prepušta reciklaži elemenata s kojima se već igrao u svojim starijim i boljim naslovima.

Nije to nužno loše, budući da, kao i uvijek, dosta pozornosti posvećuje vizualnom aspektu filma, bilo u smislu elaborirano dekoriranih setova, bilo u smislu unikatnih lokacija (ovdje je to u drugoj polovici filma vulkanski pejzaž otoka Lanzarote). Provjereni glumci s kojima je već surađivao (pored prethodno navedenih, tu je još jedna „kućna glumica” Rossy de Palma u jednoj manjoj ulozi) također su jedan od redateljevih trikova koji provjereno funkcioniraju, s obzirom da postoji određeno razumijevanje i sinergija između njih.

Na koncu, „Gorki Božić“ jedan je od onih filmova kojima autor sa zanatskim znanjem uspijeva održati nam pozornost, barem dok film traje. Onda, nakon što završi, taj isti film kao da se „magično” briše iz naše memorije, poput kakve „žvake za mozak” na koje smo navikli od redatelja dosta manjeg formata. Gledateljima s iskustvom, ovo će biti samo još jedan Almodóvar s kraja karijere, ali će zato oni koji se po prvi puta s njime susreću pomisliti da je u pitanju „tipičan” Almodóvar. I, zapravo, neće biti u krivu!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Bitter Christmas

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.