25 GODINA OD SMRTI TOME BEBIĆA: Neponovljivi sin Dalmacije

Milan Pavlinović

4. veljače 2015.

25 GODINA OD SMRTI TOME BEBIĆA: Neponovljivi sin Dalmacije

Tko je bio Toma Bebić? Bez imalo mistifikacije može se reći da je odgovor vrlo zamršen. Ako ga se uopće i može jednostavno formulirati. Što god se reklo o tom genijalnom čovjeku, uvijek se čini da je premalo i da ne pojašnjava osobni i umjetnički profil jedne od najoriginalnijih i najzanimljivijih osoba koje je darovala domaća umjetnička scena u posljednjih nekoliko desetljeća. Poenta je vjerojatno u tome da se Bebić i ne može smjestiti u samo jedan umjetnički iskaz te da svaki pokušaj klasifikacije i svrstavanja njegova opusa u različite artističke fajlove donosi još veću zbrku.

Izgleda da Toma i nakon smrti, kao i kad je bio živ, ne dopušta da mu se pametuje. Vrlo vrijedan dobitak bi bio taj da se objavi cjelokupna ostavština koja je golema, ali raspršena. Bebić to zbog zanimljivog biografskog habitusa i multimedijalne, raznolike i neistražene umjetničke ostavštine svakako zaslužuje. Nemali popis njegovih djela govori o autorovoj svestranosti i univerzalnosti.

Sin Dalmacije

Za života je radio kao mornarički podoficir, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, pomorski strojar. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, galerist, kantautor, pjesnik i aforističar, performer. Kako sam kaže u svojoj otkačenoj autobiografiji na početku ovog izdanja, mijenjajući različite interese, nikako nije mogao postati ono što je želio. Sve što je radio bilo je prožeto istinskom humanošću, toplinom i ljubavi prema životu, uvijek povezano uz ljude i i sredinu koji su ga okruživali. Sve zaokruženo originalnim humorom i lucidnošću.

Bilo bi vrlo lijepo vidjeti što je sve stvoreno u toj umitničkoj škatuljici. Ne da ga se onda kritički mjerka, teorijski valorizira ili uvodi u obaveznu školsku literaturu. Možda više onako, iz zafrkancije u njegovu stilu, eventualno ga predložiti za izbornu literaturu na humanističkim fakultetima u nekakvu kolegiju, primjerice Dječja književnost postmodernizma. Njemu bi možda bilo i najmilije da ga čitaju djeca, a njegove originalne slikovnice Junačina Frane, Tri junaka veseljaka i Sin zemlje još čekaju tisak. Za života ih je podijelio najviše njima i oni su bili njegova najomiljenija publika. Važan ulog za budućnost je taj da ga se čita, sluša, upozna i zavoli. Samo da ne bude šeprtljavih izdanja kao što je ono Croatia Recordsa, koja je izdala prilično mizernu kompilaciju njegovih pjesama, pritom neugodno iznenadivši članove Tomine obitelji. Oni i najavljuju za budućnost objavljivanje novih djela, a u planu je i osnivanje zaklade za mlade umjetnike, kakva je bila potrebna i Bebiću u njegovo vrijeme. 

Unikatna ostavština

Dok se sve to ne dogodi, izdanja kao što je ovo još uvijek predstavljaju odličnu alternativu. Naravno, izdavač je mogao biti samo jedan. Ispod Bebićeve kabanice izašla su mnoga današnja splitska glazbena, pjevačka i spisateljska imena i projekti, a jedan od njih je i Feral Tribune. Njegove novinske kartice u Nedjeljnoj Dalmaciji predstavljaju začetak budućeg splitskog satiričkog lista. Još eksplicitnije, Grupa TBF u šali koja sadrži mnogo istine kaže da skraćenica u imenu znači Toma Bebić Fan

Oya noya (FOTO: Facebook)

Feralovo izvanredno izdanje i svojevrstan hommage učenika učitelju, koje su priredili Predrag Lucić i Bebićev sin Goran, oblikovano je u autorovu duhu. U ovitku dizajniranom poput herbarija nalazi se devet bijelih knjižica nadopunjenih crno-bijelim fotografijama, a izabrani font za tekstove neodoljivo podsjeća na topli otisak pisaće mašine. Mnoštvo fotografija prikazuje Tomu u različitim razdobljima i situacijama, a jedan detalj je skoro uvijek prisutan. Cigareta koja se dimi između njegovih prstiju. Poznato je da je bio iskusan i educiran travar, smatrajući da se može prevenirati svaki oblik raka, osim plućnog, ako se pravovremeno liječi. Nažalost, bio je u pravu, i 4. veljače 1990. Toma Bebić je umro od raka pluća.

Sedam knjižica poezije, jedna knjiga aforizama i matematičko-algebarskofilozofsko kaligrafijska igra u maniri najboljih svjetskih nadrealista i dadaista, upotpunjena specifičnim autorovim humorom, predstavljaju već objavljena ali i prvi put tiskana djela. Bebić je svoja djela zamislio i planirao objavljivati pod predivnim nazivom Volite se ljudožderi, kako se je zvala i njegova prva zbirka aforizama, koja je promovirana i prodavana u WC-u restorana Bellevue, i ona otvara izdanje. Jedan od njegovih aforizama najbolje govori kakvi oni nisu: Pisao je dobro zašiljenom olovkom, ali tupo.

Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom predstavlja ludičku antipoemu u kojoj autor premeće riječi konj, trava, zeleno i pase. Da bi stvar otišla i onkraj apsurda, autor u pogovoru preporuča čitateljima koji ne naslute bit dopunsku literaturu: telefonski imenik, logaritamske tablice, popis stanovništva… Knjiga je tiskana na fluorescentnom zelenom papiru, a Bebić ju je za života u potpunosti pripremio za tisak. Sačuvale su se montirane stranice za izdanje na prozirnoj plastici, jer je htio da se knjiga može čitati i ispod morske površine.

U cijelosti je objavljena prva knjiga poezije U sakatu vremenu te druga pjesnička zbirka Tata-rataata-bum. Zbirka je izašla 1984., ali je nastala mnogo ranije, 1979., i bila je posvećena Međunarodnoj godini djeteta. Tada je Bebić, u povodu otvaranja Mediteranskih igara u Splitu, osmislio recital Djeca Mediterana, gdje je kombinirao klapsko pjevanje, rock i disco elemente. Podnaslovljena je kao dječja poezija za odrasle i pjesme slijede ritmiku i logiku dječjih pjesmica i brojalica. Infantilni lirski subjekt miješa se s pjesničkim glasom. Sve odiše vjerovanjem u humanost čovjeka, posebno u nevinost i iskrenost dječjeg svijeta. Zbirka s najmanje autorskog cinizma, iskrena i pozitivna u svojoj poruci.

Čovik od soli (ILUSTRACIJA: Facebook)

Zbirke Volio sam da me vole, Primitivci moji dragi, Izloži jezik i Lucidarij sadrže neobjavljene pjesme skupljene u njegovoj djelomično sređenoj rukopisnoj ostavštini. Većinu ih karakterizira jezični ludizam, sloboda u upotrebi jezične građe, najčešće u formi dosjetke i na granici aforizma. Poneke pjesme su filozofski intonirane, konciznih, vrlo sažetih stihova oblikovanih u kratkoj formi. Prožete su osebujnim autorskim humorom, s čestim obraćanjem recipijentu i završnom (anti)poentom. Potencijalni čitatelj u Bebićevim će stihovima prepoznati širok interes motiva te njegova poezija zahtijeva priličan trud, više osjećajni i intuitivni, nego misaoni.

Smoči svoj…

Deveta cjelina iz knjige je zbirka pjesama Nije gotovo kad je gotovo, nego kad ja rečem da je gotovo objavljenih na CD dodatku ovom izdanju. Sve su snimke uzete s magnetofonskih vrpci pronađenih u ostavštini i prebačene u digitalni format. Poneke se pjesme pojavljuju u dosad neobjavljenim verzijama. Poznato je da je Toma od 1970. često nastupao na Splitskom festivalu te je snimio nekoliko glazbenih singlova i dvije ploče. Jedan je od osnivača Omiškog festivala klapa gdje je 1967., sa skladbom Kaleto moja draga u izvedbi okteta DC iz Vranjica, dobio nagradu za stihove. Te je godine osvojio i drugu nagradu za pjesmu Ive Crvić, koju je izvela klapa Split. Godine 1970. pjesma Barba Filina lula dobila je nagradu za najbolju interpretaciju u izvedbi okteta DC. Na Splitskom festivalu nastupao je do 1979. iz ljubavi prema dalmatinskoj pismi, napustivši ga utišan i iznerviran lošim i izvitoperenim istočnjačkim melosom koji je polako doplivavao na obale Dalmacije.

Volite se ljudožderi (FOTO: sh.wikipedia.org)

Prvu ploču Volite se ljudožderi snimio je 1975. na dva četverokanalna magnetofona, i bio je to prvi LP snimljen u Splitu. Na njemu se nalaze njegove festivalske pjesme i one koje su bile odbijane. Album je objavio u povodu dvadesetogodišnjice mature i posvećen je njegovim školskim prijateljima iz treće klase Mornaričko-tehničke podoficirske škole u Puli. Zbog toga je i naziv albuma na omotu obilježen pomorskim kodeksom, odnosno crtežima, zastavične signalizacije prometa. Drugi, rokerskiji album Oya Noya snimio je 1980. u Zagrebu s vrhunskim studijskim glazbenicima Branislavom Tivkovićem, Vedranom Botićem, Matom Došenom i ostalima. Zanimljivo je da je bubnjeve svirao Milo Vasić, današnji estradni pjevač poznat kao Jasmin Stavros.

Dalmacijom su se prepisivale, fotokopirale ili presnimavale Tomine rijetke zbirke i raritetne snimke. Mnogi su ga voljeli i cijenili, poneki ne. Oni koji su ga poznavali pričaju kako je bio iznimno pozitivna i plemenita osoba. Bebić je i pisao i pjevao za njih, za malog čovjeka, dobro se zafrkavajući s tadašnjom scenom i estradnjacima. Može se reći da je bio više hvaljen i poštivan u narodu nego u zabavno-umjetničkim krugovima. Većinu njegovih objavljenih zbirki financirali su vlasnici konoba, kafića, restorana, mesnica, obrtnici svih vrsta, uzvraćajući dobrotom za njegovu veliku ljubav i poštovanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Youtube/screenshot

Uz dozvolu uredništva, tekst prenosimo iz dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez.