Danijel Dragojević jedan je od najboljih hrvatskih pjesnika što je potvrdio i Zvonimir Mrkonjić u čijoj je upravo objavljenoj antologiji "Međaši" Dragojević najzastupljeniji pjesnik nakon Ujevića. Iako već dosta vremena nije ništa ukoričio, Dragojević neumorno piše, a "Vijenac" iz broja u broj iz njegove "Bilježnice" donosi nove pjesme, nekolicinu kojih možete pročitati pod

Sobe

Ovaj grad raspoređen po brjegovima,
dolinama, poljima, uz rijeku
ne miče se. Ne kani se micati.
U principu ne. Tako stvari stoje.
On ima aute, automobile, tramvaje,
željeznicu, uspinjaču, avione.
To da. Tko hoće može otputovati,
vratiti se i ne vratiti. Kako želi.
Ali grad ostaje. Osobito sobe.
Njih ima na tisuće. Različitih.
Punih, praznih, ovakvih i onakvih.
To ipak ništa ne mijenja. To što
je u njima i što ih je mnogo
ne može ništa promijeniti. One su
u biti prazne. Same, odsutne i prazne.
Te tisuće soba koje se ne mogu i neće
pomaknuti. Ni utješiti, moglo bi se
reći. Što su ti često maštoviti
prozori, otvoreni i zatvoreni, mračni
i svijetli, okrenuti na sve strane
kao da oduvijek vapiju spas (zrak)?
A uostalom, kao da ljudima i psima
govore ne odlazite, ne ostavljajte nas
na različitim visinama, nizinama,
u podrumima. I doista, štogod mi činili,
štogod unijeli i ostavili, teško je
iz soba izbaciti  početnu namjeru: da smo
prazninu došli iskoristiti, a nismo znali,
nismo uspjeli, nije bilo moguće; praznina
i nakon svega ostaje praznina, tužna, sama.
Ali što smo drugo mogli?

                * * * * * * * * * *

Tama

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu
pitala me Melita Roko jeste li primijetili
kako neki za vrijeme predstave ne gledaju
drugo nego samo mrak oko sebe.
Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća
što je sjedila daleko od mene,
inače bi doznala da sam jedan od tih.
Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,
kada se svjetla ugase i tišina pokaže
dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,
kako da je čovjek ne gleda i ne sluša?
Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,
dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,
jezik prije govora, kao dječji strah
dolazi, moglo bi se reći plavi,
i mi ne znamo što hoće,
stajati na ramenu, ustima, razumu,
biti gornji i donji glas, slika,
priča prije i nakon priče,
ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,
svekoliki profil slijepog oka,
tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.
O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, tamo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

              * * * * * * * * * *

Lake misli

Lako je lakim mislima,
lako je i nikakvim mislima,
one dođu i prođu,
one ne dođu.
Često o njima mislim,
često ih čekam i zovem,
dođite lake misli,
dođite nikakve misli,
budite moje misli,
zajedno s drugim mislima.
Lake misli za naslov,
lake misli u knjizi,
lake misli za misli,
nikakve za pogled i spavanje,
nikakve kada budem na nebu
sa sveticama i svecima
i laganim anđelima
letio iznad oblaka.

                 * * * * * * * * * *

Glas

Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.
Ovdje je
uz rijeku i po brjegovima
veliki lijepi grad
s mnogo parkova, ulica, trgova,
golubova, ljudi,
tu ćemo šutjeti.

Danijel Dragojević, Bilježnice, (Vijenac br. 268, str. 8-9)