Bosanskohercegovački tjednik Dani u posljednjem broju objavio je sjajan tekst o tome kako je predratni sportski novinar 'Oslobođenja' Alija Resulović prepisao ratne reportaže legendarnog reportera i književnika Vlade Mrkića i objavio ih u Australiji, u svojoj knjizi "Plač duše". Na ovom mjestu prenosimo njihov tekst i pozivamo vas da kupite svoj primjerak tjednika (dobar im je posljednji broj!)

Robijaši! Samo vi pljujte! Ja sam planeta! Ja sam hodajuća, lutajuća planeta. Ništa mi ne možete. (Vlado Mrkić, Berenikina kosa)

Vlado Mrkić nije bio samo jedno od najboljih novinarskih pera koje je BiH ikada imala nego i umjetnik pisane riječi, ludo hrabri reporter čiji se izvještaji - bolje reći dokumenti - o rušenju svijeta zvanog Jugoslavija i(li) Sarajevo čitaju u dahu između plakanja i ponovnog plakanja. Bilo je tajanstveno mnogo duha Heinricha Bölla i Danila Kiša u čovjeku koji je 1991. sa fotoreporterom Fehimom Demirom obišao sva ratišta od Vukovara do Dubrovnika i bilježio lica, karaktere: bahate, bijesne, glupe i njihove žrtve, prestravljene, ponižene, svakovrsno unesrećene. U ratnom Sarajevu ispisao je kultne stranice reportaža, kasnije sabrane u zbirku Nikad više zajedno, koja je 1993. dobila nagradu Društva pisaca BiH, a 1996. je dopunjena i ponovo izdata.

 posthumno pljuvanje

Vlado Mrkić, nažalost, nije bio samo to. Bio je to čovjek kojeg je nezahvalna malograđanština preko svojih poltronskih piskarala najprije ponizila da bi potom njemu, koji je 1992. rizikovao život suprotstavljajući se Arkanu, posthumno upućivala najodvratnije pogrde (pogotovo na stranicama jedne opskurne novine koja, srećom, odavno ne izlazi). Vlado Mrkić je također autor romana Istočno od Zapada, kao i zbirke pripovijedaka Berenikina kosa.

Od goreg, kako to obično biva, postoji gore. Najnovije poniženje za pokojnog Mrkića dolazi iz tzv. bh. dijaspore u zemlji kengura, gdje je predratni sportski novinar Oslobođenja Alija Resulović još 2006. objavio knjigu "nastalu u periodu 1991. - 1995." pod dirljivim naslovom Plač duše. Kako autor navodi, "u njoj se daju autentične priče stradalnika rata", "onih koji su izgubili svoju djecu, svoje najdraže, svoj dom, svoj zavičaj, svoj identitet". Radi se, zapravo, o vrlo traljavo uklopljenoj zbirci od 75 članaka, na nekih 259 stranica (bez kazala), s mekim povezom, zbirci koju je izdalo Vijeće BH organizacija Australije (Sarajevo - Brisbane 2006). Kao vlasnici copyrighta se, uz autora, navode National Library Australia and Queensland, Institut Adila Zulfikarpašića Sarajevo, dok na zadnjoj korici, uz kratku autorovu biografiju, možemo pročitati odlomke recenzija, kako je navedeno, Nedžada Ibrišimovića, Abdulaha Sidrana i Kemala Kurspahića (knjiga ih ne donosi u cijelosti).

"ličnost godine" pokrala reportaže

Za ovo djelo Vijeće BH organizacija Australije proglasilo je Aliju Resulovića ličnošću godine u dijaspori. To je zaista velika čast. Još samo da dvanaest reportaža iz ove nagrađene zbirke zapravo nisu od riječi do riječi prepisane, to jest pokradene reportaže pokojnog Vlade Mrkića! Kada usporedimo Resulovićevu knjigu sa zbirkom članaka i reportažom Vlade Mrkića Nikad više zajedno (Bosanska riječ/Bosnisches Wort, Wupertal - Sarajevo 1996, 344 stranice, tvrdi povez), odnosno ranijim izdanjem iste knjige objavljenim u Sarajevu 1993, čiji su recenzenti bili Abdulah Sidran i Marko Vešović, nedvosmisleno utvrđujemo slijedeće: na strani 14 knjige autora Alije Resulovića nalazi se priča Sva naša djeca, koja je identična priči sa naslovom Sva naša djeca pokojnoga Vlade Mrkića, koja se nalazi na 270-toj stranici njegove knjige. Na strani 18 knjige čitamo priču Vrpca života, istovjetnu sa pričom Vrpca života iz knjige pokojnog Mrkića, na stranici 254, dok su Konvoji tuge sa 7. stranice Resulovićeve knjige identični istoimenom Mrkićevom članku objavljenom na strani 177 izdanja Nikad više zajedno iz 1993. 

 pokrao i naslove

Ipak, Resuloviću se mora priznati da nije baš sve prepisao - zapravo se u većini slučajeva potrudio da promijeni čak naslov pripovijetke. Tako se na 32. strani njegovog uratka nalazi priča Violina (Resulović, str. 32) koja je, ako čitamo tekst, potpuno identična sa pričom Ostala je violina Vlade Mrkića (Mrkić 1996, str. 256). Jednak je slučaj sa pričama: Zuhra (Resulović, str. 32), koja je prepisana Mrkićeva priča Zbogom, Zuhra (Mrkić 1996, str. 251), Bajka (Resulović, str. 47) je prepisana Vječna bajka (Mrkić 1996, str. 279), Sreća (Resulović, str. 58) je prepisana Nerminova sreća (Mrkić 1996, str. 283), Hamzići (Resulović, str. 69) su prepisani Hamzići i smrt (Mrkić 1996, str. 315), a Ručak (Resulović, str. 44) je prepisani Posljednji ručak Ristovića (Mrkić 1996, str. 265).

Vrhunac Resulovićeve erudicije predstavlja potpuna promjena naslova. Tako je Mrkićeva poznata reportaža o izgladnjelim građanima Sarajeva, koji se hrane u ratnoj javnoj kuhinji, Ručak kod sultana Fatiha (Mrkić 1996, str. 298) postala Tuga (Resulović, str. 64), a Smrt Božidara Šljivića (Mrkić 1996, str. 288) Gaga (Resulović, str. 22).

Čije su recenzije i copyright? U povijesti falsifikovanja i prepisivanja slučajevi poput Resulovićevog svakako nisu rijetki. Međutim, zasigurno se ne dešava često da plagijator prepiše i recenzije, tačnije dijelove recenzija, kasapeći ih pritom kako mu odgovara. Prva od njih, pripisana Nedžadu Ibrišimoviću, zapravo je ponešto izmijenjena recenzija Marka Vešovića iz Nikad više zajedno. "Nikada nisam pisao recenziju za Resulovića i jedino što mogu reći je da osuđujem takve postupke", ustvrdio je Danima Nedžad Ibrišimović.

i recenzije također...

Slično je i sa "recenzijom" Abdulaha Sidrana, koji, kako kaže, "nikada nije čuo za Resulovićevu knjigu". Pa ipak i u toj i takvoj, lažno potpisanoj "recenziji" nalazimo tragove prepisivanja iz Sidranove recenzije, i to među parafraziranim Vešovićevim rečenicama (vidi antre). Gospodin Kemal Kurspahić, ratni direktor Oslobođenja, također naveden kao jedan od "recenzenata", izričit je: "Recenziju za knjigu nisam pisao, niti sam sa Alijom Resulovićem bio u kontaktu ovih godina." No, nije teško zaključiti da se i u ovom slučaju ponovo radi o parafraziranoj Vešovićevoj recenziji. 

Resulović je bio više nego kreativan i sa navođenjem vlasnika copyrighta. Tako se tu, uz njega lično, našla nepostojeća institucija National Library Australia and Queensland, kao i Institut Adila Zulfikarpašića Sarajevo, koji se tako, zapravo, ne zove, već - Bošnjački institut, fondacija Adila Zulfikarpašića.
U kontaktu sa Aminom Rizvanbegović-Džuvić, direktoricom instituta, došli smo do saznanja da Bošnjački institut nema nikakvog učešća u copyrightu Resulovićeve knjige, s tim da je "dotični gospodin 2006. dolazio i popio kafu sa Adil-begom Zulfikarpašićem". Da li se radilo samo o kafi ili nekom razgovoru koji je mogao uključivati i Resulovićevu knjigu, može se samo nagađati. Ipak, očigledno je da je ime instituta iskorišteno za prevaru, i to na vrlo traljav način - navođenjem krivog imena. 

odgovor Alije Resulovića

Šta kaže Resulović? Iako je prilično jasno o kakvom se (ne)djelu radi, pravila profesije nalažu da se čuje i druga strana. Upitan, putem maila, zbog čega je prepisao Mrkićeve tekstove, Resulović je pokušao da objasni da se radilo o "dvojnom autorstvu", odnosno da su spomenuti tekstovi izlazili potpisani i njegovim imenom u ratnom Sarajevo Timesu, "posebno u dijelu koji je štampan na engleskom jeziku u Frankfurtu". "U ratu ljudi, pa i dobre kolege su se ispomagale, razmjenjujući i informacije ili podatke do kojih se dolazilo", napisao je još Resulović, "to sam činio stalno sa Vladom", bespotrebno dodajući da je s Mrkićem ostao "do kraja njegovog života u dobrim odnosima", te da se "zalag'o... u jednom od tekstova da se bar sokak u Sarajevu nazove njegovim imenom".

Vrlo lijepa inicijativa, nema šta, pogotovo kada nedostaju dokazi, budući da gospodin Resulović tvrdi da ne posjeduje nijedan broj Sarajevo Timesa, što opet ne objašnjava otkud mu tekstovi Vlade Mrkića sve skupa sa (falsifikovanim) recenzijama. Najuvjerljivija tvrdnja gospodina Resulovića je da je recenzente "birao" izvjesni Milenko Kršulj, ispred izdavačke kuće Maxi, koja se u međuvremenu preselila, ni manje ni više, nego na Novi Zeland. To opet ne objašnjava ni činjenicu zašto "recenzije" nisu u cijelosti objavljene, već samo prepravljeni komadići, ili činjenicu da "autor", očigledno znajući za Mrkićevu knjigu, objavljenu još 1993, nije primijetio da su zapravo recenzije prepisane. 

svjedočenje Mrkićevih kolega novinara 

Dragan Stanojlović, novinar Oslobođenja i jedan od najprisnijih Mrkićevih ratnih kolega, tvrdi da ne može biti govora o bilo kakvom dvojnom autorstvu jer "Mrkić i Resulović tokom rata nisu bili gotovo ni u kakvom kontaktu, a kamoli da su nešto zajedno pisali". Na kraju, nejasno je kako neko sebi može pripisati koautorstvo nad tekstom kao što je Sva naša djeca, u kojem Mrkić u prvom licu jednine opisuje kako u bolnicu odvozi polumrtvu djevojčicu Sanelu Memić, pogođenu snajperskim metkom u potiljak? Ili kad, također u prvom licu jednine, razgovara sa Behiretom Šljivić, suprugom izmrcvarenog pa ubijenog sarajevskog Srbina Božidara Šljivića?

Ili: kroz Vrpcu života, Bal vampira, Dženazu u Boljakovom Potoku i sve Mrkićeve ingeniozne reportaže on piše kako se osobno susreće sa osiromašenim, izgladnjelim i unezvjerenim građanima Sarajeva, koji lude, sahranjuju svoju djecu, prekopavaju kontejnere ili preklinju za komad hljeba u javnim kuhinjama - gdje je bio koautor? Svi koji su znali Vladu Mrkića i koji su čitali i čitaju njegove priče, znaju da je on u prvom licu jednine, a ne množine, rizikujući goli život dokumentovao sarajevski pakao, kao i vukovarski, kninski, osječki, konavljanski, dubrovački... i tu, definitivno, nije bilo koautorstva. Pogotovo koautorstva u kojem su njegove neprocjenjive reportaže, bez ijednog spomena njegovog imena, izmiješane sa plitkoumnim paskvilima u kojima je Haris Silajdžić "naš Al-Gazal", reisu Ceriću "plješće cijeli svijet", dok Srđan Dizdarević, Oslobođenje i Dani, filozofijom "prikloni se jačem", "jurišaju na (Mahira) Žiška, (Fatmira) Alispahića, Džemaludina Latića, TV Alfu, Saff... na Rijaset, na bošnjačke generale, uspješne bošnjačke privrednike, ugledne književnike..."

na braniku novih idola 

Tako je pokojni Vlado Mrkić perverzno postavljen na branik Resulovićevih idola - istih ili sličnih onima koji su Mrkiću zagorčali život i posthumno pokušali ukaljati spomen na njega. Možda je to najbolje objasnio Dragan Stanojlović kada sam mu ja, mlad i zelen, počeo objašnjavati kako je jasno da se Mrkićev stil jasno razlikuje od Resulovićevog: "Ma kakav, bolan, stil? Resulović i Mrkić - to ti je nebo i zemlja."