Nakon što se pojavila vijest da je Javno tužilaštvo u Milanu pokrenulo istragu o tvrdnjama da su italijanski državljani tokom zadnjeg rata putovali u Bosnu i Hercegovinu na „snajperske safarije“, ponovo se o tome počelo govoriti i pisati u regionu, a bome i šire. 

Potpuno je očekivano da se o tome piše i govori, ali ovdje ću analizirati kako se piše i govori u Bosni i Hercegovini. 

Prije svega u Republici Srpskoj o tome se mnogo ne govori, a kada se i govori o tome na Radio-televiziji Republike Srpske to se opisuje kao „fantazmagorija“, „halucinantna konstrukcija“ ili „PR spektakl“, odnosno kao početak nove „demonizacije Srba“. Ostali mediji u ovom entitetu se nisu mnogo trudili oko ove teme, pravdajući se da čekaju relevantne dokaze. 

Budimo realni, Srbi su svjesni da šta god utvrdi tužilaštvo u Milanu, oni su „donji“. Da pojasnim, ako nije bilo nikakvog „safarija“ onda su Sarajlije ubijali vojnici Vojske Republike Srpske i patriote iz Srbije i Crne Gore, a ako je bilo „safarija“ onda su ti isti vojnici dozvoljavali i dobro naplaćivali ubijanje nedužnih civila. Ne zna čovjek šta je po njih gore.

Za to vrijeme mediji u Sarajevu su itekako pisali o „sarajevskom safariju“, ali nam nisu dali nijednu novu relevantnu informaciju. No, zato senzacionalizma nije nedostajalo. Da malo pojasnim i to.

Prije svega hajde da razlučimo šta bi spadalo u „sarajevski safari“, a šta ne bi. Sarajevskim safarijem nazivamo snajpersko ubijanje građana opkoljenog Sarajeva od strane državljana stranih zemalja koji su plaćali nekim Srbima da im to omoguće. Nisu ostajali dugo na ratištu, niti su bili dio bilo kakve (para)vojne formacije. 

Pod „Sarajevskim safarijem“ ne spadaju „vikend“ ratnici iz Srbije i Crne Gore, koji su dolazili na par dana na ratišta u Bosni i Hercegovini i borili se na strani Srba. To nisu ni strani ratnici koji su došli tokom rata u Republiku Srpsku i bili u sastavu jedinica Vojske Republike Srpske ili neke od mnogih paramilitarnih grupa. 

Sarajevo s ratnih snajperskih položaja (FOTO: Elvis Barukčić/AFP)

Zašto je to važno? Prije svega zato što u jednom trenutku više ne znamo šta jeste, a šta nije „sarajevski safari“, jer bi, na primjer, bilo dovoljno da je neko stranac i da je bio u Vojsci Republike Srpske da ga označe kao učesnika bolesnog safarija. 

Tako nam je portal Istraga.ba, čiji je urednik Avdo Avdić, isti onaj kojem Hrvatska nedavno nije dopustila prelazak granice, donijela ekskluzivu pod naslovom „Otkrivamo identitet jednog od ubica u 'Sarajevo Safariju': Nicholas Ribic je došao iz Kanade na Safari, da lovi ljude”. Kada pročitate čitav tekst shvatite da je pomenuti Ribić bio u sastavu vojne formacije koja se zvala „Bijeli vukovi“ i da je učestvovao u zarobljavanja pripadnika UNPROFOR-a. Zbog čega je i osuđen na tri godine zatvora. 

Ovo, dakle, nema veze sa ekskluzivom, kao ni sa „sarajevskim safarijem“, Ribić je bio „dobrovoljac“ u srpskoj vojsci. 

Drugi primjer je još gluplji.

Elem, Domagoj Margetić, novinar čiji je kredibilitet – blago rečeno – veoma upitan, prijavio je tužiteljstvu u Milanu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kao učesnika u „sarajevskom safariju“ pri tome navodeći da je sam Vučić kao pripadnik Srpske radikalne stranke bio više mjeseci na sarajevskom ratištu, da je bio na položaju „Jevrejsko groblje“ pod komandom četničkog vojvode Slavka Aleksića, a odatle se pucalo snajperima. 

Ako pogledate definiciju učesnika „sarajevskog safarija“ vidjećete da Vučić ne zadovoljava ni jedan od kriterija: nije stranac, nije platio da ubija, a nemamo ni dokaze da je uopšte pucao. 

Margetićeva teza je uopštena i bez relevantnih dokaza, što nije spriječilo medije, kako kod nas, tako i u inostranstvu, da pišu o tome. 

Naravno, ovo ni na koji način na opravdava ratni i politički angažman Aleksandra Vučića u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. 

Na kraju krajeva, ni bošnjački obavještajci nemaju dokaze da je on to radio, pa smo povodom toga mogli čuti oprečna mišljenja. Po tom pitanju vrlo je jasan bio Edin Subašić, bivši obavještajac Armije BiH.

„Vučić je posljednji čovjek na svijetu kojeg bih ja uzeo u odbranu. Ali, on zaista nije bio dio fenomena '(Sarajevo) safari'. (...) Vučić se ne uklapa u profil safari lovaca o kojima ovdje govorimo. Ako je i pucao, on sigurno nije plaćao za to, niti je bio dio tih aranžmana“, kaže Subašić.

Kao što vidimo, činjenica je vrlo malo, spekulacija mnogo, a to je nešto što mediji obožavaju, jer sve je moguće, a to vam onda daje mogućnost da pišete bez ikakve odgovornosti. 

P.S. Neku večer u emisiji „Plenum“ na Federalnoj televiziji gostovao je Zoran Čegar, ratni zamjenik komandanta specijalne policijske jedinice u odbrani Sarajeva i bivši načelnik sektora uniformisane policije FUP-a. On je govorio o srpskim snajperistima tokom opsade Sarajeva i to su sarajevski mediji detaljno prenijeli. Ukoliko vjeruju Čegaru i prenose njegove riječi, onda bi bilo zanimljivo da ti isti mediji otvore pitanje i nekih drugih snajperista, onih koji su pucali na demonstrante 1992. godine ispred Skupštine BiH o čemu je Čegar takođe govorio u podkastu „Balkan Rules“, 35 epizoda od 19 minuta i 15 sekundi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Elvis Barukčić/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.