Ne postoji neobičnije mjesto da upoznaš nekoga od kafića na klinici Rebro. Bio je tmuran dan, mi smo bili natmureni, a kako i ne bi bili. Naš Predrag, naš predragi Predrag, prolazio je svoju najtežu bitku dok smo mi čekali ishod.

Najteže je, zapravo, čekati. Taj dan koji ja osobno zovem najdužim danom u životu. Kirurške operacije tumora na mozgu, naime, toliko traju. Sama priprema cijelo jutro. Prvi put to, naravno, ne znaš, pa sjediš ispred vrata operacione već u deset ujutro kad ti otprilike tako nekako odvedu dijete u krevetu na anesteziju. Prvi put smo čekali do pet sati popodne, drugi put do četiri, a treći put, sad već veterani, otišli smo u kafić ispod bolnice.

Nažalost, naučio sam tu lekciju. Kirurg koji ti operira najmilije izaći će kad sve bude gotovo, i ako je čovjek kao što su dr. Paladino ili dr. Mrak stat će minutu s vama onako očajnima i objasniti vam situaciju. Ja sam imao sreću da sam imao njih dvojicu. Sva tri puta stali smo sa strane i u kratkim crtama saznali sve. 

Kad bih vam mogao opisati riječima koliko to očajnom roditelju znači, ekvivalent bi bio Ivaniševićev Wimbledon. Tako nekako se on osjećao kada je pao na travu, kao i ja kada mi je veliki kirurg i čovjek rekao da je sve prošlo dobro. Očaj, zabrinutost, strah i užas zamijenila je euforija.

Kada prođeš takve stvari u životu, i to četiri puta, ne treba ti i peti, ali život me naučio da vrata trećeg kata kirurgije na Rebru ne zatvaram za sobom. Okrenem se, zahvalim Bogu i tim divnim ljudima, i ostavim ih otvorena. Svaki jebeni put.

Kada sam to tmurno jutro stigao uzbrdicom do kafića u kojem su sjedili moji imao sam isti „grop“ u grlu. Nema tih riječi, nema te rečenice koju je pametno izgovoriti već samo sjedneš. Zagrlio sam Sandru koja je bila svjesna svega, namignuo Bori i Viktoru i prvi put u životu dao ruku ženi koja je tiho sjedila pored Predragove supruge. Bila je to Vedrana Rudan, Upoznao sam je uživo tog dana.

Ljude percipiraš po njihovim djelima. Nekako ti se riječima i mislima uvuku pod kožu pa misliš da ih poznaješ. Za Vedranu sam oduvijek držao da je zmaj. Njene kolumne oduševile bi me uvijek, šokirale kao i mnoge druge, i divio sam se toj hrabroj ženi koja je išla do kosti. Osjećao bih njene riječi u kostima i malo koga bi ostavila ravnodušnim svojim britkim i satiričnim stilom.

Često sam htio pisati kao ona. Često bi me nadahnula da pišem kao ona, a najčešće bi mi dala upute da razmišljam kao ona. Vedrana Rudan bila je jedna i jedina. Svoja, posebna i autentična. 

Kada sjediš pored osobe koju gledaš kroz prizmu njenih djela očekuješ upravo takvu osobu, no Vedrana koju sam upoznao taj dan bila je sasvim drugačija. Tiha, smirena, žena puna empatije, koja je tješila sve nas.

Kako je živjela Vedrana Rudan tako je i otišla sa ovoga svijeta. S perom u ruci, opisujući na svoj način svijet oko sebe. Ljude oko sebe koji su prilazili najveći užas koji možeš u životu proći. Borbu za svoj, ili za život svojih najmilijih. Vedrana Rudan bila je jedna od najvećih žena koju sam upoznao. Žena tiha i nenametljiva, žena puna empatije i straha za druge, žena bez truna vulgarnosti, žestine i britkosti kojom je pisala. Ako me pitate – želim je takvu pamtiti. Kao dragu, blagu i iznimnu osobu. Jer Vedrana je privatno takva i bila. 

Vedrana Rudan. Žena s petljom. Žena kakvu više ovaj svijet neće vidjeti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/Nu2

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.