Mnogi su sa oduševljenjem dočekali vijest kada je početkom 2021. godine tadašnji zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije izabran za patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC). Bila je to „radosna vijest“ posebno za mnoge ljude van SPC-a ili općenito van svake crkvene organizacije i sistema vjerovanja. Prosto, prevagnula je nada da na čelu jedne kompleksne i okoštale hijerarhije dolazi čovjek koji je, stolujući u Zagrebu, otvarao srca, gradio mostove, davao naznake da je spreman za dijalog i (samo)refleksiju. Oni koje Porfirije svojim „mednim riječima“ i nastupima nije odveć oduševljavao, oni koji su tvrdili da se radi o „vuku u jagnjećoj koži“, izbor su dočekali kao tačku prijeloma nakon koje će Porfirije pokazati svoje pravo lice.

Porfirije je vrlo brzo razočarao sve, ili barem ogromnu većinu, onih koje je u Zagrebu očarao. Svodeći se na puku sjenu Aleksandra Vučića, Porfirije nije propustio niti jednu priliku da sroza svoj kredibilitet. Primarno je to bilo na način da je Crkvu utišao o svim važnim društvenim pitanjima, a sebe učinio tek „prvim zamjenikom stvarnog patrijarha“ – Vučića. Crkva i Porfirije odšutjeli su najavu iskopavanja litijuma i proteste koji su uslijedili. U najkritičnijim trenucima za Vučićev režim nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu i početka studentskih protesta Porfirije je snažno i nedvosmisleno stao na stranu režima. U Moskvi je govorio o obojenoj revoluciji čime je u potpunosti uskladio narativ sa Vučićem, a kod kuće je odlučan stav pokazao oko upotrebe rodno senzitivnog jezika, dakako, negativan.

Vrhunac je svakako bila sahrana osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Dok je Vučić iz pozadine vukao sve konce ipak je bio dovoljno mudar da se na samoj sahrani ne pojavi. Zato je Porfirija, kao prvog zamjenika „pravog patrijarha“, zapalo da Mladiću održi opijelo i izrekne jedan, po svemu, ljigav govor. Tu je tek Porfirije valjda razuvjerio sve nevjerne Tome koji su se još nadali da će još vidjeti, evo samo što se nije ukazao, stari, dobri zagrebački Porfirije, rock 'n' roll mitropolit, graditelj mostova i mirotvorac.

Onda su svi kojima je Porfirije bio oduvijek sumnjiv bili u pravu? Pa, i ne baš. Dobar dio takvih kritika ka Porfiriju dolazio je od jednog krajnje rigidnog, uglavnom nacionalističkog, dijela javnosti koji je uvjeren da vladike unutar SPC, i općenito Srbina, koji je mirotvorac, otvoren za dijalog i (samo)kritičan prosto nema niti može da bude. Neki drugi su se pozivali na neko „više znanje“ kako oni, tobože, znaju šta Porfirije stvarno misli i osjeća, šta nosi duboko skriveno u grudima. Istina je da je nešto takvo nemoguće jer ulazeći u interakciju sa ljudima mi ih prepoznajemo i sudimo samo po izvanjskome. I u tome i jeste sva muka – niko ne zna šta donosi sutra, a ljudi se mijenjaju i na bolje i na gore. To što je moguće da se nešto u budućnosti potvrdi, ne znači da sada nije puka paranoja.

Ono što se zaboravlja, a što objašnjava slučaj „dva Porfirija“, jeste da su vjerske organizacije kompleksne i hijerarhijski određene. Na našim prostorima one su bile, kako je to tvrdio sociolog Esad Ćimić, nukleus oko kojih su se razvili nacionalni identiteti, pa danas, po pravilu, više imaju ulogu krovnih nacionalnih institucija nego vjerskih. Sljedeća bitna odrednica da se razumiju „dva Porfirija“ koja vidimo pred sobom jeste pitanje moći koju sa sobom nosi većinska pozicija. Tako nam se „Porfirije Prvi“, onaj u Zagrebu, otkriva kao predstavnik jedne manjine kojem ne preostaje mnogo osim da se, u ostvarivanju interesa svoje zajednice, poziva na mehanizme ljudskih prava, inkluzivnosti, dijaloga, (samo)kritike, poštivanja različitosti i slično. „Porfirije Drugi“, ovaj beogradski ili svesrpski, je Porfirije moći kojem, odjednom, dijalog, inkluzivnost, poštivanje različitosti i (samo)kritika padaju na ljestvici prioriteta jer svoje interese može da ostvari na mnogo brži i sasvim drukčiji način. Tako su, dakle „oba Porfirija“ istinita. 

Te promjene koje uvjetuje manjinska ili većinska pozicija mogu se mnogo bolje pratiti na primjeru vladike Hrizostoma. On je tako prvo bio episkop bihaćko-petrovački na prostoru na kojem su Srbi danas apsolutna manjina. Potom je postao episkop zvorničko-tuzlanski (sa centrom u Bijeljini) gdje je naslijedio razriješenog vladiku Kačavendu. Na prostoru ove eparhije Srbi su uglavnom većina, iako obuhvata i neka mjesta su u manjini. Od 2017. godine Hrizostom je mitropolit dabrobosanski, a ova je eparhija specifična jer su u jednom dijelu Srbi apsolutna većina, dok su u drugom apsolutna manjina. Svaki put kada se useljavao u nove vladičanske dvore Hrizostom je podešavao i svoje javne nastupe.

Ovdje se navodi primjer Srpske pravoslavne crkve i Porfirija kao ilustrativan i aktualan posljednjih dana. Identična matrica može se upratiti i kod Katoličke crkve ili pak Islamske zajednice, a šire gledano primjenjiva je i na svaku manjinsku poziciju. Tako ćemo najčešće političke predstavnike manjina vidjeti kako se zalažu za dijalog, uvažavanje, suživot ... 

Sve ovo svakako ne znači da su ljudi koji dolaze na određene funkcije abolirani od lične odgovornosti. Primjeri ljudi iz vjerskih zajednica koji su nadišli ove okvire svjedoče da je izlazak „iz kutije“ moguć i mnogo takvih ljudi sam upoznao radeći kao novinar ili na različitim mirovnim inicijativama. Ali „kutija“ postoji i ne može se ignorirati. Položaj na koji neko dolazi, sistem u kojem djeluje i okolnosti nepobitno utječu na osobu kao što i svaka osoba ima priliku sadržajem ispuniti određenu funkciju ili sistem nad kojim bdije. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavriil Grigorov / POOL / AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.