Povodom izložbe „Fotomontaža u tisku 1927 – 1941“, HDD galerija, Zagreb

Kad bih danas morao nekome tumačiti što je fotomontaža, uputio bih ga da pogleda naslovne stranice splitskog Ferala. Mislim da bi svatko shvatio poruku suprotstavljenog i prisilnog zajedništva fotografija u ovom slučaju u službi inačica: satire, sarkazma ili ironije. 

Iako se fotomontaža javlja u 19. stoljeću, njezino vrijeme započinje Prvim svjetskim ratom. Komplementarnost paradoksalnih tema ili osoba na nekoliko fotografija koristio je katkad novinski tisak nastojeći prikazati uspjeh čimbenika za koje je radio ili navijao. Istovremeno, dok još krvari bojišnica, javlja se dadaistički pokret u umjetnosti i književnosti, koji ne preže ni pred čim što se stvaralačkih sloboda tiče. Kad se kasnijem nadrealizmu nasadi ptičja glava na čovjekov trup, otvorene su sve granice upotreba fotografija u promicanju dokumentarnog i statičnog, što fotografija jest, u nešto što, s dozom dinamike, postaje svojevrsno umjetničko djelo.

Fotomontaža ulazi u svakodnevicu, najčešće reproducirana u magazinima, zatim u razglednicama, raznim kombinacijama fotografija. Pa se pojavljuju Zagreb ili Slavonski Brod, na primjer, s raznim prometalima, najčešće avionima, smještenim u daleku budućnost. 

Ovitak knjige „Diktatur in Jugoslawien“ 1930. godine dizajnirala je naša umjetnica s Bauhausa Ivana Tomljenović (FOTO: Buga Cvjetanović/HDD)

Kako završeni rat nije shvaćen kao opomena da se nikada više takvo što ne dogodi, u svijetu se ponavljaju problemi koje nalaze odraz u književnom stvaralaštvu, koje nije nacionalno ograničeno, već postaje dostupno u prijevodu u mnogim zemljama. Više nitko ne može, iako se to događalo nedavno nama, reći da nismo znali. Nažalost, danas je normalno gledati ratne izvještaje uz večeru. Zahvaljujući prevedenim knjigama znalo se što se događa u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama ili Sovjetskom Savezu. Dakako, to nije bilo omiljeno diktaturama u kojima se tada živjelo. Časopisi i knjige u to su vrijeme često bivali zabranjivani, a književnici zatvarani.

Od nakladnika koji su tiskali lijevu literaturu ili sadržaj socijalne tematike u tadašnjoj međuratnoj Jugoslaviji ističe se Nolit, u Beogradu, u kojem je Pavle Bihaly dao svoj doprinos u izradi fotomontaža za omotnice knjiga i naslovne stranice časopisa Nova Literatura. U Zagrebu je isto radio Franjo Bruck u Minervi, a posebno se istakao radeći omote za Krležina „Sabrana djela“, pa je kao jedan od urednika bio i zatvaran između dva svjetska rata. Sličan je bio i izdavački profil zagrebačke Binoze. Osobno mi je zanimljivo da se urednik Josip Andrić u Književnom društvu „Svetog Jeronima“, priklonio tiskanju knjiga u modernoj opremi, pa je često angažirao braću Mirosavljević ili Božidara Kocmuta (Atelier Tri) za opremu knjiga koji su često na korice stavljali fotografiju ili fotomontažu.

Darko Šimičić izložene knjige skupljao je zadnjih 30 godina (FOTO: Buga Cvjetanović/HDD)

Svojevrsni vremeplov doživio sam nedavno gledajući samo dio knjiga koje povezuje oprema korica ili zaštitni omot s fotomontažom iz kolekcije Darka Šimičića u HDD galeriji. Naime, još uvijek posjedujem nekoliko knjiga sa zaštitnim omotnicama na kojima se nalaze fotomontaže, puno toga mi je prošlo kroz ruke, ali vidjeti to izloženo u vitrini, daje svojevrstan doživljaj da smo bili dio svijeta s kojim smo dijelili i ovaj segment uzajamnosti literature i dizajna. Da su kolažirane fotografije na omotnicama samo slučajno nabacani materijal, vjerojatno bi i danas u Splitu izlazio Feral. Tridesetih su tako prolazile Krležine knjige i njihova oprema, o čemu sam pisao u jednom poglavlju knjige „Book&ništa“.

Već kao student posjećivao sam zagrebačke antikvarijate i gledao bogat izbor njemačke literature, a među njima i knjige koje su odabirali kupci s njemačkog govornog područja. Ono što je uništavano Njemačkoj poslije 1933. godine moglo se naći jeftino u Zagrebu. Kao što mi je pričao Viktor Žmegač, poslije 1933. godine su ovdje stizale knjige koje su se, do okupacija Nizozemske i nordijskih zemalja, tiskale kod njih na njemačkom jeziku. Žmegač je imao sreću, da je naspram njemačkih intelektualaca, živio ukorak s vremenom što se suvremene literature tiče.

Poslije 1933. godine su ovdje stizale knjige koje su se, do okupacija Nizozemske i nordijskih zemalja, tiskale kod njih na njemačkom jeziku (FOTO: Buga Cvjetanović/HDD)

A gdje smo danas na karti Europe? Porazno bi bilo da upotrijebim cijenu antikvarne knjige valorizirajući grafičku opremu, u ovom slučaju fotomontaže, s cijenama iste ili sličnih u drugim evropskim državama. Samo jedan primjer - iščuđavanje nad cijenom uščuvanog kompleta od devet knjiga Krležinih „Sabranih djela“, u izdanju Minerve, kojima je jedan antikvarijat prije nekoliko godina odredio cijenu od 1.000 eura. Istovremeno, ne usudim se niti pitati posjeduje li Nacionalna i sveučilišna knjižnica kompletna Krležina „Sabrana djela“ sa ovitcima. Napiknuo sam se, pregledavajući njihov katalog, na samo jedan naslov. „Glembajevi“ (Minerva, 1933), druga naklada i napomena: „Viđeni primjerak defektan, nedostaje geneal. tabela Glembajevih“.

U svakom slučaju Nacionalna knjižnica valjda treba imati oba izdanja, a ova se razlikuju po broju stranica. Izdanje iz 1932. godine ima 355 , a izdanje iz 1933. godine 358 stranica. Moj pokušaj da usporedim ova izdanja u Gradskoj knjižnici nije uspio. Njima, pak, manjka prvo izdanje. Stoga imam pitanje za ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek i Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora, jer da pitam ravnateljicu NSK Ivanku Stričević, nema smisla: Zašto ne kupite kompletnu knjigu? Ili izbacite iz naziva ustanove riječ Nacionalna?

(FOTO: Buga Cvjetanović/HDD)

Na sakupljanje u HDD galeriji izloženih knjiga Darko Šimičić utrošio je što materijalnih sredstava, što svog slobodnog vremena kroz zadnjih 30 godina. Bilo bi dobro da i oni iz gore navedenih ustanova, posjete neki od antikvarijata, izvade iz svog novčanika petnaestak eura i poklone knjižnici, koju nazivaju Nacionalnom, barem jednu cjelovitu knjigu za koju knjižnica nema sredstva. Pri tom nisam mislio na izdanje sa sačuvanim ovitkom, jer inače ne bi lako preživjeli mjesec s ostatkom svoje plaće. 

Čini mi se da je prošlo više od 44 godine od mog prvog susreta sa Šimičićem u knjižari, a i danas razgovaramo o knjigama i srodnim temama. Uživam u svakom novom saznanju o knjigama, a istovremeno imam sažaljenja za ljude koji u društvu knjiga moraju provesti svoj radni vijek, a da ih ne vole.

Prije otvorenja ove male izložbe poslao sam obavijest o njoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te zagrebačkoj Gradskoj knjižnici. Želja mi je bila da vide kako kompletna knjiga treba izgledati. Križanje Palmotićeve i Boškovićeve ulice, gdje se nalazi HDD galerija, preblizu je, vjerojatnije bi ipak knjigu radije pogledali u Frankfurtu.

Krležini Glembajevi (FOTO: Buga Cvjetanović/HDD)

No, nije me iznenadilo da sam povratno dobio pismo iz Europske knjižnice s kojom se nema smisla uspoređivati. Na svojim policama imaju između 170 i 200 milijuna svezaka. Pa i hrvatskih. U pismu je stajalo: „Poštovani gospodine Vodopija, Hvala za informaciju. Zaista vrlo zanimljiva izložba. Sve čestitke kolegi Šimičiću. Srdačan pozdrav.“

Jedan suvremeni francuski pisac u autobiografskoj knjizi piše o svom odrastanju u nekoj vrsti disfunkcionalne obitelji i radničkog siromaštva u kojoj je mržnja prema knjizi bila tolika da ju je morao skrivati i potajno čitati. A takvih disfunkcionalnih slučajeva u odnosu prema knjizi ima i u nas, nažalost i među onima kojima je posao briga o knjizi. 

A fotomontaža? Ona je ušla u druge sfere društva i postala svima prihvatljiva. Jedan primjer i temu za obradu donosim kao ilustraciju. Uspomena iz JNA. Vjerojatno se time bavi Institut za etnologiju i folkloristiku. 

Uspomena iz JNA (FOTO: Lupiga.Com)

Oni koju su uspjeli stići na izložbu, mogli su, primjerice, vidjeti ovitak knjige „Diktatur in Jugoslawien“, koji je 1930. godine dizajnirala naša umjetnica s Bauhausa Ivana Tomljenović ili ovitak do sada gotovo nepoznatog talentiranog seljaka – pisca i fotografa Ivana Sabolića rođenog u Peterancu 1913. godine. Potonji Sabolić, u Zagrebu je boravio od 1930. do 1932. godine gdje, a ovako piše: „Upoznajem gradski život sa licem i naličjem. Vraćam se kući. Zimi 1933/4 polazio sam tečaj Škole narodnog zdravlja u Zagrebu.“

Sabolićeva knjiga pripovijedaka (FOTO: Lupiga.Com)

Pretpostavljam da je u tom „odrastanju“ imao prste Krsto Hegedušić. U Sabolićevom „Zborniku hrvatskih seljaka“, koji je izašao u dva sveska, iz 1936. godine, pojavljuju se Sabolićeve fotomontaže, fotografije i reprodukcije seljaka slikara Hlebinske škole. Knjiga je na izložbi rastvorena kako bi se moglo vidjeti fotomontažu, a pored nje je bila izložena i Sabolićeva knjiga pripovijedaka „Selo Belovec“ sa savršeno očuvanim ovitkom.

Ostali izlošci, iznimka Mato Hanžeković i možda još poneki, rađeni su rukama većinom poznatih umjetnika, a nekima od njih je to bio kratak, ali uspješan izlet u svijet fotomontaže. Vrijedilo je vidjeti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Buga Cvjetanović/HDD

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.