Ovo je zadnji nastavak rukopisa iz male vojničke bilježnice. Volio bih da onaj tko je imao strpljenja sve ovo čitati, pronađe ono što sam i sam našao. Dugo me mučilo pitanje: z.a.š.t.o. nam se događaju loše stvari, a da bih shvatio trebao sam zaviriti u sami početak. U vrijeme, mjesto i način kako je započeo prvi međusobni sukob. Hvala čovjeku koji mi je svojom voljom i željom da se važni događaji zabilježe, to i omogućio

Groždja i bresaka bijaše dosta u okolici a sa tim smo se najviše i hranili kruh što smo ga dobivali bijaše tako slabo pečen daje samo testo bilo, ktomu nevaljavo brašno pa ga nitko nijeni jeo. drugi dan odosmo pod Mitrovicu gđe smo u polju prema savi namjestili poljske straže, tu smo ležali cjeli dan i noč, onda odosmo opet natrag gde su pioniri pravili most i prve čete su več prešle i otišle u potjeru za srbima. u selu jarak dobismo odmor i imali smo priliku točno viditi što je učinila vatra, ovdje onđe je stajala kojakuča ili štalica što je požar preskočio drveče polak izgorelo plod spečen samo voče štoje bilo na kraju bašče je ostalo poštedjeno od vatre ali ne od nas jer smokao gusjenice navalili na šljive i orahe i sve poskidali.

popodne smo navatali mladine i kuhali paprikaš a na večer dodje zapovjed za prelaz u srbiju i tako pred mrak krenemo preko i odmah preko mosta se ukopamo kao pričuva iza prednjih četa. u pričuvi smo bili dva dana a onda krenusmo za našima išli smo cjeli dan uz savu dole prema šabcu i na veliko naše čudo, sreli smo silne naše ranjene vojnike koji su išli natrag a napadno je bilo, dasu najviše skoro svi, na ruki ranjeni, kašnje nam je u befelu čitano da su oni ranjeni vojnici čehi i dasu se sami ranili da izbegneju rojnoj prugi, ali im je gorak svršetak bio, jer je svaki deseti bio streljan, daklem išli smo preko polja i sela i sve točno pretražili.

uzput smo našli i nekoliko mrtvih naših i srba a u jednom kukuruzu smo našli i jednu mrtvu ženu, u selima smo našli slanine i rakije dosta, tako da su se neki i zaboravili pa opili, i moj rota Luka dugalič iz Lačiča najednoč doklima k meni a u brotsaku 2 flaše ljute. a koliko je u glavi  i nogama imao nezna ni sam. u večer se opet ukopamo još uvjek kao rezerva i tu prenočimo kraj jednog sela u jutro dobijemo zapovjed da si skrovišta što bolje uredimo jer ima izgleda da čemo tu dulje ostati. odmah počnemo iz sela daske vrata ormare i druge stvari nositi i dobre dekunge praviti ito je trajalo 2-3 dana, kad opet dodje zapovjed napred, i tako odosmo za jedan dan u Pričinovac gđe smo prenočili a u jutro smo išli u rojnu prugu gđe smo izmjenili jednu rumunjsku regimentu i stajali opet pred neprijeteljem.

(Završetak, neće se nastaviti)

Eto, tako je moj pradjed stajao "opet pred neprijateljem", odnosno pred susjedima koji su nam odjednom postali neprijatelji, samo zato što je jedan od njihovih pucao u nekog Austrijanca, koji je bio jednakiji od ostalih. Jasno bi mi bilo da su od tada Austrijanci i Srbi imali o čemu pričati i što za rješavati međusobno (ne ratom, naravno), ali da smo mi, Hrvati, počeli zbog toga pucati po svojim susjedima, to je jedna od najokrutnijih igara koju je povijest napravila bilo kome. Nismo imali svoj dom i radili smo što su drugi htjeli. Danas imamo svoj dom, a vremena su druga. Novo je stoljeće i granice više ne trebaju biti ono što su bile na početku prošloga. Ako zaista želimo prave vrijednosti, počnimo se odmah pripremati za vrijeme bez granica, koje će sigurno doći, a mi sami odlučujemo kada će to biti. Evropski susjedi su pronašli modus zajedništva bez granica. Pitajmo i mi svoje susjede što misle o tome. Već danas.

Inače, htio bih, pred kraj, još napisati par riječi o sebi. Rođen sam u Zagrebu i roditelji su mi Hrvati, a kada pogledam u generaciju svojih baka i djedova tamo nalazim dva njemačka prezimena, jedno mađarsko i jedno hrvatsko. Znajući da su svi oni živjeli na području Slavonije i Srijema, kamo su se ovi s njemačkim i mađarskim prezimenima doselili u neka vremena, ostaje mi da se pitam zašto su moji preci sa stranim prezimenima naseljeni baš u tim područjima na granici Hrvatske i Srbije. Odgovor bi mogao biti kako nije nemoguće da je od davnine nečija želja bila stvoriti, raseljavanjem i naseljavanjem, podjelu između dva vrlo bliska naroda. Ono što se kroz dvadeseto stoljeće zbivalo na ovim prostorima daje mi za pravo vjerovati da sam u pravu kada tako zaključujem, a moja ljubav prema zemlji u kojoj sam rođen je često bila isprepletena s nemirom jer se oko mene događalo nešto što nije pravedno. Koje su to velike sile davno prije mog rođenja započele proces što se odrazio i na moj život ne mogu imenovati, ali osjećam da je u prošlosti, u nečijim čudnim glavama, započeto nešto što se bolno odrazilo na živote svih nas koji živimo i onih koji su prije nas živjeli na ovim prostorima.

Kad upoznamo svoju prošlost možemo biti svjesni sadašnjosti i onoga što nam se u njoj dešava, zbog toga ja, kao Hrvat - koji sam držao u ruci i pročitao pisani dokaz da su vojnici iz moje zemlje prvi s puškom ušli u susjedovo dvorište i kuću - ovim putem upućujem Srbima ispriku i izražavam svoje iskreno žaljenje zbog svega lošeg što nam se od tada dugi niz godina događalo, a ima začetak u opisanim zbivanjima.

Priznajem krivnju

 

Sve godine do sada sam uzalud potrošio
Živeći u lažnom svijetu tuđe praznine
A nisam znao vidjeti od kuda sam došao
Iako sam te tako dugo slutio iz daljine

Poništio sam smisao svoga postojanja
Kada sam dao da mi svežu krpu na oči
I tako sav zbunjen završavao nastojanja
Da konačno nađem tvoje svjetlo u noći

Pred ljubavi tvojom za koju sve bih dao
Dok spuštenog pogleda nijemo nestajem
Ja priznajem krivnju i znaj da mi je žao
A htio bih biti uz tebe da svoj postanem

Sada znam kako je to biti rob tuđe bolesti
I koliko čovjek treba samoga sebe graditi
Tek da bih ti mogao donijeti lijepe vijesti
Nakon mog puta prijeđenoga tebi se vratiti

Tupo gledam u zid pred sobom i tiho patim
Dok sam sebe pitam jesam li mogao znati
I koliko će dugo trajati dok jednom shvatim
Što o cijelom svom životu moram spoznati

Pa, ipak duboko u sebi osjećam tvoj oprost
Jer jedino ti znaš koliko sam se silno trudio
Želeći da licu ovog svijeta donesem  radost
Nadao se danu kad bih s tobom sreću dijelio

Oprosti mi

Oprosti mi ono što je bilo
Sve što se ikad loše desilo
Oprosti mi uplašenu djecu
I ljude kojima se prijetilo

Oprosti mi sve nepravde
Koje su tako jako boljele
Oprosti mi izgubljene dane
Kad se ljubavi nisu voljele

Oprosti mi prasak bombe
Svaki krov koji je srušen
Oprosti mi svoju samoću
I plač u noćima prigušen

Oprosti mi olujno vrijeme
Njemu je svašta prethodilo
Oprosti mi svaku pogrešku
Htio bih da se nije dogodilo

Oprosti mi sve što postoji
Sva ona stoljeća izgubljena
Oprosti i zakorači sa mnom
Mi smo dva bića zaljubljena 

Vidi mi oči

Danas u kiši
Prepoznajem dobro svitanje
U svakoj joj kapi
Nalazim odgovor na pitanje

Sada dok blage kapi padaju
Nakon oluje duge
Vjerujem samo svome srcu
I ne slušam druge

Mir koji je došao
Njemu je korijenje u ljubavi
Koja nikada više
Ne može smisao da izgubi

Nakon svih godina u traženju
Uspio sam se naći
Htio bih da mi to vjeruješ
I da ti nešto znači

Ratovi ludi su prošli
Laži smo izveli na čistinu
Molim te vidi mi oči
U njima ti donosim istinu

Znam da smo opet na početku
I to me iskreno raduje
Jer to je naša nova prilika
Da se ljubav dokazuje

Ne brinem oko ničega
Znam da će same pasti granice
Sigurno ćemo biti skupa
Pisati životu ljepše stranice

Tvoju blizinu poznam oduvijek
Ti osjećaš ruku pruženu
Ova rijeka što plovi među nama
Ne razdvaja ljubav združenu

Budimo vrijeme što stiže
Mrak se već pretvara u svijetlo
Svima će postati jasno
Da je nam je zajedno mjesto