SPORTSKI KOMENTATORI: Vesele uspomene i tuga današnja

Ivor Car

8. siječnja 2011.

SPORTSKI KOMENTATORI: Vesele uspomene i tuga današnja

„Opet Musemić dolazi do lopte, udarac i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji upućuje snažan udarac lijevom nogom... prečkaa, Musemić ovaj put glavom i opet je promašio jeb'o mu ja mater smotanu!!!“, samo je jedan od legendarnih bisera sportskih komentatora koji su harali bivšom državom, a kojeg se prisjetio Milutin Milošević, kolumnist beogradskog B92. Za ove riječi u eteru Mirko Kamenjašević je zaradio dvije godine suspenzije. Kakvih se još efektnih anegdota prisjetio Milošević, vrlo nezadovoljan današnjim sportskim komentatorima u Srbiji, pročitajte pod

Nakon što smo vam nedavno predstavili Lupiginu top listu sportskih komentatora koji su bili zreli za ozbiljnu liječničku dijagnozu, te novinarske bisere općenito, ovaj put vam donosimo i zanimljiv tekst Milutina Miloševića, kolumniste B92 ... 


Vahidin Musemić u izglednoj šansi i ništaaa... ali opet Musemić dolazi do lopte, udarac i golman brani, lopta se odbija do Musemića koji upućuje snažan udarac lijevom nogom... prečkaa, Musemić ovaj put glavom i opet je promašio jeb'o mu ja mater smotanu!!!

(Mirko Kamenjašević, 2 godine suspenzije)

Komentatori su nezaobilazni deo naše sportske istorije i današnjice. Njihovi glasovi ostaju u ušima kao sastavni deo svih sportski zbivanja. Njihova stručnost pomaže nam da bolje shvatimo šta se događa na borilištu. Njihova revnost pomaže nam da dobijemo sve informacije o događaju koji gledamo. Njihovi gafovi pamte se i ulaze u svakodnevni govor. Njihovi lapsusi deo su posla i prepričavaju se godinama. Ali njihove greške i nestručnost dovode nas do ludila i odluke da promenimo kanal ili ukinemo ton.

Mi stariji sećamo se legende Radio Beograda Radivoja Markovića, koji je postavio etalon radio prenosa do danas neprevazidjen (OK, danas je radio prenos skoro mislena imenica, ali sada već tradicionalni Jordan Ivanović daleko je od Raćinog standarda). Narednu generaciju činili su Marko Marković na radiju (koji se dovoljno rano dosetio da je na estradi bolja para pa je zabatalio sport)  i Dragan Nikitović. Nikita je prenosio sve i svašta, ali boks bez njegovih komentara nije bio to. Muvao se tu i veseli Vladanko Stojaković, ali je sa godinama sve nerazgovetnije pričao i sve mu je teže bilo da spakuje tečnost iz čašice u podočnjake.


Mladen Delić

Plejadu i sjajnih i manje blještavih komentatora činili su oni iz drugih radio i TV centara. Ima li ikoga ko nije čuo svevremeno "Ljudi, da li je ovo moguće"? Mladena Delića. "Kreativnost" Ivana Tomića sa Hrvatskog radija do sada nije zabeležena (recimo: Svi Rijecani pored sanka, popijte jednu za Jankovic Janka!). Jedina dama među legendama je Milka Babović sa svojim šljokicama i tirkiznim kompletićima. Pa Sreto Šćepanović iz Sarajeva, čiji glas valjda i danas čujemo u Nedelji kad je otiš'o Hase. Gaf Đurkovića na Olimpijadi u Los Anđelesu je takodje sjajan. Posle 5:1 (ako se dobro sećam) naši vaterpolisti su izjednačili do kraja meča sa SAD i tako osvojili zlatnu medalju. Milorad se najpre izradovao, a onda nestao na 15-tak minuta (dok se spremalo proglašenje), da bi po ponovnom uključenju rekao da je otišao da nazdravi čašicom loze sa kolegama. Pa Boris Mutić ili Božo Sušec - smirena i stručna gospoda. Najneposredniji je bio Mirko Kamenjašević iz Sarajeva sa onim gore citatom i jednom još poznatijim:

- ... slobodan udarac sa nekih 35 metara izvodi Bukal... topovski udarac i gol... kurac gol, prečka… sjedi mali pička ti materina, ništa ne vidim. (6 meseci suspenzije)

Sećam se dva meni najsmešnija lapsusa iz tih vremena. Na Olimpijadi u Moski 1980. godine, boksuju Bugarin i Afrikanac (mislim da je bio iz Senegala). Bugarin je prirodno bio belac, a Afrikanac prirodno crnac. Bugarin nosi crveni šorc i belu majicu, Senegalac u žuto-zelenoj kombinaciji. A Popovski kaže: Da bi ih lakše razlikovali, reći ću vam njihove brojeve (veličine cirka 15 x 15 cm, na ledjima boksera srednje kategorije)!

Njegov imenjak Mihajlovski prenosio je mečeve nekog svetskog ili evropskog prvenstva u fudbalu, sredinom osamdessetih. Španija grca, igra nula, katastrofa. Tokom prvog poluvremena i polovine drugog, Zvonko par puta kaže kako se (visoki) napadač Španije Hulio Salinas uopšte ne vidi na terenu. Negde u sedamdesetom minutu, Salanas se zagreva i ulazi u igru. Zvonko ladno odćuti i nastavi da prenosi.

E, onda je krenula era Dobrosava Gajića i Duška Koraća. Gajić je neverovatan primer kako u jednoj Bastilji neko čije su sportske osobine tri nivoa ispod Baneta Bumbara, koga jedva razume i rodjena majka i ko nema pojma ni o jednom sportu može da bude ne samo komentator, nego i urednik sporstke redakcije. Nadobudnom Koraću se izgleda u snu javilo prividjenje da je on komenator sa harizmom te decenijama već moramo da trpimo njegovu ignenioznost.

Sledili su Memedović i Šarenac. Memed je izgleda uspeo sebe da razume pre nego gledaoci, te je shvatio da mu je bolje da hvata jesetre po Sibirskim prostranstvima nego da se nateže sa inventivnim sportovima tipa bejzbol. Šarulja je bio dobar dok se držao košarke, mada je i tu istrajan sa svoja "pola koša razlike" (alo, bre, a koliko je pola koša od trojke?). No, ona blamaža sa otvaranja Olimpijade u Pekingu pokazala je da mu je bolje da ostane pod obručima.

Ovo danas ne može niko da pohvata za glavu i rep. U redu, ustalilo se nekoliko komentatora tenisa, koji svoj posao rade solidno (srećom njihovom, naši teniseri i dalje relativno dobro guraju pa ima šta da se prenosi). TeVeLizija Beograd je krenula stopama Dragiše Pinkojevića i rešila da sport svede na zabavu. Sportske vesti sve više čitaju neke blajhovane koje se u sport razumeju kao Marica u kriv...olov. Specijalne emisije povodom planetarnih sportskih dogadjaja pretvorile su se u nagradne igre za potrebe sponzora, prenosi povremeno izmedju reklama daju i sliku sa terena, a stručni konsultanti sada su glumci, pevači, madjioničari, ugledna lica Velikog Brata.


Ostaje samo da upotrebimo čuveno dugmence "MUTE"

I ne možeš da ih pohvataš ko gde prenosi. Svi tezgare po raznim Sport klubovima, Arenama ili Eurosportovima. Doduše, ponekad je to i dobro, u slučajevima retkih dobrih, kao što je Gojko Andrijašević koji prenosi fudbal (nešto ga u poslednje vreme nisam čuo). Srećom oslobodi nas onaj maneken za fabriku duvana koji ode u Bosnu.

Šta ćemo onda? Ako ne uhvatimo Miću Dušanovića na HDZTV-u, ostaje nam samo da upotrebimo čuveno dugmence "MUTE".


Milutin Milošević, B92