Ogledalo

Fernando Pessoa piše u „Knjizi nemira“ kako nema ništa zlokobnije od toga da čovjek vidi svoje lice i da mu je zbog toga priroda onemogućila da vidi svoje oči. Prije izuma ogledala ljudi su se samo u odrazu na vodi mogli vidjeti, a da bi to učinili morali su se pognuti i „počiniti sramotu gledajući svoje lice“. Pessoa zbog toga zaključuje da je izumitelj ogledala otrovao čovjekovo srce.

U kući imamo najmanje šest ogledala različitih veličina i namjena – zidnih, stonih, džepnih, skrivenih ... U ogledalu o kojem pišem najmanje se ogledamo. Žena ga je dobila na poklon od svoje majke, kako mi zovemo nanu ili baku. Bio je to dragocjen poklon, jer je ono rijedak predmet koji je uspjela spasiti nakon što ju je vojska, toliko neprijateljska da im je i bolesna starica smetala, istjerala iz kuće. Novi stanari ogledalo su bacili na smetljište – možda nisu mogli podnijeti svoj odraz, ne znam, nismo imali priliku da ih pitamo. 

Staro je najmanje stotinu godina, vjerovatno i više, jer ne znamo odakle je stiglo u majkinu kuću. Nikada nije bilo razbijeno i sigurno je vidjelo više od mene.Visi na trpezarijskom zidu, u jednostavni, drveni okvir kačimo cedulje sa podsjećanjima na neke datume, obaveze ili telefonske brojeve. Rijetko se ogledamo u njemu, zato što svaki lik muti i deformiše, kao osoba za visokom dioptrijom. Ili onako kako ljude vidi neko sa iskustvom od bar dva ljudska vijeka, tokom kojih je naučio kako zaista izgledamo. 

Mislim da je to istina, jer kada u besanim noćima prolazim pored njega, prikazuje me onakvim kakav ne želim biti. 

Mobilni telefon

Moj komšija je na čekanju posla. Već godinu dana ne zovu ga iz fabrike, iako su zapisali, hemijskom olovkom, naglasio mi je, njegov broj telefona. Navikao je on na čekanje, cijeli život nešto čeka, ne zna više šta, samo zna da kasni. To i ja znam, kao što znam da ne vrijedi razmišljati o tome. Ako dođe, dobro je.

Ponekad se ipak nada boljem. Trenutno se nada da će od naknade koju dobija za svoje čekanje moći platiti grijanje. Jer, idu hladni dani, novembar je već tu. 

Kada se vraćam kući vidim ga kako stoji uz prozor. U ruci drži mobilni telefon. Ponekad mahnem, ali on nikada ne odgovara. Možda ne gleda u mom pravcu.

Zaustavio me neki dan ispred ulaza i pitao:

- Slušaj, ti bi to trebo znat. Jel Štulić pjeva straobalno ili maestralno jato pingvina?

- Mislim da je straobalno.

- I ja sam bio bliži tome. 

Nismo imali šta više reći, dugo nismo razgovarali pa smo se odvikli jedan od drugoga. Zbog toga je zaključio:

- Dakle, straobalno je.

I otišao negdje, dugačkim koracima. On zna gdje. U ruci je držao mobilni telefon.

Pegla

Vrelom peglom pritisnuo je tetovažu na podlaktici. Želio je zauvijek izbrisati lik bivše djevojke. Dugo se oporavljala koža na ruci, pio je antibiotike, opekotinu mazao kremom i pokrivao zavojem. 

Kada je rana konačno zarasla, nova koža nije izgledala kao nova – bila je siva, suha i namreškana. Vratila se i tetovaža, ali ni ona nije izgledala dobro, uokvirena otiskom pegle, bila je nejasna, blijeda i ružna – kakvo je postalo i sjećanje na bivšu ljubav.

Uskoro je pronašao novu djevojku koja je postala tetovaža na listu noge. Zajedno su otišli u Njemačku. Prije odlaska rekao je da ga, izuzev ružnih sjećanja, ništa ne veže za Bosnu. Dodao je da kod nas još samo ćevapi valjaju, ali da to nije dovoljno za ostanak. 

Nikad ga više nisam vidio. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.