Na današnji dan daleke 1925. godine, po izlasku iz bolnice gdje je ležao zbog nervnog sloma, jedan od najvećih pjesnika svih vremena oduzeo si je život objesivši se u hotelskoj sobi. U znak sjećanja na Jesenjina donosimo vam jednu od njegovih najljepših pjesama, inače nenaslovljenu, ali poznatu po svojem prvom stihu, a koju je on napisao kratko prije samoubojstva

"Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
 čiji pogled gasne u magli i memli,
 živio sam usput, k'o da sanjam,
 kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

 I tebe sad ljubim po navici, dijete,
 kao što sam mnoge ljubio, bolećiv,
 zato usput, k'o što palim cigarete,
 govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
 a u duši vazda ista pustoš zrači;
 ako dirneš strast u čovjekovu biću,
 istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

 Zato moja duša ne zna što je jeza
 odbijenih želja, neshvaćene tuge.
 Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
 stvorena i za me i za mnoge druge.

 Ali, ako tražeć neku srodnu dušu,
 vezan protiv želje, utonem u sjeti,
 nikad neću da te ljubomorom gušim,
 nikad neću tebe grditi ni kleti.

 Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
 čiji pogled gasne u magli i memli,
 i volim te usput, k'o da sanjam,
 kao mnoge druge na toj zemlji."

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895. - 1925.)