Kina nije (samo) država, već civilizacija sačinjena od više različitih naroda sa svojim specifičnostima koja je nekako kroz povijest uspijevala imati jedinstvenu „centralnu upravu”. Nekada su to bile carske dinastije, pa kratkotrajna republika zapadnog tipa. Sada na snazi imamo jednopartijski sustav koji se pokazao dovoljno fleksibilnim da preživi i kraj Hladnog rata i da transformira gospodarstvo zemlje od dogmatski utemeljenog i neučinkovitog do tržišnog – surovog, ali iznimno učinkovitog po zakonu velikih brojeva. Kina se, dakle, mijenjala i zapravo se stalno i mijenja skupa sa svijetom, a ponekad i diktirajući njegove trendove. Ali, ne mijenjaju se svi krajevi Kine jednakom brzinom i na jednak način, pa nam tako neki daju „pogled u budućnost”, a neki, pak, u blisku ili čak relativno daleku prošlost.

Taj neravnomjerni razvoj zemlje tematska je opsesija redatelja takozvane Šeste generacije stasale 90-ih godina prošlog stoljeća, a koji su u prvim dekadama ovgoga počeli žnjeti uspjehe na međunarodnoj filmsko-festivalskoj sceni. Za razliku od prethodne, Pete generacije autora koji su uspjehe 90-ih polučivali univerzalnom dopadljivošću svojih nerijetko spektakularnih filmova nastalih s iskustvom Hong Konga i Tajvana, pripadnici Šeste generacije su često bili eksperimentalniji u pristupu radi uštede, skloni poigravanju s kućnim formatima, a tematski duboko ukorijenjeni u realizmu sa socijalnom potkom.

Jedan od tih autora je i Guan Hu koji do sada nije imao neku izrazitu međunarodnu karijeru, iako je uživao uvažavanje doma. S filmom Black Dog, međutim, situacija se dosta promijenila, jer se ovaj film film koji ste u utorak mogli pogledati i na Subversive Film Festivalu kojem je Lupiga medijski pokrovitelj, s lanjske premijere u Cannesu vratio s dvije nagrade. Trijumfom u programu 'Un certain regard' i 'Pasjom palmom' za mješanca Xina koji je u filmu impresivno „odigrao” naslovnu ulogu.

Godina je 2008. i Kina se priprema za Olimpijadu u Pekingu. Nakon desetogodišnjeg izbivanja, Lang (odlični Eddie Peng) se vraća u svoj rodni provincijalni grad na sjeverozapadu zemlje i obodu pustinje Gobi. Prije toga, on je u svom gradu bio zvijezda kao gitarist u rock sastavu i kaskader na motoru, a opravdano odsutan je bio na robiji zbog ubojstva iz nehata u tuči u koju se umiješao. Vjerojatno bi on prije išao negdje drugdje, gdje nema tereta prošlosti, a šanse za budućnost su veće, ali isto tako vjerojatno, nema kuda drugdje.

Već prvi njegov susret s gradom je problematičan: kada čopor divljih pasa izleti pred minibus kojim putuje, vozilo se zanjiše i prevrne. Grad se promijenio, i to ne u očekivanom smjeru „olimpijskog” napretka. Naprotiv, mnogi su se iselili i za sobom čak pustili svoje nekadašnje ljubimce, a oni koji su ostali prisiljeni su ili tavoriti ili se snalaziti na nelegalne načine. Među prvima je i Langov otac čiji je zoološki vrt propao, pa se on propio s namjerom da se do kraja ubije, a među drugima gangster i vlasnik farme zmija Mesar Hu (Hu Xiaoguang) čijeg je nećaka Lang ubio i koji od njega zahtjeva zadovoljštinu. „Negdje između” je Ujak Yao (Jia Zhangke, Guanov kolega redatelj poznat po svojim socijalnim dramama), jedini koji Langu može ponuditi posao, i to onaj nimalo glamurozni, šinterski.

Tu nam u priču ulazi i naslovni crni pas. Prvo kao neka vrsta fantoma koja Langu stalno bježi i grčevito se bori za svoju slobodu, ako treba povređujući svakoga tko bi mu ju oduzeo. Njihovo sprijateljivanje, dakle, nije instantno, niti je Black Dog basna za djecu. Ne, ono će se dogoditi kada se Lang zamisli da mu je pas prenio bjesnoću, pa oboje završe u „karanteni”. Iako Lang ima i ljudsku simpatiju za koju je zainteresiran, u pitanju je plesačica iz putujućeg cirkusa nadimka prevedivog kao Zrno Grožđa (Tong Liya), odnos s psom ostaje centralni u filmu.

U suštini, kao i u mnogim filmovima redatelja njegove generacije, i kod Guana se radi o srazu pojedinca sa sredinom koja se u njegovom odsustvu promijenila, u ovom slučaju i objektivno, a ne samo za njega subjektivno, nagore. Ima tu pomalo od arhetipova američkog žanra, kako westerna (naš je Lang tipični šutljivi anti-junak koji dolazi u grad kojim vladaju bijeda, nered i bezakonje), tako i film noira (s lokalnom krimi-scenom), ali u izrazito kineskom izdanju, s predominantnom socijalnom komponentom. Nisu tu naročite specifičnosti ni lokacija (premda pustinja kojom šibaju vjetrovi nudi ponešto kolorita), ni milje, pa čak ni povijesni događaj duboko u pozadini (primjera radi, Jia Zhang-ke je nekoliko svojih filmova bazirao oko izgradnje hidroelektrane Tri klanca i u tu svrhu potopljenih naseobina i raseljenih ljudi).

Specifičan je upravo pasji ugao, ali ne „disneyevski”, s nekom moralnom porukom i teškom simbolikom, premda toga ima pred kraj, što bi obično bio poriv nekog od europskih autora. Ne, ovdje je to dano skoro pa organski, u perfektnoj sinergiji između redatelja i njegovog direktora fotografije Gao Weizhea koji u svakom kadru gotovo neprimjetno hvata barem po jednog ili dva ulična psa. Jedina razlika između tih pasjih i ljudskih žrtava napretka ili promašenih strategija istog je u tome što čovjek ipak ima više šansi da pokuša da se snađe.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Subversive Film Festival

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.