Pomalo je jasno zašto je to tako, jer je tema pomalo „nišna”, a pristup specifičan na način da zahtjeva nekakvo predznanje. Naime, u filmu se radi o slučaju otmice i ubojstva bivšeg oporbenog političara, a u trenutku smrti tek običnog građanina Rubensa Paive, za vrijeme vojne diktature u Brazilu (1964-1985). Sallesov pristup centriran je oko Paivine udovice Eunice i njenih borbi za istinu, pravdu i očuvanje obitelji na okupu, koje su često isključivale jedna drugu. Salles i njegovi scenaristi Murilo Hausner i Heitor Lorega, dakle, neće nas opterećivati povijesnim detaljima, a to nije činio ni autor literarnog predloška, Marcelo Rubens Paiva, inače sin ubijenog bivšeg političara. 

Opet, „Još sam ovdje“ teško je podvesti i pod šablonu „tmurnih vremena iz dječje perspektive”, budući da je autor predloška svjestan svoje pozicije i iznimno zainteresiran za stanja koja prolazi njegova majka. Od navedene šablone, pak, film zadržava „faktor iznenađenja” kada se politika umiješa u do tada naoko apolitičan i ugodan život. Jer, dobrih 45 minuta, dok Rubens Paiva (Mello) ne bude odveden na saslušanje, čini se da idiličan život njegove obitelji koju čine supruga Eunice (Torres) i petero djece ne može ništa ozbiljno poremetiti.

Rubensa upoznajemo kao žovijalnog čovjeka, građevinskog inženjera zaposlenog u birou koji bi pored vile praktički na plaži sagradio još jednu. Idilu na trenutak mogu pokvariti preleti helikoptera, blokade na ulicama u potrazi za „teroristima” ili vijesti s radija i televizije o otmicama ambasadora koje gerilci čine. Rubens i Eunice rado ugošćuju svoje prijatelje koji redom dolaze iz ljevičarskih krugova, ali njihov otpor hunti je prije deklarativan i intelektualan nego praktičan i gerilski. Čak i kada najstarija kći Vera (Herszage) svjedoči akciji vojnog pretresa iz koje se izvuče na osnovu advokatske legitimacije svog dečka, roditelji više značaja pridaju dilemi hoće li se ona „radikalizirati” na studiju i je li zbog toga bolje poslati je u Englesku kod prijatelja dok se situacija ne primiri.

A onda jednog dana na Rubensova vrata pokucaju ljudi koji izgledaju kao policajci u civilu ili obavještajci i zamole ga da pođe s njima. Nakon što se on cijeli dan ne vrati, na informativni razgovor odvedu i Eunice te najstariju prisutnu kći Elianu (Kosowski). Tu ćemo na trenutak vidjeti brutalnost diktature, mehanički pristup ispitivača koji od ispitanika žele „rezultate”, priznanja ili podatke po svaku cijenu, tragove mučenja kojem su podvrgavani oni koje je režim smatrao opasnijima, ali i ničim izazvanu čovječnost pojedinih vojnika. Ispada da je u svom pasivnom otporu koji je krio i od supruge i od djece Rubens omogućavao komunikaciju između odbjeglih disidenata i njihovih članova obitelji. Elianu su pustili nakon jedne noći, a Eunice su zadržali dvanaest dana, dok je Rubensova sudbina i dalje nepoznata.

Eunice kreće putem potrage za svojim mužem legalnim sredstvima, u čemu nailazi na zid šutnje od strane državnih organa. Ona također mora paziti da ne naljuti „organe“ koji bi joj onda već nešto pronašli ili bi joj dodatno otežavali život, ali i da se brine za obitelj i kuću u Rubensovom odsustvu. Čak i kad neslužbeno dozna da je Rubens ubijen, ona ne može zaista tražiti pravdu, zbog čega će obitelj napustiti Rio i preseliti se u Sao Paolo. Nekih 25 godina kasnije, Eunice i sada već odrasla djeca dobit će potvrdu svojih sumnji, a u još jednom epilogu smještenom još kasnije saznajemo da je jedino Euniceino sjećanje na pokojnog muža bilo jače od demencije od koje je patila.

Oba epiloga zapravo su višak, iako su završne kartice informativne, budući da narušavaju unikatnost Sallesovog pristupa koji se protivi žanrovskim očekivanjima. Ovakve „doku-drame” se po pravilu utope ili u procesne ili u političke trilere, fokus biva izmješten prema konceptima prava i pravde ili kronikama borbe. Salles je, međutim, fokusiran na obiteljsku dinamiku i trud svih članova da je održe ugodnom unatoč ili čak u inat diktaturi koja počinje izvan kapije dvorišta. 

Očekivano, Fernanda Torres donosi sjajno glumačko ostvarenje, što u minijaturi na kraju čini i njena majka Fernanda Montenegro koja inače svjetsku slavu duguje upravo Sallesu i njegovom filmu „Glavni kolodvor“ (1998). U interpretaciji Guilhermea Silveire se vidi pomalo autoironičan odnos Marcela Rubensa Paive, dodatno podvučen kada ulogu preuzme Antonio Saboia. Kockice drugih glumaca također se slažu u izrazito empatični mozaik.

Ipak, ono čime „Još sam ovdje“ plijeni još i više je oko za detalje koje Salles pokazuje temeljno rekreirajući ugođaj ranih sedamdesetih u tipično brazilski jarkim bojama, vješto umetnutim pasažama na super-8 filmu i, izgleda, točno pogođenim nijansama boja zidova, posterima filmova ili albuma na pločama. Salles taj svijet, hajmo reći, salonske ljevice, itekako poznaje, tematizirao ga je (čak i romantizirao) i ranije („Dnevnik s motocikla“, 2004). Možda čak dobro poznaje i obitelj Paiva, a možda samo pažljivo čita ono što Marcelo Rubens Paiva piše.

Istina, ovo nije film klasične dinamike i didaktike, već je prije studija empatije. Zbog toga će se isprva učiniti da je „Još sam ovdje“ film ni o čemu, ali to bi bilo krivo pretpostaviti. Samo se treba potruditi i odgonetnuti ga.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Još sam ovdje

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.