Riječ je, dakle, o istinitoj i zapravo dobro dokumentiranoj priči o snimanju filma „Do posljednjeg daha“ (1960) Jean-Luca Godarda, jednom od onih revolucionarnih filmova koji su poslije bivali obilato citirani, koji su promijenili tijek filmske povijesti i koji se često nađu na listama najboljih (ili makar najutjecajnijih) filmova svih vremena. Podsjetimo, „Do posljednjeg daha“ film je koji je lansirao Godardovu karijeru i Novi val kao pravac francuske kinematografije, a koji je nakon toga „izvožen” u kinematografije od američke (gdje je uplivao na Novi Hollywood) do jugoslavenske, čehoslovačke i poljske koje su sve imale svoje „Nove” ili „Crne” valove.

Relativno mladi Švicarac, nekadašnji pariški student, a današnji filmski kritičar u časopisu Cahiers du cinéma, Jean-Luc Godard (Guillaume Marbeck), pati zbog toga što su njegovi prijatelji i kolege iz redakcije François Truffaut (Adrien Rouyard) i Claude Chabrol (Antoine Besson) već preskočili „prag” i snimili dugometražne filmove. Godard je tada bio „samo” kritičar i autor nekoliko kratkometražnih uradaka. Radeći na svom posljednjem, upoznao je i glumca Jean-Paula Belmonda (Aubry Dullin) kojem je obećao ulogu u svom dugometražnom prvijencu.

Godard će, kada treba, iskoristiti svoju upornost ili slatkorječivost, te uvjeriti producenta Beauregarda (Bruno Dreyfürst), koji je lansirao karijere njegovih kolega, da stane iza njegovog filma. Producent ima svoje uvjete – da se radi po Truffautovom scenariju. A redatelj svoje – da bira glumce i ekipu koja može pratiti njegov neortodoksni način rada. Godardov pristup se čini suviše improviziranim, što izluđuje njegovu glavnu glumicu Jean Seberg (Zoey Deutch), tada već etabliranu američku zvijezdu koja se u Parizu udala za redatelja Françoisa Moreuilla (Paolo Luka-Noe). Ni ostali u glumačkoj postavi i u ekipi nisu uvjereni da mladi nadobudni kritičar zna što radi iz redateljske fotelje. Problemi, svađe i incidenti periodično izbijaju, ali je, kao što to znamo, snimanje završeno, film montiran i pušten u svijet da promijeni tijek filmske povijesti, a od Godarda učini jedno od najvećih autorskih imena.

Poznavateljima i ljubiteljima filmske umjetnosti ova priča je poznata, i osim par novih „tračeva” i komadića trivije sa snimanja i oko snimanja, nema tu novih informacija koje bi promijenile percepciju događaja. Linklater se i trudi da potpiše sve aktere, ma koliko oni minorni bili, na setu i na onovremenoj francuskoj i europskoj filmskoj sceni, ne bi li na taj način stvorio kontekst i oslikao situaciju u kojoj se znalo sudarati i po više autorskih ega. U tom smislu, možda zaključne kartice filma u kojima se objašnjava što se dalje dešavalo s Godardom, Seberg i Belmondom možda nisu na mjestu, jer onaj koji će doći na ovakav film to već zna, a ako ne zna – onda ga film kao što je „Novi val“ neće zanimati.

Ono što je, međutim, glavna fora filma je to KAKO je napravljen, a napravljen je upravo „novovalovski”. Snimljen je u američko-francuskoj koprodukciji, s uglavnom mladim, neiskusnim i neprofesionalnim francuskim glumcima koji često i fizički liče na likove koje igraju (ili se makar mogu relativno lako „maskirati” u njih), uz izuzetak Zoey Deutch koja vrlo uvjerljivo igra Jean Seberg. Format slike je u onovremenom standardu 1.37:1, boja je crno-bijela, a zvuk mono. Čak su i tehnički detalji fotografije posloženi da izgledaju kao da su na tragu Novog vala, Godarda i „Do posljednjeg daha“ u kombinaciji analogne fotografije na vrpcu od 35mm i digitalne. Čini se da je Linklateru glavna preokupacija bila kako da uhvati duh kinematografije tog vremena i prenese ga što je vjernije i autentičnije moguće u svoj film.

Rezultat je neodoljivo „štreberski” film koji će u potpunosti „servisirati” potrebe zaljubljenika u filmsku povijest, a onim drugima će ipak biti gledljiv, lagan za praćenje, čak i umjereno zabavan bez pretjeranog opterećenja. Čini se, međutim, da je Richard Linklater sada u svom „štreberskom ciklusu” vezanom za povijest filma čime se želi ultimativno testirati u metodama vremena prošlih. Dok čekamo da nam „Blue Moon“, premijerno prikazan ranije ove godine u Berlinu, dođe bliže, a da se ciklus sa sljedećim projektima i nastavi, makar možemo uživati u „Novom valu“ ili se uz njega relaksirati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Novi val

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.