Za junakinju filma Pansy (Jean-Baptiste) malo je reći da je teška žena. Ona se stalno žali na svoje bolesti, na svoju obitelj, čak i na „agresivno radosne” humanitarce koji skupljaju donacije ispred supermarketa. Kada se ne žali, ona vrijeđa koga stigne: muža Curtleya (Webber), sina Mosesa (Barrett), liječnicu na zamjeni, svoju stomatologinju, blagajnicu u supermarketu, druge kupce, prodavače i, uopće, ljude koji taj dan nisu imali sreće da je ne sretnu u prolazu. Čak se i razgledanje sofe u trgovini namještaja pretvara u seriju njenih nervnih slomova i izljeva „pravedničkog gnjeva”, kako prema drugim kupcima koji artikle dodiruju, tako i prema prodavačici koja joj pokušava pomoći ili ju elementarno smiriti.

Nigdje nije rečeno da Pansy na svoj stav nema pravo ili da često nije u pravu, kako iz vlastite vizure, tako i objektivno. Sin Moses je doista pasivan, lijen, sasvim moguće i depresivan, a suprug Curtley je često premoren poslom, pa ju nema snage saslušati, za takvo što nema talenta ili je možda od takvih pokušaja odustao kako bi i sam nekako „preživio” svoj život. Ostalo „osoblje” se možda doista ponaša baš kao „osoblje”, a ne kao osobe u interakciji s osobom, nosi „službeni osmijeh broj 5” na licu i pokušava ju smiriti floskulama ili mehaničkim potezima kao da je Pansy kakvo cendravo dijete. A i prolaznici se znaju svakako ponašati i tako iznevjeriti ne samo standarde koje Pansy ima, već i standarde liberalnijih među nama.

Zapravo, jedina osoba koja Pansy može trpjeti je njena sestra Chantelle (Austin). Ona se čini kao njena sušta suprotnost. Frizerka je koja se svojski trudi na svom poslu. Odgojila je dvije kćeri sama, i djevojke sada grade svoje karijere. Pritom je vesela i, čini se, iskreno nasmijana. Jedino što Chantelle od Pansy želi je da joj se pridruži u odlasku na grob njihove majke za Majčin dan i petu godišnjicu smrti.

Tek u razgovorima na majčinom grobu i kod Chantelle doma nakon toga, možda ćemo naslutiti o čemu se tu zapravo radi i što je primarni uzrok Pansyinog nezadovoljstva, ali do spoznaje je dug i trnovit put. Dok bi većini drugih suvremenih filmaša sve izrečeno u prethodna tri paragrafa poslužilo samo kao ekspozicija i postavka problema za koji bi oni našli površno, univerzalno rješenje, vjerojatno iz kakvog popularnog psihološkog priručnika, kod Leigha je to „tijelo” filma. Filmaš, naime, studira karakter, polako i pomno, nudeći tek možda sporadična objašnjenja, poput onog da su pandemija koronavirusa i pripadajuća joj izolacija možda poslužili kao katalizator depresije, pasivne agresije i rastakanja odnosa među ljudima. Nema kod Mikea Leigha katarze i „lakih poena”.

Leigh pritom ima vrlo specifične metode rada s glumcima i na dijalogu. Fiksnog scenarija, naime, u početku nema, već se on gradi kao kolektivni pothvat na ekstenzivnim probama, tako da nije plod čiste improvizacije. Tu Leigh pronalazi i redateljska rješenja u smislu kadriranja, s direktorom fotografije, stalnim suradnikom Dickom Popeom, kreira vizualni identitet – ovdje je on jasan i pregledan, osvijetljen hladnjikavim svjetlom i s akcentom na kontrast između „reda” koji Pansy kroz svoj opsesivno-kompulzivni poremećaj uspostavlja i „kaosa” koji u ostatku svijeta, po njenom mišljenju, vlada, da bi na kraju sve garnirao klasičnom filmskom glazbom koju je komponirao Gary Yershon i kojem se dovoljno precizno, a opet ne banalno sugeriraju željene emocije.

Ipak, uspjeh filma ovisi o glumi, odnosno spremnosti glumaca i glumica da prodru u dubinu svojih emocija, što je ovdje svakako slučaj. Za Marianne Jean-Baptiste smo to mogli nekako i pretpostaviti, budući da se ova glumica nekako proslavila upravo ulogom kod Leigha u jednom od njegovih najcjenjenijih filmova, „Secrets and Lies“ (1996). Ono što je zapravo čudno je podatak da od tada njih dvoje nisu surađivali sve do sada. U svakom slučaju, ona liku prilazi suvereno i oživljava ga kao ličnost koju ćemo jedva trpjeti, a koju ćemo ipak razumjeti i koja će nas čak na neki morbidan način intrigirati. Kao Chantelle, Michele Austin također ima puno posla, a na koncu briljira jer se čini da glumačke zadatke obavlja sa zadivljujućom lakoćom. Ostali imaju manje prostora i manje zadataka, pa nemaju prilike da „zablistaju”, već vrlo kompetentno popunjavaju prostor u kadru i daju cijeloj slici treću dimenziju. Upravo zbog toga "Bolne istine" („Hard Truths“) funkcionira kao teška i bolna istina, kao slika samog života.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hard Truths

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.