Autor: Petra Rosandić

PRED LAVU: Puls katastrofe u nogama lirskog subjekta

PRED LAVU: Puls katastrofe u nogama lirskog subjekta

Lucija Butković

25. 05. 2021.

ocjena:
godina izdanja: 2019.
izdavač: Durieux
Kad bih kvalitetu poezije – kao vrijednosnu kategoriju – morala svesti na dvije odlike, bile bi to, pojednostavljeno, originalnost i bešavnost stiha. Prvo se odnosi na iščašenost, iskretanje uvriježenih odnosno otvaranje novih perspektiva. Drugo, bešavnost, teži imitirati neopterećen, ali kohezivan i, najbitnije, praskavi tijek misli. Napokon, takva poezija svakim novim čitanjem koliko učvršćuje toliko i otvara teritorij čitatelju. Druga po redu zbirka pjesama Petre Rosandić, „Pred lavu“ (Durieux, 2019.), spada u opisanu, visokokvalitetnu poeziju. Autorica je inače djelovala kao izvršna urednica online književnog časopisa Kritična masa, a prije ove izdala je zbirku poezije „Ako dugo držiš usta otvorena“ (Presing, Srbija, 2014.). Nastavno na biografsku bilješku koja navodi autoričin interes za kolaž i dizajn, spomenimo i da je Petra Rosandić zaslužna za izgled naslovnice „Pred lavu“.
PRED LAVU: Puls katastrofe u nogama lirskog subjekta

Ta ilustracija simbolizira, u najširem smislu, ono organsko (motivi zemlje/lave i pribora za jelo), uz podlogu svojevrsnog crno-bijelog tkanja. Osim svoje, autorica je osmislila i vizualno rješenje zbirke poezije Alena Brleka, „Sang“ (hdp, 2019.).

U pristupu zbirci, dobro će poslužiti njen okvir odnosno struktura. Već letimičan pogled na Sadržaj, naime, ustanovit će liniju naslova i naslovā ciklusa: kataklizmički „Pred lavu“ tako slijede nešto mekši, ali korespondentni svjetlo, vijest, seizmograf, smetnje i tunel. Upravo ta linija nagovještava stanje koje tridesetak pjesama u zbirci skoro u cijelosti realizira: oksimoronsku tupu napetost, puls katastrofe u “nogama” lirskog subjekta. Katastrofa – kao neka neodređena točka pucanja – je pritom ono što se neprestano valja, što na prostoru pjesme nikad ne eskalira. Iako osjetan kroz cijelu zbirku, taj suspense možda je najizraženiji u dvama središnjim ciklusima, "seizmograf" i "smetnje".

Uzmimo za primjer pjesmu „Noću je hladnije nego vani“ ("seizmograf"):

glasa se kreketanjem. srećom, sa suncem izlaze i / bušači asfalta čija ga tutnja poklopi kao biskupijski / rukav i kreket više nema kamo od ramena. / gledam dugo u bljeskutavu površinu nadajući se / da ću, kako su nas plašili kao djecu, oslijepiti. / danas mi neće pasti teško što nemam prijatelje. / moj svijet je borba na odstojanju strpljiva kao / majka autista. pred kućom se suši blatište i ako im / ne zapleše bjegunački nerv, žabe su ubrzo / calzone za strvinare. // 

*

nešto novog asfalta stiglo je u blizinu, pitam se / koliko su udaljeni najbliži jukebox i biljarnica. / vjetar trijebi bijele grive, pjesme su u inkubaciji. / u kut sobe usisano je stotine bubamara i zadržano na / nedoličnoj hrpetini, ne bojim se, tvrdim da je oko / svetaca uvijek bio roj, a ja nikad nisam pjevala / češće nego zadnjih mjeseci. ali, što mogu / napraviti sami oni koji se stalno mole? (…) grijeh je alkaloid kojem trčim (…) tuđu glazbu neću još čuti. mislim na Piazzija koji je / prešućujući otkriveni Ceres, podigao na najviši nivo / brigu o tajni. 

Ovdje se spomenuti puls katastrofe ostvaruje jukstaponiranjem vanjskog i unutarnjeg plana, upotrebom motiva na pojavnom planu kako bi se pomoću njih izrazila odnosno interpretirala intimna stanja, zahvatio njihov intenzitet. Ipak, taj intenzitet, kao i intenzitet pjesme uopće, prigušuje, to jest, otupljuje se momentom koji slijedi. Unutarnji, kreketavi pritisak subjekta tako zamjenjuje skoro stoički stav (svijet subjekta = borba na odstojanju strpljiva kao majka autista); promišljanje subjekta/sveca/pjesnika pak smjenjuje trijezna misao o Piazziju. Pritom se ranije spomenuti motivi žaba/kreketa odnosno bubamara/roja značenjski usložnjavaju, nivelirajući razine vanjskog/konkretnog i apstraktnog odnosno simboličkog; lijepeći ih u jedan te isti, iščašen no stabilan svijet. 

Petra Rosandić
Petra Rosandić (FOTO: Kritična masa)

Taj svijet – pritom mislim na svijet kao fikcionalni konstrukt zbirke u širem smislu – diže se, dakle, iz zrcala subjekta, iz introspekcije, znatno više nego iz opipljive zbilje. Odnosno, svijet zbirke ima konture zbilje, ali se unutar njih, i – kako je iznad pokazano – pomoću njih, puno posvećenije bavi čovjekom. Zato subjekt, uz prvo lice jednine, često uzima i prvo lice množine – zazivajući uz, primjerice, perspektivu generacije i ljubavnika na rastanku, i perspektivu čovjeka, ako dozvolimo takvo uopćavanje. Dobar primjer je pjesma „Seizmograf“:

grane plešu kao divovske hobotnice. glazba je / ugašena no i dalje se čuje tajni jezik zvučnikā: / laringalno mračan i isprekidan, kao da služi / zamjeranju (…) tako smo im slični. / tečaj potresa, svemira i vulkana na izgrebanoj / audiokaseti. 

Stihovi prikazuju djelić dominantne, već postavljene, atmosfere zbirke, ovdje realizirane motivima potresa i vulkana, kao i smetnji iz zvučnika. Pritom je čovjek – sa svojom tamnijom stranom – definiran kroz gašenje glazbe; zlokobno i uporno zujanje, kao i kroz tektoniku ploča. S druge strane, taj ugođaj negdje je razmekšan životnim zanosom, pa i idealizmom. Stihovi nećemo više ništa osim davati / (…) biramo biti vrtovi na vrhu zgrada / biramo biti svjetlo kao da to demonstriraju, suprotstavljaju košmarnosti grada visine, vrtove i mir. 

Kao što je već spomenuto, setting – u smislu prepoznatljivog društvenog konteksta – u zbirci je prigušen, moglo bi se reći i prerađen. Iako, sudeći prema jeziku, subjekt progovara iz društvenog prezenta, on(a) se neće baviti akutnim problemima društva. Umjesto toga, u spirali misli vraćat će se njegovim opći(ji)m mjestima, poput nervoze i dosade, suženosti vremena i slobode. Potonji se, dakako, mogu čitati i kao momenti konkretnog društva odraženi na duh subjekta, prerađeni u intimne tenzije i tuposti. 

Čitatelj/ica iz 2021. godine, primjerice, lako će povući paralele s aktualnim kontekstom pandemije – kao vremenom specifične atmosfere i konkretnih psihičkih aspekata – iako zbirka zahvaća puno šire. 

Što se settinga tiče, prostor zbirke je ipak nešto konkretniji – zbog morske motivike, skica nekog jugovinskog grada. U svakom slučaju, to je Mediteran (motivi morskih ježeva, sarbuna i sl., kao i neki toponimi): ujedno slikovit i vrlo suptilan, snolik i raspršen rutom putovanja (nismo se sjetili / što poželjeti / posjedovali smo / jedino sebe / kružeći motorom / oko Gibraltara). Taj, vrlo implicitni kronotop – ipak donekle geografski određen – doprinosi atmosferi, onoj tupoj napetosti s početka teksta.

Kao nezaobilazna tema zbirke nameće se i refleksija poezije odnosno jezika. Iako se proces nastanka pjesme, pa i alat riječi – kvalitativno ujednačeno – tematiziraju na nekoliko mjesta zbirke, ovdje izdvajam dio pjesme „Vijest“:

kako zavesti / vazduha u zavjese / raspiriti ga perunom / upijavčiti u teglu / upuhati u jantar / kako zarobiti / vazduha u pjesmu // žumanjkom iz oaze / užarene žlice / kao praćkom u vis / katapultirati plamen / kako da pjesma bude / vatra na stropu // konačno slomiti oblike / dokovitlati do zavjesa / nemirne svemire s ulica / jer vihora nema ako / horda ne drhti // sretan ti rat.

Prema pokazanom, transformacija svemirā s ulice u pjesmu pretpostavlja vazduh koji se može tumačiti kao esencija pjesničkog ili, šire, literarnog teksta. U tom smislu, vatra na stropu označavala bi postavljenu/dovršenu pjesmu s atributima eksplozivnosti, ali i vitalnosti i otvorenosti. U konačnici, motivi vihora i drhtanja horde ekspliciraju odnos unutarnjeg i vanjskog svijeta – pri čemu se potonji ovdje direktnije nego inače upliće u izgradnju pjesme.

A uz metapoetički element, "Vijest" demonstrira i promišljeni ritam zbirke. Uz redovito korištenje asonance i aliteracije, u „Lavi“ se tako često pojavljuje opkoračenje, nižu zvučni glagoli (ljuštiti, vrištati, kasapiti, itd.), upošljava gradacija, a zadnjim stiho(vi)m(a) nerijetko poentira, što doprinosi zvučnom efektu. Usto, ritam realizira i glazbena motivika koja uključuje, primjerice, jukebox, gramofonske ploče i rezonantne kutije. Štoviše, čitav jezični materijal – formiran u efektne pjesničke slike – uz iznad spomenute zahvate, ostvaruje ritam zbirke.

Naposljetku, kvalitete originalnosti i bešavnosti koje sam u uvodu postavila kao uvjete dobre poezije u tekstu sam nastojala potkrijepiti konkretnim argumentima i primjerima. U slučaju zbirke „Pred lavu“ originalnost, dakle, leži u uvjerljivoj perspektivi; u, među ostalim, uzbudljivom tijeku i odjeku introspekcije. Bešavnost, s druge strane, ostvaruju nevidljivi prijelazi između stihova, nizovi koji, iako vrlo uspjeli, ne odaju logiku, šavove svog spajanja. To, recimo za kraj, duguje promišljanju i sadržaja i forme, jedinstvenoj kombinatorici.

Zbog svega ovog, zbirku poezije „Pred lavu“ označila bih kao ambiciozan i domišljen tekst koji svjedoči o novom, pažnje vrijednom autorskom glasu, o poetičkoj širini mlađe domaće pjesničke generacije, ali i nesagledivim mogućnostima pjesničke riječi uopće.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Durieux