Društveni centar Rojc u Puli jedinstveno je središte nezavisne kulture i civilnog društva koje u zgradi bivše austrougarske vojarne okuplja oko stotinu udruga i brojne umjetnike, glazbenike i aktiviste. Tijekom više od četvrt stoljeća u Rojcu se gradila zajednica temeljena na solidarnosti, volonterskom radu, dijeljenju resursa i suradnji među organizacijama koje se bave kulturom, socijalnim radom, zaštitom okoliša, sportom i brojnim drugim djelatnostima. No budućnost tog modela dovedena je u pitanje novim odlukama Grada Pule, kojima se naknada za korištenje prostora povećava s 13 na 50 centi po četvornom metru, a ugovori se skraćuju s deset na pet godina. Korisnici upozoravaju i na izostanak njihova sudjelovanja u odlučivanju o prostoru koji su desetljećima zajednički gradili, kao i na kriterije dodjele koji bi mogli otežati opstanak mlađih udruga, neformalnih inicijativa i bendova. 

O tome što Rojc čini mnogo više od zgrade s prostorijama za udruge, kako se u njemu stvara zajednica i što se gubi kada se društvena vrijednost počne mjeriti tržišnim kriterijima, razgovarali smo s Igorom Zenzerovićem, izvedbenim umjetnikom i jednim od voditelja Udruge Građana - Studentske udruge Pula, koja u Rojcu djeluje gotovo dvadeset godina. Zenzerović upozorava da najveća prijetnja nije nužno neposredno iseljavanje udruga, nego postupna promjena karaktera prostora i neizvjesnost oko toga što će Rojc biti za pet godina. Za njega je ključno pitanje jednostavno: zašto ljudi koji su stvorili Rojc ne sudjeluju u odlučivanju o njegovoj budućnosti?

"Svaki gradonačelnik koji je dovoljno pametan i barem donekle kulturno osviješten uložio sve što ima u Rojc i pretvorio ga u nešto što bi bilo na ponos cijelom gradu" - Igor Zenzerović (FOTO: Privatna arhiva/DC Rojc)

Možeš li nam, za početak, ukratko predstaviti povijest Rojca kao društvenog centra?

- Rojc trenutačno okuplja, prema nekim procjenama, devedesetak do stotinjak udruga na nešto više od 14.000 četvornih metara stare austro-ugarske kasarne koju su tijekom povijesti zaposjele gotovo sve vojske. Ondje su bili Austro-Ugarska, Italija i Njemačka. Zatim je došla JNA, koja je zgradu koristila najdulje i, na kratko, Hrvatska vojska. Neposredno prije početka rata devedesetih JNA napušta zgradu, koja se zatim preko MORH-a stavlja u ruke Grada. Međutim, Grad u tom trenutku ima važnijih stvari kojima se mora baviti pa se, potpuno nenamjerno – a ta će nenamjernost poslije biti jako važna – otvara prostor za skvotere i civilne organizacije, a, što je još bitnije, i za izbjeglice iz rata. Grad je s vremenom prepoznao vrijednost toga što se događa i prepuštao je Rojcu da se razvija na svoj autohton način. Ja sam tada bio premlad da bih se svega toga sjećao, ali znam da je prostor funkcionirao kroz skvoterske udruge i nevladine organizacije koje su pomagale izbjeglicama. Tu je bio Monteparadiso, koji i danas postoji i organizira svoj gotovo svjetski poznati istoimeni punk festival i Antifa festival. Tu je, također, bilo i Kazalište dr. Inata, koje je vodio nedavno preminuli Branko Sušac. Riječ je o alternativnom kazalištu, odnosno kazalištu neverbalnog teatra, koje je proputovalo svijet sa svojim predstavama. Naravno, tu je bila i udruga Suncokret, koja se bavila izbjeglicama. Oni su jedna od udruga i ljudi koji su u južnom krilu prehranjivali i zbrinjavali oko 600 izbjeglica i prognanika. Postupno su dolazile i druge udruge, među njima udruga Distorzija koja je pokrenula projekt Rojcberg u suradnji s berlinskim umjetnicima te Zelena Istra, koja danas predstavlja pozitivan primjer djelovanja nevladine organizacije na području zelene politike i zaštite okoliša. Grad je na neki način prepoznao vrijednost Rojca u organiziranju civilnog društva. No isprva se radilo o pasivnom prihvaćanju: pustimo ih na miru, neka rade što žele, vidimo da zbrinjavaju ljude, imaju svoje koncepte i nikome ne smetaju. S vremenom se, međutim, iz Rojca razvila potreba za organiziranijim djelovanjem. Ono što sam dosad opisao odvijalo se u razdoblju od 1991. do otprilike 1997. godine. Tijekom rata ondje su još bile izbjeglice, a nakon postupnog povlačenja intenzivnih aktivnosti Suncokreta dolazile su brojne druge udruge. Jedna od njih bila je, na primjer, udruga Metamedij, koja se danas razvila u jednu od važnijih organizacija na području novomedijske umjetnosti. U Pulu i Rojc sad dovodi brojne suvremene umjetnike iz cijeloga svijeta. Tu su i zaista brojne druge udruge koje, nažalost, ne stignem sve imenovati, a ima ih mnogo.

Kako bi nekome tko nikad nije bio u Rojcu objasnio kakvo je to mjesto? Što ga razlikuje od obične zgrade u kojoj su smješteni neki kulturni prostori?

- To se ne može objasniti nikako drukčije nego tako da zamolim osobu da, ako ima desetak minuta, sama napravi „đir“ po Rojcu. Jedan od trenutaka koje volim u svakodnevnici Rojca, a događa se nakon svađa sa susjedima, ili tokom sastanka, ili nakon zamorne rasprave sa hrpom volontera i svega ostaloga, kada imaš težak dan, pa ti dođe potpuni stranac, turist – kojih, nažalost, u Istri ima sve više – možeš mu pričati o toj kulturno-društvenoj oazi u kojoj se našao. Pogotovo je to bilo zanimljivo prije energetske obnove, prije nego što se Grad na neki način lišio i sterilizirao estetiku Rojca izvana. Danas često čujem ljude kako po hodnicima i dvorištu Rojca govore da su zidovi sada sterilni. Ali evo, nedavno se pojavio prvi grafit. Uglavnom, volim turistima u desetak minuta opisati i projuriti kroz Rojc, otprilike onako kako sam ga opisao u prvom odgovoru ali puno teatralnije. Onda mogu vidjeti kako im oči zasjaje. To se posebno događa kod ljudi koji dolaze iz velikih gradova. Riječ je ponekad o ljudima koji su mnogo putovali ili su sami dio međunarodne kulturne scene. Oni znaju reći: „ovakvo nešto nisam vidjela nigdje u svijetu“. Rojc je društveni centar strukturiran kao grad civilnog sektora oko nekoliko djelatnosti: kulture, socijale, rekreative i sporta te drugih civilnih aktivnosti, primjerice djelovanje organizacija nacionalnih manjina. Među njima su Bošnjaci, Srbi, Makedonci, Romi i drugi. U Rojcu su i navijači, primjerice lokalni Demoni, ali i Hajduk, koji također ima svoj mali prostor. Svaki put ih čujemo kako slave. Rojc je gotovo nemoguće opisati. U prostorijama Dnevnog boravka ljudi se sastaju, druže i razmjenjuju informacije, volontiraju na projektima. Ondje je i Radio Rojc, koji ima različite emisije posvećene upravo zajednici Rojca. Još je važnije to što sama zajednica sudjeluje u stvaranju tih emisija. To je, rekao bih, svojevrstan kulturološki i medijski presedan u Europi, o kojem se stalno govori i koji se nastoji poticati kroz različite projekte. U Rojcu to organski nastaje. Žao mi je što ovo zvuči kao neka patetična poštapalica, ali to mjesto stvarno treba osjetiti da bi ga se moglo opisati. Veličina i monumentalnost austrougarske arhitekture u kombinaciji s undergroundom koji je doista prisutan. Bavimo se različitim stvarima i sve su to na neki način mjesta otpora. U kombinaciji s civilnim partnerstvima brojnih udruga koje djeluju unutra, sve to Rojc čini gotovo neopisivim.

Rojc prije obnove (FOTO: Pula.hr)

Rojc se često opisuje kao zajednica koja se gradila 25 godina kroz solidarnost i zajednički rad. Kako ta zajednica zapravo funkcionira? Kako se stvara i održava u svakodnevici? Kako funkcionira zajedničko donošenje odluka?

- Kako sam studirao antropologiju to mi je izrazito fascinantno promatrati. Rojc je zapravo jedna ogromna „obitelj“. Imate odsutne rođake, daleke bratiće i sestrične koji vam možda zabijaju nož u leđa, ali imate i tete koje vas iz nekog razloga vole najviše na svijetu. Možda ih vidite samo jednom u nekoliko mjeseci kako prolaze hodnikom, ali spremne su vam dati apsolutno sve. Svaki put vam nude neku staru tkaninu koju imaju kod kuće (kuća je metafora za njezinu Udrugu, jer u njoj šije) i pitaju možete li je nekako iskoristiti. Imate i braću i sestre koje viđate svaki dan i volite ih čuvate i oni čuvaju vas. Dakle, postoji određena „familijarnost“ koja sa sobom nosi sve ono što nosi jedna velika, dinamična obitelj. Kako se u takvoj velikoj obitelji donose odluke? Prvo postoji unutarnji princip funkcioniranja, o kojem ću nakratko govoriti, a zatim bih istaknuo drugi princip: pritisak vanjskih faktora, koji je ovdje mnogo relevantniji. Što se tiče unutarnjeg principa, 2008. godine na inicijativu Rojčana formirana je Vijeće Rojca. To je bilo tijelo koje je u određenoj mjeri funkcioniralo kao savjetodavno tijelo iz perspektive Grada. Pokušavalo je i preko međusobnih poznanstava unutar Rojca okupiti udruge i stvoriti odnos Rojca prema Gradu. Krajem devedesetih se potpisuju prvi ugovori o korištenju prostora, a zatim dolazi razdoblje od 2008. do 2013. godine. Grad je tada snažnije formalizirao pravne odnose s udrugama i način korištenja prostorija Rojca. U tom trenutku udruge su dobile ugovore. To je možda bio jedan od poticaja za osnivanje Saveza udruga Rojca. A sada bih se vratio na drugi princip: utjecaj vanjskih faktora na donošenje odluka. Najprije, smatram da postoji neartikulirana, ali vrlo osjetljiva politika Grada prema Društvenom centru Rojc, čiji korijeni sežu još u stari Rim. Divide et impera – podijeli pa vladaj. To se odnosi na svakog mandatara, i na svakog pročelnika ili pročelnicu koji su bili zaduženi za Rojc. Bilo ih je mnogo. Rojc se često premještao poput loptice za ping-pong između različitih pravnih i administrativnih odjela Grada. Čas smo bili u nadležnosti Odjela za kulturu, a zatim bismo završili pod nadležnošću Odjela za izgradnju, komunalno gospodarstvo, promet i imovinu. Vjerujem da ondje ima mnogo dobronamjernih ljudi, ljudi koji su i dio te zajednice. Ali postoji i šira kulturna politika, koja je zapravo neka vrsta antikulturne politike. Kada vidi mjesto poput ljubljanskog Roga, beogradskog BIGZ-a i Rojca, ona se prestraši. Jer mi imamo sposobnost koju nijedan političar nikada neće moći imati, a to je organski mobilizirati zajednicu za pravednije društvo i doista aktivno građanstvo. A, na kraju krajeva, kod nas je i jebeno zabavno. Ovaj konkretan slučaj i politički spin koji se oko njega stvara izrazito su mi fascinantni. Uopće me ne čudi što se sve pokušava svesti na novac. Sada ću vrlo jasno objasniti u čemu je problem. 

U čemu?

- Prvo ću ga imenovati: kvantificiranje nečega što se ne može kvantificirati. Grad svojim sadašnjim odlukama praktički isključuje bilo kakvo sudjelovanje. Problem je, međutim, u sustavu. Ne govorim o pojedinačnim motivacijama nekih zlih ljudi, nego o sustavnoj stvari. Kako kvantificirati nekvantificirajuće. Kada ljudi čuju da postoji gradski prostor u kojem se plaća 13 centi po četvornom metru, odmah se hvataju za glavu. Živimo kao robovi kapitalističkog mentaliteta pa se pitamo kako netko može dobiti tako jeftin prostor. Kako se usuđuju imati tako jeftin prostor? Takve reakcije pokazuju potpunu političku i društvenu nepismenost, ne razlikujući društvenu vrijednost od gospodarske, odnosno ekonomske vrijednosti. Grad odbija provesti reviziju na terenu. Ponekad se čini kao da ne žele doći u prostorije i iz prve ruke vidjeti što se događa. Dolaze različiti ljudi iz različitih odjela iz Grada, raštrkano, neorganizirano, u različitim terminima, radi provjere prostora, ali nikad ne znaš tko je došao, iz kojeg odjela i s kojim ovlastima. Štite se tom egidom pravnih rokova i pravnih obveza, a s druge strane, po mojem mišljenju, ne pokazuju fleksibilnost o kojoj stalno govore. Stalno ponavljaju da su im vrata otvorena. Još jedna od bitnih stavki koje su se promijenile jest trajanje ugovora. Više ne dobivamo ugovore na deset godina, nego na pet. I sada se, naravno, koristi retorika kakvu često primjenjuju mačističke i šovinističke politike: naš se strah prikazuje kao histerija ili paranoja. Cijelo vrijeme nam govore da se ne trebamo brinuti, da nećemo izgubiti prostore. Mi znamo da će velika većina udruga ostati u Rojcu. Mislim da će ih ostati oko 90 posto. Neke će otići jer su neaktivne, ali to je minoran broj slučajeva. Ipak, naš strah nije uopće u tome da ćemo svi danas-sutra izgubiti svoje prostorije. Strah je u tome da se stvari mogu promijeniti, i već su se promijenile. Ne bih sada ulazio u sve pojedinosti, ali doista se osjeća promjena. Možda je to teško precizno opisati, ali promijenila se atmosfera. Nekolicina nas smo u nekoj vrsti sumnje: je li ovo u redu, smijemo li napraviti ovo, je li i ovo dio neke strategije divide et impera koja se uvodi u Rojc.

Poruka Gradu (FOTO: DC Rojc)

Ako si uvjeren da će 90 posto udruga ostati, što je onda najveća briga? 

- Gdje ćemo biti za pet godina. Ako nešto hoda kao patka, zvuči kao patka i ponaša se kao patka, onda je najvjerojatnije patka. Ako nam se ugovori skraćuju s deset na pet godina, ako se provodi energetska obnova, uređuje fasada, povećava najam, a istodobno se u javnosti stalno ističe loše upravljanje javnim novcem kao argument protiv nas, pritom uopće ne razumijevajući društvenu komponentu o kojoj cijelo vrijeme govorim, jasno je zašto smo zabrinuti. Nemamo konkretne dokaze da će se dogoditi nešto gore. Ali zato govorim o BIGZ-u i Rogu. Pogledajte što se događalo s takvim prostorima. Ljudima na pozicijama moći takvi centri smetaju. Što takvo okruženje tebi kao umjetniku omogućuje, a što možda ne bi mogao ostvariti u komercijalnom ateljeu ili nekom drugom, standardnom prostoru? Činjenica je da sam izvedbeni umjetnik i da se bavim performansom, a u posljednje vrijeme, zahvaljujući novim događajima u Puli, posebno političkim performansom. Imao sam priliku raditi s mladim ljudima. To je rad motiviran željom da se nešto radi u ovom gradu, da se ponudi nešto više od apartmana, turista, kafića, restorana, pizzerija, pekarnica i nekoliko klubova koji puštaju narodnjake i nešto što možemo slušati na Otvorenom radiju. U svoj rad u izvedbenoj umjetnosti ubrojio bih čak i suradnju s mladim ljudima koji su nedavno blokirali Hod za život. No, imam ja jedno pitanje za tebe: možeš li pogoditi gdje im je bilo središte djelovanja, gdje su imali najveću podršku i s kojim su se mjestom u Puli najviše povezali? Gdje su se osjećali kao da su postali dio tog mjesta i gdje su dobili podršku za svoju borbu protiv Hoda za život? Rojc, naravno. Neki od tih ljudi imaju 16 godina, a veći su borci nego što su mnogi stari dinosauri u različitim institucijama. Nedavno su se opet sami organizirali i došli pred Gradsku vijećnicu, gdje su tijekom sjednice proveli pet sati.

Ti mladi koje spominješ, je li riječ o neformalnoj inicijativi ili kolektivu?

- Sami su se organizirali. I to je ono lijepo u cijeloj priči. Naravno da je Rojc imao važnu ulogu u tome. Jedna djevojka koja je volontirala u Rojcu poznaje mene i zna da sam se bavio sličnim stvarima s mladima. Ta je djevojka od nekoga iz razreda čula da će se održati Hod za život. Pomislili su da bi trebali nešto poduzeti protiv toga, pa je dovela neke od tih mladih ljudi do mene. Razgovarao sam s njima i rekao: „Dobro, idemo vidjeti što možemo napraviti”. Počeo sam primjenjivati neke osnovne principe organiziranja koji uglavnom proizlaze iz anarhističke prakse. Bez prisile, uz uključivanje svih sudionika, uz neformalni emocionalni i socijalni rad i sve ostalo što takav proces podrazumijeva. Važno je da su oni sami pokazali želju za blokiranjem mimohoda i inicijativno došli potražiti pomoć kako bi se organizirali. Po meni je njihova akcija, odnosno stajanje pred Gradskom vijećnicom, pokazala da su spremni djelovati. Oni će postati nova važna činjenica u ovom gradu, i na to možemo biti ponosni.

Mjesto gdje mladi mogu uživati u društvenim igrama (FOTO: DC Rojc)

Vratimo se na novu odluku Grada, odnosno na četverostruko povećanja naknade i skraćivanja ugovora. Postoji li opasnost da neke udruge sebi više neće moći priuštiti prostor? Koji su najsporniji aspekti nove odluke?

- Jedna od spornih stavki jest upravo promjena statusa korisnika prostora u zakupca. Također, Rojčani ne sudjeluju u donošenju odluka o tome tko će biti naši susjedi ni o tome kako će se upravljati prostorom koje svakodnevno koristimo i prolazimo. Kao, takoreći, anarhist, smatram da je privatno vlasništvo u korijenu problema. U mom svijetu Grad bi upravljanje Rojcem prepustio nama, na direktno samoupravljanje. Netko će reći da je to ultraljevičarska ili komunistička ideja. Ja bih odgovorio da pogleda europske projekte koji financiraju različite društvene centre. Ponekad se velikim novcem pokušava stvoriti nešto što bi trebalo organski nastati: ajde se vi družite i stvorite nešto zajedno. U Rojcu mi to imamo.

Je li Rojc dosada imao službeni status društvenog centra i gubi li se on novom odlukom? 

- Rojc je bio i zauvijek mora biti Društveni centar. Da bi bio društveni centar, postoje jasno definirana pravila Ministarstva kulture, a Rojc ih zadovoljava. Mene zanimaju problemi s kojima se ondje susrećemo svakoga dana. Zašto u ovom hodniku nema svjetla? Zašto mi susjedi rade ovo ili ono? Zašto je voda smeđa? Zašto je ovaj WC neočišćen? Ili, primjerice, zašto nema kamera, pa onda neonacisti hodaju okolo i iscrtavaju svastike i ustaške simbole po Rojcu. A onda ih mi moramo brisati. Što i inače radimo kad treba skidati takve grafite. Da bi se zadovoljilo status društvenog centra, Rojc ispunjava uvjete. Međutim, ako ondje useliš dovoljno komercijalnih djelatnosti, to je kao da netko tu ima frizerski salon ili odvjetnički ured. Gradonačelnik, naravno, kaže da je čuo glasine da bi se takvo nešto moglo dogoditi i uvjerava nas da se to sigurno neće dogoditi. Ja znam da se to možda neće dogoditi 2026. ili 2027. godine, ali možda hoće 2028. ili 2029. godine. Ali tko će tada o tome razmišljati? Mi hoćemo, jer borba se nastavlja. Izgubili smo ovu bitku, ali borba se nastavlja. Borit ćemo se za društvenost u Društvenom centru Rojc. On je u pravnim kategorijama društveni centar, ali istodobno može postati i parkiralište, ili novi hotel, odnosno nešto drugo. To se uklapa u trendove koji nisu karakteristični samo za društvene centre u svijetu, nego i u politiku koja se u priobalju i Istri, rekao bih, provodi posljednjih dvadesetak godina: privatizaciju, apartmanizaciju i hiperturistifikaciju. Uglavnom, teško mi je odgovoriti na pitanje jer se opet vraćamo onome što se ne može kvantificirati. Kako izmjeriti društvenost? Iako postoje pravni okviri koje je zadalo Ministarstvo kulture, Grad Pula, koliko god se štiti egidom pravne rigidnosti, očito može pokazati fleksibilnost kada je to u službi krupnog kapitala.

Mađarsko kulturno društvo Móricz Zsigmond u dvorištu Rojca (FOTO: DC Rojc)

Na raspravi u gradskom vijeću pojedini zastupnici potežu pitanje prihoda, novca i brojki te ističu da sadašnji prihodi od korisnika iznose tek oko tri i pol posto godišnjih izdvajanja. Grad istovremeno tvrdi kako „apsolutno nikakve komercijalizacije ni zadiranja u slobodu stvaranja neće biti“. Udruge, pak, upozoravaju kako Rojc grad Pula ne promatra kao zajednicu i jedinstveni društveni centar, nego kao najobičniju poslovnu zgradu. Je li komercijalizacija realna opasnost? Brineš li se da će se Rojc početi promatrati kroz logiku tržišta i profita koja je na njega apsolutno neprimjenjiva? Rekao si da trenutačno ne očekujete da će se otvoriti neki frizerski salon, ali da bi to za pet godina možda moglo postati moguće.

- Ne sumnjam da ondje nikada neće biti frizerskog salona. Možda će ondje biti neki mali poduzetnici. A možda će se pojaviti klub mladeži SDP-a, IDS-a, HDZ-a ili neke druge stranke. Možda će se otvoriti neki centar za izvrsnost, neka vrsta neoliberalnog think tanka koji će djelovati preko Europske unije, kroz lobije i donacije. Govorimo dakle opet o krupnom kapitalu i velikim udrugama. Riječ je o etabliranim, neoliberalnim profesionaliziranim udrugama koje kroz think tankove i slične strategije, kroz te anorganske, hladne i sterilne odnose, stvaraju svoju vlastitu politiku. A rade to vrlo učinkovito, jer iza sebe imaju mnogo novca. Mi nemamo novca, ali imamo ono što oni nemaju: krv, meso i zajednicu. Mislim da smo ipak uspjeli formulirati nešto što je razumljivo, iako borba nije dobivena: dajte Rojčanima da sudjeluju u odlukama o Rojcu, da se ponudi nešto više od apartmana, turista, kafića, restorana, pizzerija i pekarnica.

Saborska zastupnica Dušica Radojčić govorila je o tome da se među predloženim kriterijima za dodjelu prostora nalaze godine djelovanja udruge, broj zaposlenih, korištenje europskih sredstava i osvojene nagrade. Mogu li takvi kriteriji uopće pravedno vrednovati doprinos zajednici? Što bi se moglo dogoditi s mladim umjetnicima, bendovima, neformalnim kolektivima i inicijativama koje su važan dio života Rojca?

- To je jako važan problem: bendovi u podzemlju, odnosno u suterenu. Rojc se proteže na 14.000 četvornih metara, ima pet katova i dva krila, kao i suteren u kojem se nalaze prostorije, sportski klubovi, Monteparadiso i mnoštvo bendova koji ondje vježbaju. Među njima ima i poznatih bendova. Grad nam je na nekim sastancima rekao da će im osigurati sve potrebno i objasnio da ništa od toga neće biti ugroženo. Navodno će se samo uvesti pravna regulativa kako bi se stvari uredile, a neke će prostorije biti omogućene i mladim umjetnicima. Međutim, problem je u tome što Grad, iako tvrdi da su mu mladi umjetnici jako važni, i dalje ne daje jasne i jednake pravne uvjete za sve, nove i stare. Glavni je problem to što se revizija ne provodi na terenu. Upravo bi terenska revizija mogla riješiti i pitanje bendova koji sviraju u prostorijama koje se vode na druge udruge, a oni sviraju tamo već deset ili dvadeset godina. To je pravna noćna mora. Kako to sada riješiti? Bendovi su sastavljeni od ljudi koji imaju obitelji i svoje poslove, ali istodobno predstavljaju žilu kucavicu glazbene scene u Hrvatskoj, pa i drugih glazbenih scena koje su nam možda manje poznate. Zahtijeva se pravna rigidnost, a ne uvažava se ono živo. Upravo se tu vraćamo na onaj šovinistički diskurs kojim se nastoji diskreditirati naše reakcije. Stalno nas optužuju za histeriju i pretjeranu emocionalnost. Govore: „Vidimo koliko ste emocionalni oko toga“. To je patroniziranje i podjebavanje. Kada su izlazili iz vijećnice, nisu mogli pogledati naše mlade u oči, kada su ih dočekali s transparentima: „Ne budite ovca, društvo iznad novca“. Mladi su plakali. Pričamo različitim jezicima, Grad i Rojc. U Rojcu se pruža psihosocijalna pomoć i socijalni rad. Ondje imamo Centar za inkluziju, dnevni centar za korisnike s neurodivergentnošću i teškoćama u razvoju. cijelo jedno malo krilo jednog kata zgrade koristi se za takve aktivnosti. Naravno, ti ljudi moraju ostati ondje. Grad ih ne može jednostavno napustiti. Ili će možda izgraditi neku novu zgradu, neki „centar za invalide“, neku „cukrarnu“, pa će odlučiti da svi moraju otići na „svoje“ mjesto. Zašto ne bismo sve razdvojili? Jedan kulturni centar, jedan inkluzivni centar, jedan centar za bendove ... divide et impera.

Nastup u Dnevnom boravku Rojca (FOTO: DC Rojc)

Što se sada može učiniti i što zajednica već poduzima kako bi se spriječio scenarij birokratizacije i komercijalizacije?

- U Rojcu je zajedništvo neizbježno. Neizbježno je da će u našoj udruzi imati probe predstave udruge Roma koju vodi Veli Huseini. Oni su nedavno izvodili svoje predstave u zagrebačkom Histrionskom domu, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina. Neizbježno je i da umjetnica, autorica i plesačica Nika Disney u Dnevnom boravku održava probe za performans koji će izvesti u Stockholmu ili negdje drugdje, a koja usput vodi i satove joge u Rojcu i organizira radionice za roditelje u svojoj udruzi. Sve je to isprepleteno. „Gusta mreža“ dobar je izraz koji koriste antropolozi. Riječ je o isprepletenosti ljudi i odnosa u koju pravni jezik, odnosno nasilna ruka prava, sada želi penetrirati, iščupati joj srce i zamijeniti ga nekom mašinom koja će samo proizvoditi novac. Divide et impera – podijeli pa vladaj. Po meni se odvija pravnopolitički spektakl koji ima zadatak da nas zbuni, dezorganizira i dezorijentira. Ali neće uspjeti. Ne mogu tvrditi da znam što točno Grad namjerava napraviti, ali znam da će se suočiti s golemim otporom. Rojc je poznat po tome da se zna organizirati kada je potrebno. Primjerice, prikupljali smo pomoć za poplavljena područja u Slavoniji. I sam sam sudjelovao u nošenju te pomoći u kamione, jedan od mnogih u koloni Rojčana. Prisjetimo se i kako je bilo kada se „zaprijetilo“ da će se početi naplaćivati parkiranje ispred Rojca. 

Što se tada dogodilo?

- To je jedno od rijetkih besplatnih parkirališta koje je Pula imala, a to je posebno važno u atmosferi hiperturistifikacije, apartmanizacije i privatizacije. Tada su se tisuće ljudi okupile ispred Rojca i zaustavile tu navodnu odluku. Rojc će to učiniti ponovno ako bude potrebno. Otpor neće činiti samo velike geste i veliki projekti koji se planiraju za sljedeću godinu. Jedan od njih je i projekt Studentske Udruge Pula Viva Rojc u 2027. godini. Želimo organizirati događaje koji će okupiti ljude i povećati vidljivost svim udrugama. U osnovi, riječ je o klasičnoj ideji dana ili tjedna otvorenih vrata, tijekom kojih bi udruge imale priliku svoje aktivnosti i priču približiti široj zajednici i sugrađankama. Glavni otpor doći će iz svakodnevnog života. Rojc je akumulirao i povezao velik broj aktivističkih ideja, praksi i programa. Velik dio njegova funkcioniranja, kontra javnog mijenja, temelji se na samoinicijativi i volonterskom radu. Opet nešto što je u pravnom jeziku totalno nepojmljivo: ljubav (prema zajednici). Svaka od udruga u Rojcu vlastitim djelovanjem, predstavlja točku otpora neoliberalnoj kulturnoj politici, čak i kada toga nije svjesna, samom svojom svakodnevnom aktivnošću, samim time što će, kada susjed u zgradi nosi pet zvučnika, netko reći „trebaš pomoć“ i pomoći mu ponijeti zvučnike. Posebno me veseli što su se mladi ljudi, koji su se na neki način iz Rojca aktivirali i krenuli djelovati prema van, uključili u život grada. Primjer je akcija blokade Hoda za život. Drago mi je vidjeti i mlade bendove koji nastupaju na gitarijadama i odlaze svirati u druge gradove i zemlje, kao i mlade umjetnike i umjetnice koji plešu, hodaju na štulama, slikaju i rade različite druge stvari. Oni su to mjesto otpora. Najluđa stvar je to što bi svaki gradonačelnik koji je dovoljno pametan i barem donekle kulturno osviješten uložio sve što ima u Rojc. Pretvorio bi ga u nešto što bi bilo na ponos cijelom gradu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: DC Rojc

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.