Početkom srpnja ove godine prvi sam put (a možda i posljednji) posjetio Sils-Mariju, mjestašce u alpskom gorju Gornjeg Engadina u Švicarskoj, nedaleko od granice s Italijom, koje je također početkom srpnja, ali 145 godina ranije, prvi put posjetio i njemački filozof o kojem je ovdje riječ – Friedrich Nietzsche. Dovoljno je spomenuti nihilizam, Volju za moć, Vječni Povratak Jednakog, nadčovjeka ili knjige „Tako je govorio Zarathustra“, „S onu stranu dobra i zla“ i „Genealogiju morala“, pa da većinu onih koje privlači filozofija istoga trena asociraju na ovog filozofa istaknutih brkova te odlučna i prodorna pogleda sa sačuvanih fotografija.

Stigao sam obići sva relevantna mjesta koja se uobičajeno vežu uz njegovo ime, kao i svaki ničeanac koji drži do sebe – poluotok Chastè na jezeru Sils, Nietzsche-Haus i njegovu skromnu sobicu koju je iznajmljivao za jedan franak po danu, restoran "Alpenrose" u kojem smo objedovali, jer je i on nekoć ondje objedovao, te naposljetku čuvenu stijenu pokraj Surleja, uz jezero Silvaplana, pred kojom mu je, prema autobiografskom zapisu u „Ecce Homu“, navodno prvi put, u ozračju svojevrsnog prosvjetljenja, sinula misao Vječnog Povratka Jednakog.

Nietzsche-Stein, stijena pokraj Surleja kod koje je Nietzscheu, prema vlastitom svjedočanstvu, sinula misao Vječnog Povratka Jednakog. (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

No, ono što sam osjetio čim sam stupio nogom u ovo gorsko Nietzscheovo utočište, okruženo veličanstvenim planinskim masivima, bilo je to da u njemu više ne boravi nitko tko bi svoj život posvetio isključivo mišljenju, kao što je to učinio ovaj prijevremeno umirovljeni bazelski profesor. U njemu nisu tumarali studenti nemarna izgleda s Nietzscheovim knjigama pod rukom, niti lucidni profesori prodornih pogleda i ruku sklopljenih na leđima, kako sam ih zamišljao, koje je privukao jedan od najdubljih mislilaca Zapada. Možda je nekoć i bilo tako.

Ipak, danas su oko mene prolazili sasvim obični turisti koje su prije privukle prirodne ljepote toga mjesta i mogućnost one ubitačne rekreacije koja na ovakvim putovanjima gotovo uvijek dolazi na prvo mjesto, nego svojevrsno hodočašće filozofu koji je među prvima navijestio doba nihilizma u kojem danas živimo. Barem se meni tako činilo. U Silsu se danas biciklira, trči ili samo šeta – ali se više ne misli, u najskladnijem skladu s „duhom vremena“. Shvatio sam da ću upravo ja biti taj koji će, uz vjerojatno sve rjeđe iznimke, ponovno u njemu misliti.

Sils-Maria, danas službeno Sils, alpsko mjestašce s oko 700 stanovnika (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Doduše, nisam prvi koji je došao ovamo tragom Nietzschea. Mnogo prije mene ovo su mjesto pohodili brojni istaknuti ničeanci, osobito tijekom 20. stoljeća. Thomas Mann, Hermann Hesse, C. G. Jung i Theodor W. Adorno samo su neka od najpoznatijih imena među njima. Austrijski pisac Thomas Bernhard, veliki štovatelj Nietzschea, često je boravio u Engadinu, a među posjetiteljima se našao čak i David Bowie. Rob Riemen, autor knjige „Plemstvo duha“, posjećuje ovo mjesto još i danas.

No, nitko od njih nije se, poput Nietzschea, tiskao u malenoj sobici Nietzsche-Hausa. Umjesto toga odsjedali su u luksuznom hotelu Waldhaus, izgrađenom 1908. godine, smještenom na stijeni iznad mjesta, s koje se pruža veličanstven pogled na gotovo sve Nietzscheove šetnice oko jezera Sils i Silvaplana. U njemu će tijekom 20. stoljeća odsjedati intelektualna krema mislilaca, održavati simpozije ili jednostavno razgovarati o ovom velikom filozofu, odajući mu na ovaj ili onaj način počast. Vrijedi spomenuti da se i danas, jednom godišnje, potkraj rujna, ondje održava Nietzsche-Kolokvij.

Hotel Waldhaus, otvoren 1908. godine, u kojem su odsjedali brojni istaknuti Nietzscheovi tumači i štovatelji (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

U vrijeme tih Nietzscheovih štovatelja, koji su prethodili mojoj malenkosti kao postničeanca, pansion u kojem je živio ubrzo je postao, u pravom smislu te riječi, jedno malo svetište. Ispred ulaznih vrata krasila ga je statua orla – simbola njegove po današnji svijet najutjecajnije, a ujedno i najkontroverznije ideje, Volje za moć. Posljednji istaknuti ničeanac u tom smislu, jedan od urednika znamenitoga kritičkog izdanja Nietzscheovih djela, Mazzino Montinari, fotografiran je ispred kuće negdje 1970-ih ili 1980-ih godina, dok se orao još uvijek nalazio ondje, istaknut poput njezina čuvara.

Odlaskom te generacije, važnost toga mjesta za europsku filozofsku elitu kao da je naglo opala, a zanimanje za njega splasnulo. Danas sam orla i zmiju zatekao u neuglednom dijelu dvorišta pokraj same kuće, odložene u neodržavano zelenilo, poput stvari stavljenih izvan uporabe.

Zarathustrine životinje – orao, simbol Volje za moć, i zmija, simbol Vječnog Povratka Jednakog (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Prvi naš cilj bio je poluotok Chastè (točnije Chastè Peninsula) na jezeru Sils. Do njega je najkraćim putem, preko prostrane travnate livade, vodila široka staza od sitnog šljunka. Negdje na njezinoj sredini morao sam zastati, zatečen prizorom koji se pružao oko mene.

Moćni planinski gorostasi sa sjevera i juga te jezera Sils i Silvaplana s istoka i zapada okruživali su mjesto na kojem sam stajao i polako se okretao oko sebe. Pomislio sam kako su upravo ti prizori morali nadahnuti i Nietzschea kada je prvi put prošao ovuda te ga uvjeriti da je napokon pronašao dom za svoje misli.

Kotlina između dva jezera - dom Nietzscheovih misli (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Poluotok je šumovit, pa vrlo brzo napuštamo staze uz samu obalu jezera i zalazimo u njegovu unutrašnjost. Borovi, čempresi, tepih otpalih iglica pod nogama, utabani puteljci – ovuda je, dakle, svakodnevno prolazio brkati filozof razmišljajući o moralu, dekadenciji i nihilizmu. Ali kamo se bio zaputio? Na to pitanje nismo stigli odgovoriti jer smo iza sebe začuli povik: „Entschuldigung!“ Morali smo se skloniti ustranu kako bismo propustili dvoje trkača u neoprenskim odijelima, povezanih elastičnim konopcem i s brojevima na prsima i leđima. Tek sam kasnije doznao da su to natjecatelji swimruna, švedskog sporta u kojem se naizmjenično trči i pliva, bez skidanja tenisica.

Zaobišli su nas i pojurili naprijed, a nešto kasnije doista smo ih ugledali kako skaču u jezero i plivaju prema suprotnoj obali. „Nietzsche bi im, da je živ, zasigurno podmetnuo nogu“, pomislio sam. Remetili bi mu ono što mu je bilo najsvetije – njegove misli. No, danas je ta utrka jedan od najvećih sportskih događaja u Engadinu i Nietzsche bi se s njom, htio-ne-htio, morao pomiriti da je naš suvremenik.

Natjecatelji swimrun utrke koja se svakoga 4. srpnja održava u Sils-Mariji (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Napokon izbijamo na vrh poluotoka, na mjesto na kojem je, prema Nietzscheovim biografima, veliki bard filozofske misli provodio najviše vremena tijekom svojih naizgled besciljnih šetnji. Jedno je vrijeme čak razmišljao o tome da ovdje sagradi malu baraku i u njoj provede ostatak života. Što je na ovome mjestu bilo toliko privlačno njemačkom filozofu? 

Pogled s vrha poluotoka Chastè prema jezeru Sils (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Na jednoj stijeni pronalazim uklesane završne stihove njegove „Ponoćne pjesme“ iz knjige „Tako je govorio Zarathustra“:

O čovječe! Pazi!
Što govori duboka ponoć?
Spavao sam, spavao —
iz duboka sna probudio sam se:
svijet je dubok,
i dublji nego što je dan mislio.
Duboka je njegova bol —
a radost dublja još od srčane boli:
bol govori: Prođi!
No svaka radost želi vječnost —
želi duboku, duboku vječnost!

Stihovi Ponoćne pjesme uklesani u Nietzsche-Gedenkstein na vrhu poluotoka Chastè (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Uklesana uz tekst 1900. godina podudara se s godinom Nietzscheove smrti, kada je njegovo ime već bilo poznato diljem Europe. Riječ je o svojevrsnom spomen-kamenu, Nietzsche-Gedenksteinu, malenom oltaru u šumovitom krajoliku koji kao da je izrastao iz njega, podsjećajući na misli koje su se ovdje nekoć mislile i na onoga koji ih je mislio. Dok je zapisivao svoje misli u maleni notes koji je uvijek nosio sa sobom, možda je sjedio baš na onome kamenu tamo …? Ili na ovome …? Na svaki kamen za koji sam pomislio da je na njemu sjedio, sjeo sam i ja. I svaki put preda mnom bi se otvorio pogled na blistavo čisto jezero, uokvireno borovima i planinskim vrhovima u pozadini. Po prvi put neka tuga vezana uz ovoga filozofa čista srca obuzela je i moje srce. Po prvi put pogodila me nije neka njegova duboka misao, nego spoznaja o njegovoj strahotnoj osamljenosti. Jedino što je uvijek imao uza se bile su njegove misli – jedini prijatelji koji ga nikada nisu napuštali.

Po povratku u mjesto povremeno do nas dopiru pljuskovi natjecatelja swimruna koji se, jedan za drugim, bacaju u hladnu jezersku vodu. Sama njihova odluka da sudjeluju u tako iscrpljujućem natjecanju znači da su se današnji ljudi barem naučili „udarati u dupe“, odnosno pred sebe postavljati umjetne izazove kako bi se natjerali na djelovanje u svijetu u kojem je, nakon nihilističkog „Nothing matters“, gotovo svako djelovanje postalo izlišno.

Ručamo u restoranu „Alpenrose“ koji je otvoren tek dva sata dnevno, od 12 do 14 sati. Stol pod suncobranom dobivamo u parku restorana. No vrag mi ne da mira pa pod izlikom odlaska na toalet krećem u istraživanje njegove unutrašnjosti. Ubrzo zapodijevam razgovor s vlasnicom ugostiteljskog objekta u kojem je, prema dostupnim izvorima, Nietzsche barem jednom dnevno objedovao. Na moje pitanje postoji li stol za kojim je to činio, kako to nalažu „turističke legende“, ili barem kutak restorana u kojem je boravio, samo sliježe ramenima. „Ne u ovom dijelu zgrade“, priznaje. „Nietzsche je objedovao u hotelskom krilu pored ovoga koje se danas koristi kao pansion.“ Na zidovima proučavam stare fotografije restorana. Vidljivo je da se nekadašnji restoranski prostor nalazio u hotelskom krilu bliže jezeru koje krase kružni „romanički“ lukovi – estetski prijestup prema mjerilima našega doba, premda su u drugoj polovici 19. stoljeća, izgrađeni u duhu historicizma, bili vrlo popularni.

Restoran Alpenrose u središtu Sils-Marije, u kojem je Nietzsche redovito objedovao (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Bliži se 15 sati i na red dolazi obilazak Nietzsche-Hausa. Kuća je otvorena svakoga dana, osim ponedjeljkom, od 15 do 18 sati. Točno u 15 sati postariji muškarac produhovljenih crta lica otključava ulazna vrata iznutra. Ulijećem u kuću ispred nekolicine drugih posjetitelja kako bih što prije stigao do Nietzscheove sobe.

Grozničavo kupujem dvije ulaznice, za Borisa i sebe, po cijeni od 22 franka, te se uskim i strmim stubištem odmah penjem na kat kako bih stupio na prag njegove „pećine“. Pod svaku sam cijenu želio izbjeći gužvu. Međutim, ubrzo postaje očito da su ostali posjetitelji razgledavanje odlučili započeti u prizemlju. Nitko nije pojurio na kat poput mene. Mogao sam odahnuti.

Nietzsche-Haus u Sils-Mariji 2026. godine (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Soba je izgledala upravo onako kako sam je poznavao s fotografija. Natpis na ulazu odmah me upozorava da namještaj nije iz vremena kada je Nietzsche ovdje boravio. Uz zid sada stoji drugi krevet, pod prozorom drugi stol, a u suprotnom kutu drugi lavor i bokal za umivanje. Nestale su Nietzscheove police za knjige, a s njima i knjige koje je nosio sa sobom.

Nije bilo ni razbacanih rukopisa po stolu ni zgužvane posteljine kakvu je u svom opisu ostavio njegov prijatelj iz školskih dana Paul Deussen, koji ga je u Sils-Mariji posjetio 1887. godine: „Namještaj je bio jednostavan koliko se samo može zamisliti. Uz zid su stajale njegove knjige, od kojih sam većinu poznavao od ranije; zatim seljački stol s šalicom za kavu, ljuskama od jaja, rukopisima i toaletnim priborom, sve izmiješano u šarenom neredu koji se protezao sve do nepospremljenog kreveta, preko naprave za skidanje čizama u kojoj je još bila zaglavljena jedna čizma.“

Nietzscheova soba – radna i spavaća prostorija u kojoj je boravio tijekom svojih ljeta u Sils-Mariji (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Sada je taj drugi namještaj bio tek raspoređen tako da oponaša izvorni izgled Nietzscheova radnog prostora, baš kao što i naše doba u mnogim svojim segmentima oponaša neka druga vremena koja su, barem mi se čini, bila originalnija od njega. Odvažujem se i preskačem uobičajenu muzejsku pregradu od debelog konopa. Želim biti u sobi, a ne samo promatrati je s praga; prošetati njome i misliti kao što je mislio Nietzsche, pogledati kroz prozor i ugledati onu istu vlažnu stijenu u koju je i Nietzsche svakodnevno gledao.

No pod mojim nogama pod zaškripi. Tek na prstima, šuljajući se poput kakve životinje, uspijevam doći do prozora. Upravo u tom trenutku začujem korake na stubištu. Naglo se okrećem i gotovo potrčim natrag, vraćajući se na prag prostorije neobavljena posla. Boris me tako uspijeva fotografirati jedino na njezinu pragu.

Na pragu Nietzscheove sobe (FOTO: Boris Badurina/Lupiga.Com)

Svi natpisi u Nietzsche-Hausu ispisani su na njemačkom jeziku. Spuštamo se u prizemlje i fotografiramo nekoliko originalnih stranica izloženih u staklenim vitrinama. Na jednoj od njih stoji naslov „Der Antichrist“, ispod njega precrtani podnaslov „Umwerthung aller Werthe“, a nešto niže dopisan novi – „Fluch auf das Christenthum“ – koji je u konačnoj verziji također izostavljen. Sve bi to vjerojatno bilo mnogo zanimljivije kakvu vrsnom filologu germanistu nego meni, tek običnom ničeancu, gladnom prosvjetljujućih misli. Ubrzo napuštam kuću.

Dio rukopisne ostavštine izložene u Nietzsche-Hausu (FOTO: Boris Badurina/Lupiga.Com)

Međutim, pravi razlog zbog kojeg sam tako brzo napustio kuću nije bio moj nedostatak filološkog znanja, nego nešto sasvim drugo. Umjesto da izađem iz nje prosvijetljen nekom novom mišlju o Nietzscheu ili da u svemu što sam oko sebe mogao zamijetiti prepoznam odjek neke njegove misli, izašao sam duboko potresen i ispunjen neobjašnjivom nelagodom. Nisu me toliko potresle tijesne prostorije same kuće koliko skromna sobica u kojoj je živio, a koja je doista više nalikovala špilji nego ljudskom prebivalištu – upravo onako kako ju je i sam nazvao u razgovoru s Paulom Deussenom. 

Odjednom sam mogao zamisliti njegovu snishodljivost u ophođenju s vlasnikom kuće i tadašnjim predsjednikom općine Sils, Giànom Durischem, kako bi i dalje mogao stanovati u toj skromnoj sobici po tako niskoj cijeni. Mogao sam ga zamisliti i kako sa zahvalnošću prima jabuku koju mu je vlasnik kriomice gurnuo u džep, možda tek iz samilosti. I kako potom iz kuće izlazi u malodušnom raspoloženju.

Skulptura "Nietzsche in seiner dynamischen Kraft" ("Nietzsche u svojoj dinamičkoj snazi"), rad švicarskog kipara Giuliana Pedrettija, ispred Nietzsche-Hausa (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Vidio sam ga kako se, društveno distanciran i gotovo neprimjetan svojoj okolini, prepušta „zagrljaju prirode“ – jezerima, šumama i planinama koje nije promatrao samo s divljenjem, nego i pogledom gorkog usamljenika. Među njima je mogao biti onaj koji jest, daleko od društvenih situacija u kojima se, osim u rijetkim trenucima provedenima s prijateljima, nikada nije osjećao posve svojim. Lav Šestov jednom ga je opisao kao „ništavna i jadna“ čovjeka u društvenom životu. Godinama sam se opirao takvoj ocjeni. Nakon posjeta njegovoj sobi više nisam bio tako siguran. Koliko je jadan život vodio taj veliki filozof?

No zato je bio – i ostao – „kralj u svojim mislima“! Ne samo u knjigama, u kojima ih je utjelovljivao, nego i u svakom pismu majci, sestri i prijateljima prisutan je onaj drugi: gordi, čudesno elokventni Nietzsche koji nas je svojim smjelim i zapanjujuće preciznim dijagnostičkim uvidima u svijet i vrijeme pridobio, na kojega smo se navukli i navikli, a ne ovaj nesigurni, prerano ostarjeli mladić kojega sam sada mogao predočiti samome sebi. Vjerojatno se upravo u tim trenucima u meni počela kovati misao koju ću do kraja ovoga filozofskog hodočašća naposljetku uspjeti uobličiti.

Preostao je posljednji dio boravka u Sils-Mariji – šetnja uz jezero Silvaplana stazom koja povremeno zalazi u šumu, sve do jednako čuvene Nietzsche-Stein, hridi nedaleko od Surleja, na kojoj je Nietzscheu, prema vlastitom priznanju, prvi put sinula misao Vječnog Povratka. 

Šetnica uz jezero Silvaplana kojom je Nietzsche svakodnevno pješačio... (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Nakon toga trebalo je samo nastaviti pješice do ceste za Surlej, gdje su me moji suputnici na ovom putovanju, Boris i Anita, trebali čekati s automobilom. Preda mnom je, dakle, bilo još šest ili sedam kilometara hoda i otprilike sat vremena čistog mišljenja. No najprije je trebalo prijeći ravan i posve otvoren dio između biserno-plavkastih jezera, izložen blistavom alpskom suncu.

Bez šešira ili kape, za ljude rijetke kose poput mene, to je predstavljalo pravi izazov. U tim trenucima nisam mogao misliti ni na što drugo osim kako tu dionicu što prije ostaviti iza sebe. Potom je uslijedio mnogo zanimljiviji i zavojitiji put uz samo jezero Silvaplana, koje je sada poprimilo zelenu boju odražavajući šumoviti krajolik na suprotnoj obali. Namjera mi je bila uroniti u sebe i misliti kao što je to nekoć činio Nietzsche na tom istom putu. Misliti poput Nietzschea i misliti s Nietzscheom. No svako malo morao sam se sklanjati pred biciklistima, od kojih su neki, barem mi se tako činilo, jurili gotovo sumanutom brzinom. Ubrzo sam ponovno naišao i na swimrun natjecatelje: jedni su upravo izlazili iz jezera, dok su drugi ponovno uranjali u njega.

...i koja povremeno zalazi u šumu (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Napokon, u jednom razdoblju tišine, osmjelio sam se pred Nietzschea u sebi iznijeti jednu pomalo drsku misao, koja se počela kovati još pri izlasku iz njegove kuće i za koju sam unaprijed znao da mu se ne bi svidjela. Što ako volja za moć ne izvire uvijek iz „suviška snage“, kako je tvrdio, nego ponekad upravo iz nekog dubokog nedostatka? Kravama koje i ovdje mirno pasu travu ništa ne nedostaje. Čini se da ništa ne nedostaje ni biciklistima ni swimrun natjecateljima koji se ovdje odmaraju od svoje svakodnevice. Oni nemaju potrebu postati nešto drugo od onoga što već jesu. Nikakav napredak, nikakav razvoj ni ostvarenje nekakva višeg cilja nisu im potrebni. Međutim, čovjek kojemu nešto nedostaje učinit će sve da taj nedostatak nadoknadi na nekom drugom području. Netko će težiti političkoj moći, drugi bogatstvu, treći će stvoriti umjetničko djelo ili filozofski sustav koji će ostaviti dublji trag od njegova života.

Upravo je taj posljednji slučaj, pomislio sam, možda bio i Nietzscheov. A možda, u mnogo skromnijem obliku, i moj – i svih nas koji nešto pišemo i stvaramo nadajući se da ćemo ostaviti trag u tijelu kulture. No možda upravo tu započinje ono što je Nietzsche nazivao voljom za moć, odnosno „sebenadvladavanjem“. Početni nedostatak još nije volja za moć; on čovjeka samo pokreće. Ali onoga trenutka kada uspije nadoknaditi ono što mu je nedostajalo i kada mu društvo prizna novi položaj, proces se više ne zaustavlja. Ono što je isprva bilo tek nadoknađivanje prerasta u trajno stvaranje, u neprestano pomicanje vlastitih granica. Čovjek više ne stvara zato da bi nešto nadoknadio, nego zato što je upravo u stvaranju pronašao vlastiti način postojanja. Takva pomisao nije, dakako, bila posve nova. Sjetio sam se da je i Alfred Adler, polazeći iz sasvim drukčijeg teorijskog okvira, ljudsku težnju za postignućem dovodio u vezu s osjećajem nedostatnosti. Možda se volja za moć ne rađa uvijek iz nedostatka. Ali u nekim životima upravo je nedostatak ono što pokreće proces koji se više ne može zaustaviti. Možda je tako bilo s Nietzscheom.

Nietzsche-Stein pokraj Surleja (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Konačno, evo me kod Nietzscheove stijene pred Surlejom. Iza te odista mistične gromade piramidalnog oblika danas se smjestio rafting klub. Sama stijena izgleda kao da je ovamo dospjela iz svemira, kao da u sebi krije neku mudrost koja nije od ovoga svijeta. Što ako se doista radi o objektu izvanzemaljske civilizacije, na mnogo višem stupnju razvoja od naše, koja može prenositi nama neshvatljiva znanja, ali samo onima za koje procijeni da su ih sposobni razumjeti? Upravo takvo „znanje“ bilo bi i ono Vječnog Povratka Jednakog, koje je prenijela Nietzscheu i koje je, čini se, jedino on mogao do kraja misliti i shvatiti. Nama ostalima to učenje ostaje strano i gotovo nezamislivo: da će se svi trenuci, uključujući i ovaj u kojem upravo stojim pred tom stijenom, vječno vraćati; da uvijek iznova živimo jedan te isti život u eonskom kruženju vremena i da je to posljednja tajna prirode koju možemo spoznati. Nietzsche je isprva bio silno ponosan na tu svoju misao koja mu je, prema vlastitim riječima, donijela prednost pred ostalim ljudima. 

Bilo kako bilo, mene stijena nije odabrala. Nije mi prenijela svoje znanje kroz jednu takvu moćnu misao. Nastavio sam zato lipsati prema Surleju sve dok se nisam potpuno iscrpljen svalio na sjedalo Borisova automobila, čime je moje filozofsko hodočašće konačno završilo.

Završetak hodočašća (FOTO: Boris Bosančić/Lupiga.Com)

Bio istinit ili ne, Vječni Povratak Jednakog ipak nam prenosi jednu važnu poruku. Da svoj život živimo onako kako smo ga oduvijek željeli živjeti, a ne u neprestanim kompromisima i odgađanjima, kao da će nam se upravo ovaj život zauvijek vraćati, premda ne možemo znati je li to doista tako. I premda je Karl Löwith pokazao da, kad bi Vječni Povratak doista bio na stvari, naša volja za moć time u stvarnosti ništa ne bi mogla promijeniti, jer bi naš život, prema tom učenju, već bio proživljen upravo onako kako je proživljen, ipak nam to kvazirazumijevanje Vječnog Povratka omogućuje da mi, koji u njega ne vjerujemo, u svojim mislima odaberemo upravo onaj životni put kojemu najviše stremimo. A ako se ipak jednom pokaže da je Nietzsche bio u pravu, onda me barem veseli pomisao da ću se Gornjem Engadinu, Sils-Mariji i Nietzscheu vječno vraćati. Jer sam to upravo doživio.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Boris Bosančić/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.