Kada je Petar II. Petrović Njegoš 1847. godine u svom „Gorskom Vijencu“ napisao „Sv'jet je ovaj tiranin tiraninu,/ a kamoli duši blagorodnoj....On je sostav paklene nesloge:/ U nj ratuje duša s tijelom.....u nj ratuje narod s narodom,/ u nj ratuje čovjek s čovjekom,/ u nj ratuju dnevi s noćima,/ u nj ratuju dusi s nebesima......Tijelo stenje pod silom duševnom, koleba se duša u tijelu....Niko srećan, a niko dovoljan,/ niko miran, a niko spokojan“ onda kao da je iz svoje brdovite Crne Gore „na neviđeno“ dotaknuo dimenziju filozofske tjeskobe (strepnje, straha, užasa i očaja) svog „dalekog, a u stvari bliskog“ (danskog) suvremenika Sørena Kierkegaarda koji tjeskobu doživljava iz optike europske egzistencijalističke „vrtoglavice slobode“. Kasnije će Albert Camus, vibrirajući na istoj duhovnoj frekvenciji, zaključiti kako je postojanje stanje koje itekako može biti mučno kao oblik „tjeskobe postojanja“ jer „disati znači suditi“, a Juan Arnau (u svom djelu „Manual de Filosofia Portátil“) će tvrditi kako „tjeskoba može biti paralizirajuća (vrtoglavica pred ponorom), ali i odskočna daska za skok“. Slično njemu će poljski filozof Zygmund Bauman (u djelu „Liquid Modernity“, 2000.) upozoravati da živimo u dobu „u kojem se sve čvrsto rastvara“, dok će Hannah Arendt još 1951. godine pesimistički konstatirati da naša budućnost nikada nije bila nepredvidljivija jer ovisimo o političkim snagama i silama kojima više ne možemo vjerovati da će se „pridržavati pravila zdravog razuma“ i silama „koje se smatraju čistim ludilom“. 

Naša je stvarnost izgleda još strašnija od ovih predviđanja. Pitanje je samo je li ona rezultat pojedinačnog ludila nekog od aktualnih moćnika ili nečeg još puno opasnijeg od toga?

Homo davos

Prije više od deset godina američki sociolog Samuel Huntigton skovao je sintagmu „Homo Davos“ da bi opisao međunarodnu „klasu najmoćnijih“, tzv. globalne političke, poslovne i tobože intelektualne elite („globalne vladare svijeta“) koji učestvuju na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, poznatom švicarskom lječilištu i skijalištu smještenom na 1.560 metara nadmorske visine (zbilja „visoko društvo“!). Problem je što sav „elitizam“ te vesele družine proizlazi jedino iz njihovih privilegiranih pozicija, a ne iz njihovih stvarnih kvaliteta. Zato ponekad izgleda kao da se radi o običnim „skorojevićima“ koji zbog svoje ničim zaslužene količine moći s kojom raspolažu odlučuju o sudbini čitavog svijeta u kojem je jedino njima dobro. Stari Grci su sličan oblik vlasti nazivali „kakistokracijom“ ili vladavinom najnesposobnijih, najgorih i najnemoralnijih (od grčke riječi kakistos = najgori).

Ovogodišnji skup „vitezova davoskog stola“ (šefova država, predsjednika velikih tvrtki i predstavnika najbogatijih ljudi svijeta) održan je od 19. do 23. siječnja. Tom su prilikom „untouchables“ upoznati sa zadnjim izvješćem „Oxfama“ (Oxford Committee for Famine Relief) prema kojem se zlokobna sjena globalne oligarhije nadvila nad svima nama. Danas živimo u svijetu u kojem jedan posto najbogatijih posjeduje više bogatstva nego 95 posto svjetske populacije. Taj se trend „elitizacije“ nastavlja. 

Izvješće „Oxfama“ i „Development Finance“ zaključuje da će ekonomska nejednakost gotovo sigurno nastaviti rasti u 90 posto zemalja. Države su privatizirane. Osvojile su ih ekonomske elite. Njihov je cilj „blokirati reforme i održati privilegije“. Demokratski neuspjesi direktno su povezani s produbljivanjem ove nejednakosti. Po „Oxfamu“ sve to prati „obrazac represije nad onima koji se bune protiv ovakvog stanja. Milijarderi imaju 4.000 puta veću vjerojatnost da će obnašati političke dužnosti nego opća populacija“ (BdF, 19. siječanj 2026.). 

Ovogodišnji skup „vitezova davoskog stola“ (FOTO: Fabrice Coffrini/AFP)

Pomislili bi da samo sebični idioti mogu „nasmiješenog lica“ podržavati ovakvo srljanje u opću katastrofu, ali stvarnost nas opovrgava. Oni upravo to rade. Kao što bi Eshil rekao: „postaju robovi vlastitog uništenja“. Da li se zbog njih nad svima nadvilo, kao što je to 1965. godine pjevao Barry McGuire - „Eve of Destruction“?

Grand Hotel Abyss

Veliki mađarski filozof Georg Lukács je 1962. godine upotrijebio živopisnu sliku izmišljenog „Grand Hotela Abyss“ („Grand Hotel Ponor“) kako bi izrazio svoje razočarenje filozofima Frankfurtske škole (Theodor Adorno, Max Horkheimer, Walter Benjamni, Herbert Marcuse) koji su se „umorni od svijeta“ naselili u tom hotelu posvećeni teoretiziranju o kapitalizmu, barbarizmu i sličnom, radeći premalo na zaustavljanju katastrofe koja se odvijala pred njihovim očima (a čije žrtve će na kraju i sami postati). Tu je ideju opisao u „Predgovoru teoriji romana“. Odnosila se na tekst napisan još 1933. godine kada je Adolf Hitler došao na vlast, a Lukács bio prisiljen pobjeći iz „nove Njemačke“. Ogorčeni Lukács piše: „Zaista dio vodeće njemačke inteligencije, uključujući Adorna, smjestio se u 'Grand Hotelu Abyss' koji sam u vezi sa svojom kritikom Schopenhauera opisao kao 'prekrasan hotel, opremljen svim komforom, na rubu ponora, ništavila, apsurda. A svakodnevno promišljanje ponora između izvrsnih obroka i umjetničke zabave može samo pojačati uživanje u ponuđenim suptilnim udobnostima'“ (Medium, 5. veljače 2022.)

Koliko sadašnja situacija korespondira takvom olovnom vremenu? Pa možda i više nego što se to na prvi pogled čini. Živimo vrijeme u kojem „neprijatelj istine nije laž, već privid istine“ (Alfonso Goizueta). Takvo stanje je alarmantno zato jer je suština svakog „privida“ da očuva status quo, da ne vidimo stvarnost (ono što jest, istinu) odnosno da kastrira svaku mogućnost akcije na promjeni postojeće „lažne slike“ koju dnevno proizvode vladajuće privilegirane (kvazi)elite. U svrhu ostvarenja tog cilja (naše pasivnosti i istovremenog perpetuiranja njihove svemoći) sva su sredstva dozvoljena, a zainteresiranih za obavljanje sluganskih prljavih poslova uvijek se nađe. 

Tako nekidan naš najpoznatiji „zadomspremaški udarnik“, čiji simboli su isukani mač i „Gospa od Drona“, zaziva Isusa grozeći se onih koji su Rijeku vratili matici Hrvatskoj i tako ovom raspućinovskom magu omogućili da egzaltirano (zahvaljujući apisitičkom pravnom nauku vladajućih) usred grada Rijeke klikće pozdrav onih koji su je izdali i fašističkoj Italiji prepustili. A radosno mu dotle ministrira zastupnik-vjeroučitelj (Marin Miletić) koji je onomad kao vođa katoličkih skauta tjerao djecu da viču ustaški pozdrav ZDS (Index, 4. prosinac 2019.) nadahnuto danas poručujući: „Isuse, dopusti da ne budemo mlaki!“

A što dobri Isus ima zajedničko s ovim nesretnicima? Ništa. 

Ako je itko kritizirao kršćanstvo („kršćanski moral“) onda je to bio Friedrich Nietzsche. Usprkos tome on Isusa iz Nazareta ipak „štedi“ definirajući ga kao „slobodnog duha“ koji se ne pridržava ni zakona ni dogmi: buntovnika koji ustaje protiv židovske crkve, svećenika, teologa i hijerarhije tog društva: „anarhističkog sveca“ koji potiče isključene na pobunu protiv vladajuće klase. I što bi Isus imao zajedničko s ovim mračnim dublom? Ama baš ništa! Pada mi na pamet Nino Raspudić, još jedan saborski blasfemičar koji (oprosti mu Bobe!) usred hrvatskog parlamenta naglas huli nazivajući Thompsona hrvatskim Dylanom. „Za povlatit..!“ - rekla bi moja unuka. 

Hrvatski Dylan? (FOTO: Damir Senčar/AFP)

Baš zato nitko uljuđen u Hrvatskoj više nema pravo na pasivnost i šutnju, jer „da bi zlo trijumfiralo, potrebno je samo da dobri ljudi ne čine ništa“ (Edmund Burke).

Ima li ljudi?

Važno je biti i ostati čovjekom. Uvijek. Bespogovorno. Najgore je postati dijaspora samog sebe. Iseliti iz samog sebe, izgubiti sebe sama. Ponekad se to dogodi i s velikim masama ljudi, s dobrim dijelom čovječanstva, a ne samo s pojedincima. Takva vremena zovemo dobom obezljuđenosti. Ono je najgore od svih mogućih doba. Možda baš živimo u jednom od njih. Zato je velika stvar moći prepoznati sebe u drugome, poštovati ga kao sebe sama. Jednako tako bitno je čuvati svoj integritet, ne dati na sebe i na dostojanstvo svoje, jer kao što to kaže Nicolas de Condorcet, tajna moći ne leži u umovima ili oružju tlačitelja, već u umovima potlačenih. Zato nas nitko podjarmiti ne može ukoliko se uma vlastitog ne odreknemo.

Istovremeno, dubina tragedije Gaze (kojoj se ne vidi kraja) i odvratnost afere Jeffryja Epsteina simbol su moralne degradacije, sloma liberalnog međunarodnog poretka i onog minimalnog dostojanstva, poštivanja ljudskih prava i općih civilizacijskih vrijednosti u koje smo donedavno vjerovali iako su upozorenja već odavno bila tu. Tako je Krleža još 1938. godine pisao u „Na rubu pameti“ o ljudskoj gluposti („i mjesečina može biti pogled na svijet“), o „izobličenom“ svijetu besmisla, ludila i rugobe, a 1939. godine u „Dijalektičkom Antibarbarusu“ (objavljen u prosincu 1940. u dvobroju „Pečata“) o „međunarodnom pogrebu naše civilizacije, usred sablasne kadaverizacije svega što se zove moral i istina, u tom rastvorenom ostrvljenju drugarstva i simpatija“, o „smrtonosnom potresu“, „lavljoj rici grmljavine kojom zagrmje dezevropeizirana Evropa“ i o „moralnim mrtvacima“. I tada je bila riječ o bankrotu liberalizma, jer kao što to kaže Chris Hedges („American Fascists“, 2007.) – „Fašizam je uvijek kopile bankrotiranog liberalizma“ koje nam na kraju nudi jedino „pogrebnu budućnost“ (Luciana Cadahia, Jacobin, 5. veljače 2026.). Nikakav simulakrum, privid, lažna slika, „politički doketizam“, zatvaranje očiju pred istinom ili bijeg od nje više ne dolaze u obzir. Ovakvu stvarnost možemo promijeniti, prevladati je jedino aktivnim suprotstavljanjem obogotvorenim elitama koje žele biti gospodari naše zajedničke sudbine. 

Prije sedamdeset godina C. Wright Mills napisao je knjigu „The Power Elite“ u kojoj je objasnio kako visok položaj elita nije rezultat njihovih „moralnih vrlina“ nego je on „oblikovan sredstvima moći“ i „izvorima bogatstva“. Rezultat je sustav organizirane neodgovornosti u kojem oni postaju intaktni bogovi, a mi (njihovi) podanici. Možda Karl Marx i nije pretjerao kada je takve nazvao „svim tim starim smećem“. A zna se što sa smećem.

Jedne zimske maglovite noći 1995. godine avioni iz Zagreba za Split nisu letjeli. Zato smo poznati splitski liječnik i liberalni zastupnik u Hrvatskom saboru dr. Ante Tukić i ja krenuli iz Zagreba automobilom za Split. U duboki mrak, oko tri sata ujutro, negdje između Knina i Vrlike, tamo prema brdu ugledasmo kuću u plamenu. Rat nije još bio sasvim gotov. Kako gdje i kako kome. Čim smo ugledali crvenu buktinju u tamnoj noći dr. Tukić vikne vozaču da stane. 

Znakovi pored puta (FOTO: Ivor Fuka)

„Marine, ja sam liječnik, možda je netko u nevolji. Ja idem gore da vidim treba li tko moju pomoć. Ti kako hoćeš“, rekao mi je. Vozač nas je odgovarao „da je opasno, da tko zna što se dešava, da nije pametno …“. Doktor mu ništa ne reče. Samo ga pogleda i on zašuti. Došli smo do kuće. Buktinja je bacala svoje vatrene plamenove visoko u mračno nebo. Ljudi nije bilo pa se vratismo do vozila. Šutke smo putovali sve do Splita. Dr Tukić nikada više nije spomenuo ovaj događaj, ali meni je te mračne zimske noći postalo jasno kako pravih ljudi ima i da su oni svugdje oko nas. Samo treba malo bolje pogledati.

Vrag bez maske

U XX. pjevanju „Pakla“ u „Božanstvenoj komediji“ Dante Alighieri brizne u plač pri susretu s čarobnjacima, astrolozima i proricateljima. Osuđeni su jer žele znati budućnost, jer vide previše unaprijed i sada vječno lutaju s licima okrenutim unatrag, tako da im suze teku niz leđa. Izgleda da je oduvijek bilo opasno gledati budućnosti u oči. No, jedno je sigurno – naša budućnost treba drugačiju sadašnjost da bi i ona bila bolja. A sadašnjost će ionako uskoro postati prošlost. Sve je međusobno isprepleteno u jednom nerazmrsivom klupku.

Pa zar nam još Platon (“Politeia“) nije opisao grupu amigosa koja se prije 2.500 godina okupila u Pireju da bi uz vino i dobru spizu raspravila o tome „kako popraviti svijet“. Rasprava je bila žestoka, a pokrenuo ju je izvjesni Sokrat. Jedan od gostiju postavio je ključno pitanje: što su pravednost i pravda? U početku se činilo da nema problema jer se svi slažu da pravda znači jamčiti svakoj osobi ono što joj pripada i što zaslužuje, sve dok živce nije izgubio sofist Trazimah „eksplodiravši“ uz riječi: „Koja svrha, Sokrate, sveg ovog beskrajnog brbljanja? Što znači sva ova glupa podcjenjivačka nastrojenost? Pravda nije ništa drugo nego ono što koristi najjačima“. Pa i Tukidid nam u svojim „Peloponeskim ratovima“ govori skoro isto prepričavajući stav moćnih Atenjana kada objašnjavaju nesretnim predstavnicima Melosa da ne može između njihova grada i Atene biti pravednog mira jer „pravda“ važi samo „za jednako moćne“. Sudbina slabijih je da budu tlačeni. Pravda vrijedi samo za jednako jake, a ne za slabe. Naravno, Sokrat se s tim nije složio, nego tvrdio da (pravedno) upravljanje nije traženje onoga što koristi vođi, već onoga što koristi onima kojima se vlada. Politika bi, po njemu, trebala nalikovati medicini: obje profesije sastoje se od brige za druge i koristi drugima. 

Slaže li se hrvatski „politički kolos“ AP sa Sokratom ili mu je bliži Trazimahov cinizam kada tvrdi da politika nema nikakve veze s javnom službom na korist drugih pošto ona po njemu utemeljuje krajnjeg predatora opravdavajući tako (kroz tisućljeća) beskrajan niz tiranina i korumpiranih političara koji su se uzdali u maksimu da je zlostavljanje uvijek isplativije od pravde? 

Najluđe je što se naši apostoli nejednakosti najviše vole pozivati na princip jednakosti baš onda kada ga krše, kada mogu ono što nitko drugi ne može. Tako je u našoj domovini voljom domaćeg apističkog kvaziboga jednom pjevaču dozvoljeno ono što nikome nije pa kad on urla ZDS jedino tada to nije fašistički pozdrav nego „poezija“. A onda AP (9. veljače 2026.) „urbi et orbi“ poručuje svom puku da je razlika „između nas i njih“ u tome što je njegova apistička sljedba toliko „demokratska“ da oni „ništa ne zabranjuju“ za razliku od „nedemkratske oporbe“. Tako u svijetu nakaradne apističke logičke ekvilibristike porok postaje vrlina i obratno. 

Gledajući i slušajući sve ovo lako je povjerovati da je usitinu „možda ovaj svijet pakao nekog drugog planeta“ (A.L.Huxley).

Prema ruskom filozofu Mihailu Bahtinu, čovjek se može vidjeti i spoznati samo u drugome, a ne u ogledalu; u drugom može doći do suočavanja, razumijevanja, komunikacije i dijaloga. To mnogi moćnici zaboravljaju u ovom maskenbalu kojeg svijetom nazivamo. Zato književnik i filozof D.S.Mereškovski konstatira: Mefistofelov smijeh, Kaionov ponos, Prometejeva moć, Luciferova mudrost, nadčovjekova sloboda: to su, u različitim stoljećima i narodima „bogate haljine“, maske ovog vječnog imitatora, oportunista, Božjeg majmuna. Gogolj je prvi vidio vraga bez maske; vidio je njegovo pravo lice, strašno ne zato što je bilo neobično, već zato što je bilo banalno; zato što je bilo uzaludno“. A Njegoš to isto na svoj način kaže kada piše: „Sve se čovjek bruka sa čovjekom/ gleda majmun sebe u zrcalo“ („Gorski Vijenac“) i sve to prije nego što je Charles Darwin promovirao ideju o zajedničkom pretku čovjeka i majmuna. Nije li uistinu krajnji čas da i mi okončamo s majmunarijama svih mogućih vrsta i odlučno strgnemo krinku, masku s lica svih naših vragova maskiranih u bogove i napokon im vidimo pravo lice?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Damir Senčar/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.