Još uvijek smo u Xi'anu i jutro nakon sjajnog izleta odlazimo vidjeti Malu pagodu divlje guske. Sagrađena je poslije Velike pagode, koju smo posjetili jučer, kao dio kompleksa starijeg hrama. Preživjela je potres u kojem je oštećena pa se ne možemo popeti na nju. Ove dvije pagode bile su važna budistička mjesta za čuvanje svetih spisa. Tu su spisi i prevođeni, a pagode su zajedno stavljene na listu UNESCO-a. 

TEHNOLOŠKA DŽUNGLA: Kad bankovna kartica ne vrijedi, a QR kod vlada svijetom

IZMEĐU STVARNOSTI I BAJKE: Od „Avatar planine“, preko prženih skakakavaca, do hanfu djevojaka

Xi'an je bio vrlo važno mjesto na Putu svile, u ono vrijeme jedan od najzapadnijih gradova Kine, a i glavni grad tada poznat pod nazivom Chang'an, pa su odavde kretale karavane prema zapadu. Po Putu svile u jednom smjeru su odlazili porculan, papir, svila i čaj, a putem do odredišta su se razmjenjivale i kulture, religije i filozofije te je po njemu u Kinu dospio i budizam, a kasnije i islam. 

Mala pagoda divlje guske (FOTO: Jana Prević Finderle)

Velika džamija u Xi'anu je dokaz tog islamskog utjecaja i naš idući cilj. Nalazi se u neposrednoj blizini našeg hotela pa ćemo putem obići i gradske zidine. Zidine su iz 14. stoljeća i duge su oko 14 kilometara, te opasuju čitav stari grad. Iako smo planirali šetati uz njih, na izlazu iz kompleksa Male pagode ugledamo neko maleno vozilo koje odmah nazovemo „drndalicom“. 

Minaret velike džamije na kineski način (FOTO: Jana Prević Finderle)

„Pa ajde idemo drndalicom da se ne mučimo po ovoj vrućini“, jednoglasno se dogovaramo. Uskoro sjedamo u nešto poput motorizirane rikše i smijući se uživamo u vožnji. Nakon malo šetanja oko glavnih gradskih vrata odlučujemo i do džamije nastaviti „drndalicom“. Ova druga je još bolja, s krova vise malene zavjese i ukrašena je plastičnim cvijećem. Počela sam obožavati ovaj kineski kič. 

Ponuda u uličnom "fast foodu" (FOTO: Jana Prević Finderle)

Vozimo se uskim ulicama staroga grada, provlačimo se kroz trgovine i štandove s hranom i eto nas pred vratima stare džamije. Plaćamo kartu i ulazimo u drugi svijet, tih i spokojan. Iako se radi o džamiji, arhitektura je to budističkih hramova, s paviljonima i trjemovima, razlikuje se tek po natpisima iz Kurana.

Žao nam je kad se približi vrijeme odlaska na željeznički kolodvor i u takvom raspoloženju krećemo u hotel po naše ruksake, još neko vrijeme lutamo ulicama, a onda u zadnji tren zovemo taksi i ukrcavamo se na noćni vlak za Peking.

Smještaj u noćnom vlaku za Peking (FOTO: Jana Prević Finderle)

U rano jutro, dok vlak prolazi kroz golema predgrađa Pekinga kroz prozor gledamo potopljene podvožnjake i automobile koji su zapeli pod vodom. S dozom straha izlazimo na stanici i krećemo prema našem novom hotelu. 

U centru nema poplava, no nakon noćašnje oluje ulice su zatrpane lišćem s drveća koje čistači ispiru mlazovima vode. Ostavljamo ruksake u hotelu, gdje će nam tek pripremiti sobu, i odlazimo do zidina Zabranjenog grada koji nam je u blizini. Preko puta uočavamo Jingshan park u koji odlučujemo spontano ući. Kasnije shvatimo da smo u jednom od ljepših parkova što je ispalo odlična uvodna točka za Peking, jer s vrha umjetnog brežuljka. koji je nastao od iskopa kanala oko carske palače, puca pogled na krovove Zabranjenog grada. 

Prizor kao sa starih razglednica (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nekoć se u park i moglo samo iz palače, ali prije stotinjak godina otvoren je za javnost. U parku je niz paviljona, gredice božura, aleja s teglama bonsaia, a i spomen na drvo na koje se objesio posljednji car dinastije Ming. 

Vraćamo se u hotel, dobivamo sobu, a Toni i poklon jer su na recepciji primijetili da mu je danas rođendan. Baš su nas razveselile malene šalice za čaj, bilo je to potpuno neočekivano. 

Nakon kratkog odmora odlazimo prema hramu Lama na „free walking tour“. Ja sam malo nervozna jer nisam uspjela probuditi Tonija na vrijeme, uzimamo taksi koji zapinje u gužvi. Po dolaska do hrama vidimo da grupe više nema, tražimo ih uokolo, a onda razočarano odustanemo. Ulazimo u hram i tu ostajemo sve dok nas ne izbace. 

Svi hramovi u kojima smo bili sastoje se od niza paviljona i dvorišta i kako ulazimo dublje u prostor atmosfera postaje sve smirenija i duhovnija. Tako i ovdje prvo prolazimo kroz bučan drvored ginka da bismo na kraju završili u zadnjem od paviljona diveći se najvećem kipu Bude koji je napravljen od jednog komada sandalovine. 

Buda od sandalovine (FOTO: Jana Prević Finderle)

Dugo sjedimo tiho pričajući i promatrajući ljude koji pale štapiće tamjana. Čitamo o povijesti Lama. Zanimljivo mi je da su Tibet i Kinu zapravo ujedinili Mongoli kada su ih osvojili u 13. stoljeću. Oni su i doveli Lame iz Tibeta u Peking. U 17. stoljeću sagrađen je ovaj hram i tu još uvijek žive tibetanski budistički redovnici. Lame koji su tu živjeli i školovali se bili su savjetnici cara i dvora te posrednici u odnosima između Kine i Tibeta. 

Hram Lama (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nakon što se hram potpuno zatvori odlazimo lutati po okolnim hutonzima, uskim ulicama u starim četvrtima Pekinga koje okružuju Zabranjeni grad. Peking je postao glavni grad u vrijeme mongolske vlasti. Kublaj Kan prvi gradi palaču na mjestu današnjeg Zabranjenog grada, uokolo se nalazi carski grad, prostor u kojem žive zaposlenici palače, idući prsten rezerviran je za plemiće i bogataše, a tek ispod toga nalazi se dio u kojem žive Kinezi koji su pod Mongolima u nezavidnom položaju.

Naziv hutong zapravo znači bunar jer je Mongolima koji su ovdje stigli iz suhih područja voda bila izuzetno dragocjena te su ulice gradili oko bunara. 

Lame koji su tu živjeli i školovali se bili su savjetnici cara i dvora (FOTO: Jana Prević Finderle)

Kada dinastija Ming uspijeva zbaciti Mongole s vlasti početkom 15. stoljeća počinje izgradnja Zabranjenog grada, no hutonzi i dalje ostaju elitni dio u okolici palače. Kao i u Šangaju 1949. godine nova vlast nacionalizira sve privatne kuće koje su s dvorištima veće od 220 kvadrata i dijeli ih na niz manjih stanova.

Najmanji „stanovi“ u kojima ljudi tu žive veliki su tek pet kvadrata. Po broju brojila za struju na pojedinoj kući vidljivo je koliko obitelji živi unutra. Kako su stanovi premali da bi imali kupaonice, tu se nalaze zajednički zahodi, a i aparati za pročišćenu vodu na kojima si stanovnici pune kanistre. 

Brojila za struju otkrivaju na koliko stanova su podijeljene obiteljske kuće (FOTO: Jana Prević Finderle)

Devedesetih godina kada je Kina započela promjenu svog ekonomskog modela omogućili su i povrat te nacionalizirane imovine, no na način da ljudi imaju pravo otkupiti svoje kuće, bez da im je išta direktno vraćeno. Manji dio kuća je otkupljen, a većina je i dalje podijeljena na puno malenih stanova.

Razlika je očigledna jer su ponovno privatizirane kuće obnovljene, često brižno restaurirane pa se redovno zaustavljamo uz njih uživajući u detaljima. Lutamo do kasno u noć pješke se vraćajući do hotela.

Aparati za pročišćenu vodu (FOTO: Jana Prević Finderle)

Iduće jutro budimo se vrlo rano i krećemo javnim prijevozom do Mutianyua popeti se na Kineski zid. Mijenjamo metro, dolazimo na autobusni kolodvor, no karta se može kupiti ili gotovinom, i to s točnim iznosom jer ne vraćaju sitno, ili nekom novom aplikacijom koju nemamo. Opet se mučimo, bus nam odlazi, do drugoga nekako uspijevamo razmijeniti novce. 

Izlazimo na stanici i odmah nas zaskoči neka žena nudeći da će nas prevesti do zida. Znamo da trebamo sjesti na još jedan bus i da to košta dva juana, što je nekih 25 centi, a ona nudi da nas vozi za 60. Nikako je se ne možemo riješiti, viče na nas i gotovo da nas vuče prema autu. Napokon nam neki čovjek pokretom ruke pokaže da moramo čekati bus na drugoj strani ceste pa joj pobjegnemo. 

Za okrepu uvijek mogu poslužiti pileće nogice (FOTO: Jana Prević Finderle)

I ovdje nikako da se sporazumijemo, jer nitko ne razumije što pitamo usprkos prevoditelju na mobitelu i na kraju nesigurno sjedamo u neki bus ne znajući idemo li u dobrom pravcu. Ipak je dobro, izlazimo na nekom kružnom toku usred ničega, a onda nam se malo dalje ukaže ulazni kompleks s mnoštvom trgovina i restorana. 

Prvo tražimo wc, zahodi su obično čučavci. U nizu kabina zanimljivo mi je kako ja tražim neku sa školjkom, dok Kineskinje s gađenjem odustaju od te kabine i traže čučavac. 

Kupujemo karte i krećemo prema žičari. Kada vidim kuda nas diže drago mi je da nismo odlučili pješačiti gore. A na zidu nas čeka razočaranje, ulazimo u kišni oblak i ne vidimo ništa. Hodamo od tornja do tornja, znam da je oko nas zadivljujući pejzaž no mi ćemo ga vidjeti samo na fotkama s interneta iako smo na licu mjesta. 

Razočarenje na Kineskom zidu u vidu - magle (FOTO: Jana Prević Finderle)

Potpuno mokri spuštamo se dolje par sati kasnije. Poučeni jutrošnjim iskustvom za 20 eura uzimamo taksi. Ionako idemo u istočni dio grada, dokle ne vozi metro. Zanima nas novi podcentar kojeg tamo grade. Taksi nas ostavlja na traženoj adresi koja je očito pogrešna. Sjedamo na ručak u neki restoran pa proučavamo kartu i tekstove po internetu, ono što tražimo još je par kilometara dalje. Uzimamo još jedan taksi i dolazimo do Tongzhoua. 

Znamo da je oko nas zadivljujući pejzaž, ali ga ne možemo vidjeti (FOTO: Jana Prević Finderle)

Ovdje se nalazi kompleks umjetničkog centra, novog muzeja i nove knjižnice koju su lani izgradili po projektu norveške Snøhette. Ulazimo u knjižnicu koja izgleda kao prirodni krajolik, sa šumom koja čini stupove i krov, brežuljcima i dolinom koja krivuda kroz prostor. Ovo je najveća klimatizirana čitaonica na svijetu. U Kini je sve najveće na svijetu. 

U Kini je sve najveće (FOTO: Jana Prević Finderle)

Poslije obilaska knjižnice, gdje smo zavirili u svaki kutak, hodamo i uokolo ostalih zgrada. Stvari su još u izgradnji, no već izgleda živo. Drveće koje sade oko zgrada staro je bar 20 godina, impresivno je kako stvaraju novi dio grada. 

Novi dio grada u nastajanju (FOTO: Jana Prević Finderle)

I sljedeća stvar s kojom ćemo završiti dan – suvremena je. Odlazimo do Olimpijskog kompleksa i dok se približavamo poznatom stadionu Gnijezdo čujemo muziku. Uskoro otkrivamo da je unutra koncert njima popularnog tajvanskog banda May Day te je rasprodan četiri dana za redom. Unutra je 90.000 ljudi, no uokolo je još mnoštvo njih koji sjede na travi i pjeva skupa s onima iznutra. Zvuči kao koncert Queena. 

Dok šećemo uokolo uočavamo da je na nizu kioska gomila nekih ispijenih bijelih bočica. Odlučujemo probati što to piju prije koncerta pa nas iznenadi da je unutra jogurt. Odlazimo i do Water Cubea, malo sjednemo upijajući atmosferu dok iz dvorane ne začujemo dozivanje publike na bis. 

Gnijezdo noću (FOTO: Jana Prević Finderle)

Odjednom shvatimo da će za par minuta 90.000 ljudi krenuti na metro pa žurno krenemo dok još nije gotovo. Iznenade nas kordoni policije koji usmjeravaju ljude i viču „chendo, chendo“ – „brzo brzo“ pretpostavljamo. I svi ostali žurno odlaze u istom pravcu.

Ujutro mi na alarmu piše "Datong". Tužno ga gasim jer smo zbog obilnih kiša i poplava morali odustati od ovog planinskog gradića. Umjesto toga provodimo čitav dan u Zabranjenom gradu. 

Detalj iz Zabranjenog grada (FOTO: Jana Prević Finderle)

Početkom 15. stoljeća podigli su ga vladari iz Ming dinastije nakon što su se riješili Mongola. Većina gradnje je drvena i to je tajna dugotrajnosti, drvo je otporno na potrese koji tu nisu rijetkost. Krovovi su pokriveni žutim glaziranim crijepom jer je žuto carska boja. U gradu je živio samo Car sa svojom suprugom, konkubinama i eunusima. Ostali muškarci nisu smjeli prenoćiti u njemu. 

Kroz povijest tisuće je muškaraca osakaćena da bi kao eunusi mogli služiti cara. U palači postoji mjesto gdje su bili čuvani njihovi odrezani organi jer bi ih eunusi pred kraj života otkupili kako bi bili pokopani kao čitavi ljudi. Odstranjivano im je sve, ne samo testisi, obično u dobi od treće do sedme godine života. Kako je za neke mladiće posao eunuha značio mogućnost sigurne egzistencije sami bi si odstranjivali organe da bi mogli stupiti u službu. Mnogo ih je i umrlo od time izazvanih infekcija.

Tradicija u Zabranjenom gradu (FOTO: Jana Prević Finderle)

Obilazimo muzeje u pojedinim dijelovima palače, gledamo kako se razvijala keramika i poznati kineski porculan, nalazimo i muzej žada u kojima su ukrasni predmeti od ovog dragog kamena. Žad je za Kineze simbol čistoće, besmrtnosti i moći i bio je vrjedniji od zlata. Kažu da gotovo svaka kuća ima bar jedan komad žada koji se obiteljski nasljeđuje. 

Nakon obilaska niza paviljona i dvorišta poželimo se osvježiti, posegnem za karticom da provjerim mogu li možda tako platiti, a kad ono – nema kartice. Nevjerojatno, nikada nisam izgubila karticu, a sada smo u deset dana i Toni i ja izgubili bankovne kartice. A taman sam mu maloprije govorila kako je super da imam dvije kartice pa ipak možemo s njima ulaziti u metro. 

Raspoloženje mi naglo pada. Pokušavam se sjetiti što sam sve slikala, kada mi je kartica mogla ispasti iz futrole mobitela; onaj kanal, vrt, keramičke skulpture iz 7. stoljeća, figure životinja koje čuvaju krovove … tko zna gdje je. 

Kažu da gotovo svaka kuća ima bar jedan komad žada koji se obiteljski nasljeđuje (FOTO: Jana Prević Finderle)

Onda se rezignirano mirim sa sudbinom, Toni sladoled plaća aplikacijom i odlazimo dalje lutati palačom. Kompleks je ogroman i uskoro nam je jasno da nećemo vidjeti niti pola do kraja dana. Snimam GPS trag našeg hodanja, inače bih se osjećala izgubljeno kao u nekom labirintu. 

Na jednom zidu reljef je devet zmajeva, slikamo se ispred njega. Zanimljivo mi je koliko se razlikuju naša i kineska mitologija. Kod nas je zmaj zlo biće, povezano s onom zmijom kojoj je Eva zgazila glavu, dok je u Kini zmaj pozitivan, simbol je sreće, moći, snage i prosperiteta. On i njegovih devetero djece pomažu ljudima, povezani su s vodom i donose kišu. Svako dijete zmaja ima svoju simboliku pa jedan donosi novce u kuću, dok drugi, recimo, čuva od požara. Njega se uvijek može vidjeti na krovovima kuća kako jede sljeme. 

U pet sati palača se zatvara, usmjeravaju nas prema van pa bez puno nade odlazim do šaltera gdje sam onom karticom kupila ulaznice. Šalteri su, naravno, zatvoreni, čak i čitav taj dio trga zatvoren je ogradom. Osvrćem se nemoćno pa ugledam jednog od čuvara. 

Zid devetero zmajeve djece u Zabranjenom gradu (FOTO: Jana Prević Finderle)

Tipkam na mobitel: „Da li imate ured za izgubljene stvari? Izgubila sam revolut karticu“. Čovjek me pita gdje, a ja pokažem na mjesto za prodaju ulaznica. Samo malo, odgovori on, odlazi do kombija koji je parkiran nekoliko metara dalje i donosi moju karticu. Ne mogu vjerovati da imam toliko sreće. Oduševljeno govorim Toniju da ga sad idem počastiti pekinškom patkom. Sjedamo u prvi restoran do palače, čak i primaju kartice. 

Uskoro stižu narezane patke i niz nekih popratnih stvari. Žena koja nas je poslužila malo nas promatra, a zatim se vraća pokazujući nam što zapravo trebamo raditi: umatamo komadiće patke u rižin papir s malo luka, nečeg slatkog što podsjeća na sir od dunja, krastavcima i nepoznatim umakom i zatim uživamo.

Nakon dana u klasičnoj palači opet se osjećamo kao da idemo u budućnost, obilazimo nebodere u pekinškom središnjem poslovnom okrugu. Iz metroa izlazimo na blef kroz jedan od izlaza kojih je uvijek puno i nađemo se usred ogromnog trgovačkog centra. Osjećamo se kao budale, ne znamo gdje smo, ne znamo treba li ići gore ili dolje, na kojoj razini je ulica. 

Pekinški središnji poslovni okrug (FOTO: Jana Prević Finderle)

Tako izgubljeno lutamo neko vrijeme dok ne nabasamo na izlaz gdje nam uniformirani čuvar otvori vrata, a mi izjurimo van. Odmah nas zapanje dimenzije zgrada među kojima se nalazimo. Cilj nam je CCTV, poznati Koolhasov neboder s rupom, no čitav ambijent je futuristički. 

Na sve strane stakleni divovi, no među svima njima, iako ga drugi nadvisuju, samo pred Koolhasovim se osjećam kao da stojim pred remek djelom. Muvamo se tu dok ne padne noć, neboderi zasvijetle, a mi opet lovimo zadnji metro za hotel. 

Koolhasov neboder (FOTO: Jana Prević Finderle)

Ujutro odlazimo na „free walking tour“ po hutonzima, zanimljivo nam je slušati detalje od lokalca. Tu saznajemo i priče o odnosima muškaraca i žena, kako dečki kada se odluče oženiti moraju osigurati da imaju stan i auto, a osim toga moraju isplatiti mladenkinim roditeljima veliki iznos juana u vrijednosti od 20.000 eura. Malo me iznenadi ta svota, no on nam objašnjava kako je običaj da žena u starosti brine o roditeljima muža, pa roditelji žene ostaju sami. 

Detalj s pekinških ulica (FOTO: Jana Prević Finderle)

Po svemu što priča, Kina mi i dalje, usprkos svoj naprednoj tehnologiji i razvoju, izgleda kao izrazito tradicionalno društvo. Slušamo o arhitekturi hutonga, razvoju grada, zagledamo u detalje koji su otkrivali status stanovnika kuće. Stižemo i do jezera Houhai koje izgleda kao mirna oaza usred grada.

S jezera skrećemo u ulicu pušača lula, nekadašnje mjesto za uživanje opijuma, a potom i do bubnjarskog tornja. Kada se rastanemo s dragim i zanimljivim vodičem odlazimo po njegovoj preporuci u restoran na ručak. Odlučujemo isprobati hot pot, još jedno poznato kinesko jelo. 

Ubrzo pred nas stiže zdjela u kojoj se lagano krčkaju komadi mesa i tofua. Izvlačimo komadiće, Toni štapićima, ja vilicom koju uvijek nosim u torbi. Nikako da svladam vještinu jedenja štapićima. Jelo je ukusno, no porcija je preobilna, ne možemo sve pojesti. 

Poslije ručka žurimo se ponovno naći s vodičem kod Ljetne palače. Ponovno smo precijenili pekinške udaljenosti, javljamo da kasnimo, a on nama da je palača ionako privremeno zatvorena zbog opasnosti od poplava. Stižemo na cilj i zatim gotovo dva sata sjedimo s vodičem i grupicom turista čekajući odluku hoće li vlasti dozvoliti ponovno otvaranje palače. 

Mirna oaza u središtu grada (FOTO: Jana Prević Finderle)

Trenutno su sve znamenitosti u Pekingu zatvorene zbog rizika i svima se savjetuje da budu doma i nikuda ne idu bez obzira što je trenutno nad nama vedro nebo. Iako razočarana što nismo vidjeli palaču, jednu od najvećih znamenitosti Kine, jednako mi je vrijedno bilo provesti dva sata s vodičem koji je odgovarao na moja pitanja o Kini i ispričao mi niz zanimljivih stvari.

Kada je postalo jasno da u palaču nećemo ući odlučujemo vratiti se do onog jezera i još malo uživati u tom dijelu grada. Čim smo stigli iznenadila nas je promjena atmosfere, nestalo je jutrošnjeg mira, sada su tu gomile ljudi pa koračamo u hordama po nekim stazama uz lopoče. 

Zanimljivo mi je vidjeti da se ljudi kupaju u jezeru u centru grada. Malo dalje na kanalu vidimo druge koji pecaju. Oduševljeni smo neprestano kako je Kina čista jer se sjećamo da smo još pred desetak godina na dnevniku gledali priloge o zagađenom Pekingu u kojem se ne može disati od smoga. 

U zadnjih dvanaest godina oni su potpuno riješili taj problem, zabranili su grijanje na ugljen, forsirali električne automobile i smog je potpuno nestao. Prljava industrija je izmještena iz okolice ovih gradova, ali ne znamo kako je u ostatku Kine.

Pri kraju večeri sjedimo još malo u nekom parkiću prije nego krenemo prema hotelu. Odjednom stiže par žena, objese malenu svjetiljku na drvo, puste muziku i počnu vježbati. Interesantno ih je promatrati jer nijedna ne vodi, a sve uvježbano prate koreografiju. Uskoro se pojavljuje još jedna i samo im se priključi. Oduševljavaju me te njihove grupe za vježbanje koje viđam po raskršćima, ispred trgovačkih centara, na autobusnom kolodvoru i na raznim drugim neočekivanim mjestima. 

Prizor kakav ćete na kineskim ulicama često sresti (FOTO: Jana Prević Finderle)

U hotelu na recepciji opet sjede iste ljubazne djevojke, viđamo ih ujutro kada odlazimo i kasno navečer kada se vraćamo, uvijek imaju osmijeh na licu. Pozdravljamo se i odlazimo leći. Dok tonemo u san izvana čujemo zaglušujuću kišu.

Jutros smo rezervirali ulaz na Tiananmen trg no kiša i dalje nemilice pada pa sjedimo uz recepciju hotela. Šokirani čitamo da je noćas u okolici Pekinga poginulo 34 ljudi. Ruksake smo spakirali i ostavili na čuvanje, danas nam je zadnji dan u gradu. Ispijamo kave i pričamo sa službenicama, koliko rade i kako žive. Njima je čudno kako mi imamo tako puno godišnjeg, a nama kako one rade po cijele dane. 

Jedino što je ovdje bolje jeste vrijeme odlaska u mirovinu, žene rade do 55. godine života, a muškarci do 61. godine. Ali do tada se stvarno narade. Ugodno mi je brbljati s njima. Općenito mi je u Kini najviše nedostajalo brbljanje s ljudima, teška je ta jezična barijera.

Oko deset kiša staje i krećemo prema gradu. Za ulaz na prostor trga moramo proći četiri kontrole putovnica i stvari. Nikada mi nisu tako detaljno pregledavali torbicu. Otvaraju bocu s vodom, dezodorans, mirišu stvari ... Kada napokon izađemo na trg osjećam se loše. Ogroman prostor namijenjen za pokazivanje moći, velike tribine za promatranje vojnih parada, ništa od toga ne volim. Želim što prije otići. Toni bi proučavao sve natpise o slavi komunističke partije, no na kraju mi se smiluje te relativno brzo odlazimo dalje. 

Tiananmen i Mao na ulazu u Zabranjeni Grad (FOTO: Jana Prević Finderle)

Rezervirali smo još jednu vođenu turu oko hrama Neba s istim vodičem. Krećemo prema jugu, usput ulazimo na tržnicu bisera kupiti suvenire, odakle izlazimo s velikim crvenim lampionom koji ćemo objesiti na našoj terasi da nas podsjeća na ovu avanturu.

Kroz nadsvođeni prolaz približavamo se Nebeskom hramu, jednom od najstarijih u gradu. Izgrađen je početkom 15. stoljeća, kad i Zabranjeni grad, no više puta je obnavljan. Plavi glazirani crjepovi simboliziraju vezu s nebom koje je u kineskoj kulturi iznimno važno. Car je sin Neba, a ono je izvor kozmičkog poretka i autoriteta. Zbog toga je car jednom godišnje dolazio tu moliti, prvo bi tri dana postio da se očisti, a zatim ulazio u hram. 

Vojska na ulazu na Tiananmen (FOTO: Jana Prević Finderle)

Okrugla građevina izgrađena je od drva, bez ijednog čavla. Svaki dio krije neko značenje, stupovi su povezani s godišnjim dobima, mjesecima i danima, tu je i zodijak, boje pojedinih dijelova, sve nosi dio priče o kojoj slušamo. Iako je hram taoistički u njemu su vidljive veze i sa starijim vjerovanjima. U okolnim zgradama nalaze se bogovi vjetra, kiše, groma, munje … 

Hram neba (FOTO: Jana Prević Finderle)

Penjemo se na okruglu bijelu mramornu platformu da zavirimo unutra, no gužva je tolika da promatranje postaje besmisleno, samo se naguravamo s gomilom ljudi. Onda odustajemo i povlačimo se u stranu gdje nam vodič još dugo pripovijeda različite priče iz carske palače, o povijesti carskih obitelji i neobičnim običajima.

Gužva za fotografiranje (FOTO: Jana Prević Finderle)

Još nam je malo vremena ostalo do noćnog vlaka, odlazimo do Qianmen ulice, kupujemo još nešto suvenira, bacamo pogled na ostatke nekadašnjih gradskih zidina od kojih je sačuvana streličarska kula i zatim natrag u hotel po ruksake. Napuštajući Peking osjećam se kao da već napuštamo Kinu iako su nam ostala još tri zadnja dana u Šangaju.

Šarmantni Qianmen (FOTO: Jana Prević Finderle)

Dok putujemo brzim vlakom neprestano se vraćam na stranice vremenske prognoze. Prema Šangaju upravo stiže tajfun Co May. Znala sam da je ovo doba sezona tajfuna, no zapravo ne mogu zamisliti kako ta oluja izgleda. Na mobitel Toniju stiže poruka o opasnosti, upozorenje da se ne izlazi ako nije nužno. Po prozoru vagona zapljuskuju valovi kiše dok ulazimo u stanicu.

Odlučujemo šangajskom podzemnom prići što bliže centru grada pa tek onda zvati taksi. U metro ulaze ljudi u gumenim čizmama i kabanicama, ali izgledaju smireno, kao da se ništa ne događa. Izlazimo na stanici blizu Tianzifanga, a tu se već osjećam domaće jer prepoznajem prostor. 

Zovemo taksi i čekamo ga na autobusnoj stanici. Jedva se utrpavamo sa svim stvarima zapetljani u kabanice. Vozač zapne u gužvi, polako milimo prema smještaju. Kada nas iskrca osjećam se kao da ne pripadamo u hotel koji sam platila. Vratar nam otvara vrata, a mi ulazimo mokri, s ruksacima koje već tri tjedna teglimo uokolo i nekim vrećicama u koje smo na brzinu potrpali dio stvari. Odskačemo izgledom od svih ostalih gostiju. 

Tajfun iz hotelske sobe (FOTO: Jana Prević Finderle)

Na sreću brzo dobivam ključ, odlazimo u našu sobu na 25. katu i zaboravljamo na sve ostalo. Nikada nisam boravila tako visoko osim na nekim vidikovcima. Čitav dan ležimo u krevetu i kroz veliku staklenu stijenu promatramo nalete kiše. Tajfun nas je natjerao na pravo odmaranje. 

Pred večer izgleda kao da je kiša stala pa odlučujemo izaći, malo prošetati i nešto pojesti. Nakon pola sata opet smo mokri do kože. Odustajemo od istraživanja i mirimo se da je ovo ipak dan za odmor.

Jutro nam donosi bolje vrijeme (FOTO: Jana Prević Finderle)

Ujutro se nebo razvedrilo, s hotelskog prozora se divim koliko je Šangaj zelen, a zatim krećemo prema hramu Bude od žada. Navigacija mi je čudna, mijenja lokacije na koje idemo, malo izgleda da je dovoljno blizu da dođemo pješke, a onda pak pokaže da je pred nama još nekoliko kilometara. Na kraju shvatimo da je hram ipak tu iza ugla, stižemo do Jing'an hrama i ulazimo unutra.

Jing'an hram (FOTO: Jana Prević Finderle)

Iznad pozlaćenih krovova nadiru stakleni neboderi u neobičnom kontrastu. Obilazimo prostore, hodnike, penjemo se do tornjeva bubnja i zvona, no nikako da nađemo malenog ležećeg Budu od žada. Upitam i neku djevojku gdje je taj kip no ona mi zbunjeno odgovara da joj je danas prvi dan na poslu i da ne zna. Kroz jedan od prozora uočimo veću grupu redovnika u nekoj ceremoniji, zavirimo unutra pa nas potjeraju, no kipa nema. 

Na kraju odustanemo i sjednemo u park preko puta na kavu, taman par trenutaka prije novog obilnog pljuska. Najzanimljivije nam je kako su ljudi smireni, ne trče kao što bismo mi u takvoj situaciji već smireno nastavljaju hodati kao da se ništa nije promijenilo. Dok sjedimo na kavi ponovno čitam o hramu Bude od žada i na kraju shvatim: pa mi uopće nismo obišli taj hram, Jing'an je nešto drugo, a navigacija nas je zapravo prebacivala do jednog pa do drugog hrama. Buda od žada ostaje nam za neki drugi put.

Zhujiajiao - jedan od ljepših dijelova Šangaja (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nakon pljuska sjedamo u metro i odlazimo prema Zhujiajiaou, starom vodenom gradu. Tu lutamo ostatak dana kroz uske uličice, prelazimo kanale, promatramo vrtove i hramove, ovo nam je jedan od ljepših dijelova Šangaja. Zadnjim metroom se vraćamo prema hotelu. Noćni pogled na grad je danas nevjerojatan. 

Grad na vodi (FOTO: Jana Prević Finderle)

Došao je i naš zadnji dan u Kini. Prvo obilazimo hram Longhua koji je na ovom mjestu od trećeg stoljeća, no originalne zgrade, naravno, niti ovdje nisu sačuvane. To je najveći hramski kompleks u Šangaju.

Pred ulazom nas dočeka drvena pagoda, a zatim slijedi niz dvorišta i paviljona. Longhua znači cvjetni zmaj što objašnjava nevjerojatnu količinu cvijeća na svim oltarima. Istovremeno je mirno i živo. Dosta dugo sjedimo promatrajući kako pod stablima magnolija prolaze redovnici u narančastim haljinama. 

Hram Longhua (FOTO: Jana Prević Finderle)

Veći dio dana provodimo u Muzeju prostornog planiranja. Muzej Šangaja u koji smo isto htjeli popunjen je za danas, a Muzej prostornog planiranja na prvu me ne privlači jer su na ulaznoj etaži sva objašnjenja isključivo na kineskom jeziku, ali kako se penjemo na više katove pojavljuje se i engleski i sve se više uživljavam u priču. 

Planska gradnja (FOTO: Jana Prević Finderle)

Muzej pokazuje tradiciju koju Šangaj čuva, malena vrijedna i zaštićena naselja, zatim stanje danas, ubrzanu izgradnju i rast, a najzanimljiviji su planovi za budućnost. Do 2060. godine Kina planira biti okolišno neutralna, bez ekološkog otiska. Tu su obnovljivi izvori energije, već sada struju dobivaju uglavnom iz energije vode, vjetra i iz spalionica otpada. Dok ovo gledam čini mi se da ništa od onoga što sam prije dvadesetak godina čitala o Kini više ne vrijedi. 

China Art Museum (FOTO: Jana Prević Finderle)

Poslijepodne stižemo još i do China Art Museuma koji se nalazi u impozantnom 63 metra visokom crvenom paviljonu izgrađenom za Expo 2010. godine. Uspijevamo obići samo dio od njegovih 5.800 kvadrata. Trenutno je unutra izložba naivne umjetnosti ruralne Kine. Slikam radove, mnogi mi se sviđaju, a sve skupa neobično je šareno, poput svih onih hramova, paviljona i palača koje smo promatrali prošla tri tjedna. 

Nešto od onoga što smo uspjeli vidjeti u China Art Museumu (FOTO: Jana Prević Finderle)

Kada se muzej zatvori tužno krećemo natrag prema hotelu, zadnji put u Kini jedemo u nekom malenom restoranu. Taman smo se udomaćili i već je gotovo.

Opet kontrole, iz ruksaka nam uzimaju likere koje smo htjeli pokloniti prijateljima, čajevi ostaju. Kada stignemo u Hrvatsku iznenađeno iz ruksaka vadim zapakirani pileći batak koji smo kupili kao marendu za izlet na Kineski zid i zaboravili na njega. 

Taman kad smo se udomaćili - već je gotovo (FOTO: Jana Prević Finderle)

Nezaustavljivo pričamo o Kini dok ostali sumnjičavo isprobavaju kolačiće od mungo graha. Toliko toga bismo im htjeli ispričati da samo skačemo s teme na temu. Istovremeno znam da smo vidjeli tek maleni komadić blaga koje ta divna zemlja skriva i da bih se tako rado vratila u nju. Valjda i hoću. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Jana Prević Finderle

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.