Kako su Lupeži ušli u Sloveniju, a izašli iz Europske Unije

Ivor Car

5. svibnja 2004.

Kako su Lupeži ušli u Sloveniju, a izašli iz Europske Unije

Kako smo i obećali evo kratke (laž) reportažice iz Slovenije, gdje je par Lupeža s nekoliko usputnih fotografija uspjelo zabilježiti proces ulaska te države u Europsku Uniju, "zakačiti" se s uvijek neprijaznim i šali nesklonim slovenskim carinicima, nostalgično se prisjetiti prerevnih im kolega s austrijske strane, baciti pogled u improvizirani "Biergarten"


Najljepši i najpametniji par Lupeža (ovo ozbiljno, nije šala) uputio se kobnog 30. travnja iz Europske Unije prema hrvatskoj metropoli (ovo također ozbiljno, piše na tabli postavljenoj na ulasku u Zagreb). Nakon što su prešli uvijek snježne Alpe na red je došla Hrvatskoj susjedna Slovenija. Zaprepašteni činjenicom da prerevni austrijski carinski policajci nisu na svom radnom mjestu i da ih nimalo ne zanimaju "mušterije" shvatili su da je već 23 sata i da sutra nije samo Prvi maj i samoborsko vjenčanje, nego i dan kada Europska Unija prima deset novih članica (nisu mogli odoljeti, a ne napisati nešto o tih deset članica, a to je da samo jedna od tih deset država (Poljska) ima više stanovnika od svih devet ostalih, zajedno).


Odmah nakon prosvjetljenja užurbano su pokušali ovjekovječiti taj trenutak, a kako je fotografiranje na granici uglavnom zabranjeno i carinici "obožavaju" da se okolo njihovog radnog mjesta fotografira, nemojte zamjeriti što im fotografije i nisu naročite kvalitete, dapače. Prvi na red kod "čika fote" došao je mrski im i neobično sivi natpis Zollamt Spielfeld, koji je do prije neki dan simbolizirao ulazak u Europu silnim gastarbajterima koji su na putu za kojekakve Njemačke, Belgije, Švedske, itd. redovno bili maltretirani od strane prerevnih austrijskih carinskih policajaca.


Nakon Spielfelda na red za fotografiranje došla je plava tabla na kojoj stoji dvanaest zvjezdica koje tvore krug u kojem velikim štampanim slovima piše EU. I ta plava tabla odlazi u povijest, osim ukoliko ne uzmete u obzir discipliniranost i umijeće raspodjele materijalnih sredstava kod europejskih naroda, što bi moglo rezultirati seljenjem ove table stotinjak kilometara južnije. Ušteda je ušteda. Uglavnom, ako ne takvu, onda neku vrlo sličnu tablu u budućnosti ćete gledati na nekim drugim granicama.


Na slovenskoj strani, sada već nepostojeće granice Lupeži su zatekli potpuno drugačije ozračje. Za razliku od austrijskog maksimalnog nedogađanja slovenskim carinicima bilo je vrlo zabavno. Naime, na graničnom prijelazu Šentilj postavljeno je na desetke ogromnih drvenih stolova s pripadajućim drvenim klupama na kojima su sjedili pripiti Štajerci i pokoji njihov gost. A sve to popraćeno neizostavnim zagorsko-slovensko-austrijskim popevkama. U trenutku kada su Lupeži prolazili orkestar je svirao jednu u nizu verzija vama poznate … pa po lojtrici gor, pa po … No to je čini se bio tek početak vesele večeri koja će svakom pravom Slovencu ostati u pamćenju do kraja života, jer masa ljudi iz okolnih sela tek je krenula na granicu, koju, usputno rečeno, već dulje vrijeme oni mogu preći samo s osobnom kartom. Vjerojatno su se najviše veselili vatrometu (zapravo nije sigurno je li vatromet zbilja bio u planu, ali kakav je to ulazak u Europsku Uniju bez vatrometa), a možda im je dovoljno bilo i to što će sutra moći pričati susjedu kak su se nacugali na granici, a da pritom neće morati lagati. Zbilja mogućnost koja se rijetko pruža. Na kratki pokušaj ekskluzivnog intervjua za Lupigu u obliku pitanja-zaključka "Ode granica!?!" slovenski carinik je imao diplomatski odgovor čije je značenje vjerojatno višestruko ili možda uopće nema značenja. "Ostaje granica, ostaje", reče slovenski carinik i nastavi pregledavati putne isprave osoba u automobilima iza Lupeškog. Nakon nekoliko sekundi zadržavanja Lupeži su se uputili dalje, prema hrvatskoj metropoli (nije šala, fakat piše na ulazu u Zagreb).

Za nešto manje od sat vremena, koliko je potrebno da se proputuje jedna od novih deset članica EU, Lupeži su se našli na novom graničnom prijelazu, znanom kao Macelj. Taj prijelaz za razliku od Šentilja i dalje ostaje na svome mjestu i u svojoj funkciji, i to ne samo da ostaje nego se tek gradi, i to ne samo da se tek gradi nego je to tako veliki urbanistički projekt da Hrvatskoj ne ostavlja nadu da će uskoro u Europu, jer da hoće, Slovenci bi sagradili neki manji granični prijelaz uz minimalne troškove. Na toj granici okrenutoj prema istoku, neprijaznost, kretenizam i u krajnu ruku i nekultura slovenskih carinika došla je do izražaja, baš kao i uvijek, a sve to kroz prijetnju da će vrlom Lupežu oduzeti automobil (za utjehu, prijetnja je izrečena na hrvatskom, što je veliki pomak). Na takve neargumentirane i praktički neizvršive prijetnje vrli je Lupež, inače Car nekulture, nagazio gas nitko-mu-ga-nikad-neće-uzeti-automobila i kratko kroz otvoreni prozor poviknuo nekoliko rečenica: Eto ti'š mi ga uzet. Aj' daj ne seri više. Puši ku.ac seronjo glupi kad ne kužiš za.ebanciju. Slične rečenice su se nizale sve do hrvatske granice, a vrli Lupež bi se iznimno radovao ponovnom susretu s balavim bradatim carinikom, kako bi razmijenili još pokoju rečenicu, što, vjeruju Lupeži, silno žele i svi oni vozači kamiona koji već danima u kilometarskim kolonama čekaju na prolazak kroz Sloveniju.

Eto tako su Lupeži ušli u Sloveniju, a izašli iz Europske Unije. Za kraj je još Lupež napisao da ih voli, neka im je sretno i Europi isto s njima.