Dolaskom na studij u Zagreb 1963. godine postao sam sugrađanin Miroslava Krleže. U tom razdoblju, iako sam posjećivao kazališta i književne manifestacije, nijednom Krležu nisam vidio uživo. Možda sam imao priliku vidjeti ga ranije, kao srednjoškolac, na premijeri predstave „Gospoda Glembayevi“ u kojoj je posljednji put barunicu Castelli igrala Bela Krleža. 

Za tu prigodu, mi đaci iz Križevaca, najvjerojatnije zaslugom profesorice Nede Bendelja, dobili smo mjesta ispred partera u prostoru za orkestar. Nikada više nisam imao priliku biti bliže tada slavnim glumcima. Svi smo bili opčinjeni predstavom, nisam niti pomišljao gledati po ložama da li je autor prisutan. Nakon predstave nije se pojavio na pozornici. Aplauz i cvijeće primili su glumci. 

Izašao sam iz kazališta spreman na čitanje knjiga najvećeg hrvatskog pisca. Danas bih rekao, ne samo hrvatskog. Krleža pripada i Jugoslaviji i srednjoj Europi. Primjerice, u mađarskim školama hrvatske manjine, Krleža je obavezan i nezaobilazan dio programa, a na katedrama za slavistiku i kroatistiku na sveučilištima u Budimpešti i Pečuhu Krleža je neizostavan predmet dubljeg proučavanja.

Krležina biblioteka na Gvozdu (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)

Osim književnog rada koji čini ogroman opus, sekundarna djelatnost mu je bila enciklopedistika. Teško je danas objasniti mlađariji što je to značilo nama koji smo tada na jednom mjestu imali, u doba bez kompjutera, sublimirano gotovo sve znanje i pojmove u kompletima knjiga koje je izdavao Jugoslavenski leksikografski zavod na čelu s Krležom. 

Veliki narodi već su davno imali i velike enciklopedije. Suvremene strane enciklopedije su sigurno bile predložak iz kojih je trebalo odvagnuti što je za nas nevažno, a dopuniti građom od važnosti u tadašnjoj državi. Krleža je u odabiru kadrova morao naći znalce u tom fahu. Tako je prošao njegov odabir onih koji su imali iskustva u radu na nedovršenoj Hrvatskoj enciklopediji s kojom se krenulo 1938. godine; desna ruka Krleži bio je Mate Ujević, osoba od iskustva, urednik Hrvatske nedovršene enciklopedije. U Leksikografskom zavodu radio je i Mirko Šeper, brat kardinala Franje Šepera. Zanimljivo je i to da je 1951. godine u Leksikografski zavod na Krležin poziv došao raditi i Kruno Krstić, koji je pod pseudonimom u poznatoj biblioteci MOSK 1935. godine objavio brošuru „Kako piše gospodin M. Krleža“. Priliku su dobili i novi ljudi, a među njima je bio i sveučilišni profesor Antun Polanšćak. 

Ministarstvo kulture i medija odbilo je otkupiti moju knjigu „Book&ništa“, objavljenu 2022. godine, u kojoj sam pisao i o odnosu Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) koja je oporučno bila nasljednik Krležine rukopisne ostavštine. Naspram građe koja se povremeno pojavljuje, a valjalo bi njome dopuniti tu ostavštinu, o temama o kojima pišem se mogu informirati rijetki korisnici izvan Zagreba jer knjiga u ostalim dijelovima Hrvatske ne postoji na policama knjižnica. 

Već dulje vrijeme NSK ne pokazuje interes za Krležine rukopise (FOTO: Wikimedia)

Pisao sam o razdoblju poslije mandata ravnatelja NSK kojeg je obnašao Tihomil Maštrović, od 2011. godine pa do danas. U tom razdoblju NSK nije pokazala interes niti za jedan naslov, a posebno ne za zanimljive rukopisne posvete na knjigama Miroslava Krleže. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, poslije otvaranje Krležine oporuke, itekako im je bilo stalo da sakupe građu, pa, ako treba i sudskim putem.

U knjizi „Book&ništa“ objavio sam i zapis o Antunu Polanšćaku, ne misleći na razdoblje suradnje s Krležom, već na knjige avangardnih autora koje je po povratku iz Pariza s kompletnom bibliotekom 1952. godine preselio u Zagreb, a kupio sam ih u antikvarijatu Tin Ujević na Zrinjevcu. Poslije Polanšćakove smrti, 1978. godine, prodao ih je njegov brat. 

Skoro četiri desetljeća otkako su napisane imao sam sreću držati u ruci i čitati rukopisne natuknice s uputama koje je Krleža dao Polanšćaku da ih obradi za Opću enciklopediju. Posudio mi ih je Aleksandar Šir iz svoje bogate biblioteke.

Detalj iz Krležinih uputa Polanšćaku (FOTO: Ivan Berislav Vodopija/Lupiga.Com)

Omotnica sa 36 stranica pisanih prepoznatljivim Krležinim rukopisom, ima Širovom rukom napisan naslov „Marginalia lexicographica“. Na početku teksta Krleža je napisao „Za Polanšćaka“. Ako sam Krležin rukopis reproducirao u knjizi objavljenoj 2022. godine, uzimam tu godinu kao zadnji mogući datum nabave koja se odvila jedne nedjelje na Britancu. Kao što iz te biblioteke znam koristiti građu, tako sam posudio i Krležin rukopis i odgonetavao Krležin tekst. 

U to vrijeme kad sam objavio knjigu navratio je u antikvarijat gospodin H.F. kojem sam pokazao Krležin rukopis. Nije bio iznenađen, što me je malo zbunilo, a razlog je bio što je i on jedan takav snopić s drugim pojmovima nekad kupio na istom mjestu, a potom mi ga i na kratko vrijeme posudio.

Stranica Krležinog rukopisa pronađenih u smeću (FOTO: Ivan Berislav Vodopija/Lupiga.Com)

Nekako u isto vrijeme u Zagrebu je boravio književni prevoditelj Will Firth koji je preveo na engleski jezik Krležinu knjigu „Izlet u Rusiju“ za Sandorf. Firth, koji je tom prilikom po prvi put listao Krležin rukom pisani tekst, čudio se da se takvi rukopisi nalaze u privatnim rukama. Odgovorio sam mu da živimo u Hrvatskoj. Nisam siguran da je shvatio moj odgovor.

Nakon objave knjige „Book&ništa“ nisam imao nikakvu namjeru pisati o tim rukopisima, iako se često u razgovorima sa Aleksandrom Širom dotakla tema Krleže i rukopisa. Zadnji put bilo je to ovo ljeto, kad mi je gospodin Šir rekao da je pitao antikvara sjeća li se od koga je nabavio Krležine rukopise.

„Od čovjeka koji ih je našao u smeću“, kazao je i dodao: „Ali nemojte se bojati. To je stvarno Krležin rukopis. Autentičnost su potvrdili u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici“.

Zbog takvog odgovora napisan je ovaj tekst. Ako nije shvatio tada, Will Firth će valjda sada shvatiti kako se odnosimo prema najvećem hrvatskom piscu i njegovoj ostavštini.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Denis Lovrović/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.