Stigla je nova recenzija Tonćija Handabake, najvećeg znalca glazbe na prostoru bivše Dubrovačke Republike. Meta njegovog interesa ovaj put bio je Jamiroquai, točnije album Rock dust light star. Za one koji nisu čuli ovo djelo Handabakina recenzija svakako će biti dobra preporuka, a za one koji su ga već slušali - prava prilika da dobiju uvid u stručno mišljenje o ovom albumu. Ukoliko ste ljubitelj glazbe, pođite s nama pa se složite ili ne složite s Handabakinom ocjenom ovog albuma. Žalbe & pritužbe ne primamo

Intro: prije nego počnete čitati otvorite - ovaj link

 
Jamiroquai - Rock dust light star

Vješto grupa Jamiroquai hoda po rubu kroz svoju osamnaestogodišnju karijeru. Premda će mnogi lakoćom definirati glazbeni stil ovog londonskog benda kao acid-jazz, i biti u pravu, činjenica je da Jamiroquai fantastično drži na uzdama poduži niz glazbenih stilova. U jednom času ih vidite kao crnačke funkere koji peru u stilu Sly and The Family Stone, da bi vas preko rocka, jazza, popa, reggaea i soula ponekad iznenadili i pomalo jeftinim dance izletima. Dobro, možda su nekima baš takvi izleti i najprivlačniji, ali pretpostavljam da se ovdje prvenstveno radi o vrlo isplativim, marketinški motiviranim singlovima. "White Knuckle Ride", vrckasti dance pjesmuljak, prvi je singl s novog albuma "Rock Dust Light Star" te ujedno najrazličitija i najkomercijalnija pjesma na albumu. Premda će sigurno zagrijavati podije većine noćnih klubova, radi se o pjesmi koja je jedan od najvećih stilskih kompromisa ovog sastava te zvuči kao da je pisana pod ugovornom prijetnjom njihove nove diskografske kuće.

Za razliku od njihovog prvog singla, prva pjesma na albumu, "Rock Dust Light Star", prava je funk-rock bomba. Jednostavan lajtmotiv na rhodes pianu uz nenametljiv funkerski bas, upotpunjen je sa (za njihove standarde) iznenađujuće rock orijentiranim gitarističkim dionicama, maštovito aranžiranim pratećim vokalima te, naravno, sjajnim Jay Kayevim glasom. Svakako, pjesma koja spada u sam vrh njihovog opusa.

Kao i na uvodnoj pjesmi, na ostatku albuma primjećujemo savršeno "ispeglanu" produkciju, svirku i aranžmane što za nečiji ukus možda stvara dojam kompjuterske sintetičnosti unatoč golemoj količini orkestralnih i brass dionica.

Stilski, to je manje više ono na što su nas navikli. Možda se primijeti sve manji utjecaj elektronike, lagani pomak prema sirovijem rock zvuku te poveći utjecaj disco glazbe iz perioda sedamdesetih. "All good in the hood" ne samo da nas podsjeća na spomenuti period nego ima gotovo identičan početak kao legendarna "You should be dancing" Bee Geesa koja bi se, usput budi rečeno, savršeno uklopila u ovaj album.

Od ostatka albuma koji je zabavan i bez praznog hoda od početka do kraja, treba istaknuti i pjesmu"Blue skies", drugi objavljeni singl te jedinu baladu na albumu. Lijepa pjesma koja dokazuje da im balade itekako leže te da bi mogle igrati sve bitniju ulogu u njihovom eventualnom budućem stvaralaštvu.

Svojim novim albumom grupa Jamiroquai još je jednom dokazala da ne želi kompromitirati svoj rano stečeni ugled užurbanim i nepromišljenim izdavanjem albuma. Zamka je to u koju upada većina današnjih kako mladih tako i veteranskih bendova. Najvjerojatniji razlog tome je ugovorna obveza prema gramzivim diskografskim kućama koje ne zanima da li je određeni izvođač u stanju biti visoko produktivan te ujedno zadržati i visok kvalitativni nivo. Jedino što je danas bitno tim korporacijskim gigantima je da se jedan do dva uspješna hita što češće vrte na radiju i tv-u uz atraktivan video spot, a ostatak albuma je zamišljen kao neizbježno popunjavanje minutaže. Konceptualni albumi su odavno "out", a umjetnički dojam albuma je postala stavka koja zanima sve manji broj slušatelja. Čini se da je zakon tržišnog natjecanja pjesmu doveo od definicije "djela" do definicije "proizvoda". Zabavnog proizvoda. Upravo tako bi mogli okarakterizirati najnoviji Jamiroquaiev rad - kao vrhunski zabavni proizvod, a ne kao smisleni umjetnički izričaj.

ocjena - 7/10

Tonći Handabaka