OTIŠLA JE NAŠA IDA: „Ne čujemo se, ne vidimo se ... i onda jednoga dana pročitamo da nas nema“

Ivor Fuka

26. prosinca 2020.

OTIŠLA JE NAŠA IDA: „Ne čujemo se, ne vidimo se ... i onda jednoga dana pročitamo da nas nema“

Otišla je naša Ida. Jednostavno ne postoje prave riječi kojima bismo iskazali žal jer ostajemo bez takve osobe kakva je bila naša Elfrida Matuč Mahulja – pjesnikinja otoka, pjesnikinja naših duša koja je u sebi nosila i neku tugu ovog svijeta, uspijevajući se s njome nositi uz glasni smijeh. Preminula je na Božić u Rijeci, nakon teške i kratke bolesti, i ta nas je vijest ostavila bez teksta. Godina koja samo uzima, a ništa ne daje.

Tek kada neki ljudi odu iz naših života, shvatimo kolika praznina ostane u nama i koliko su nam ti ljudi značili u životu. Otprilike ovako je zvučao naš posljednji razgovor, u trenutku kada njena bolest još nije toliko uznapredovala. Tješili smo tako jedno drugo zbog gubitka osobe koja nam je oboma puno značila i na neki nas način i spojila. Bio je to naš Bozzo, Božidar Alajbegović, koji nas je napustio u travnju ove godine. 

„Ne čujemo se, ne vidimo se ... i onda jednoga dana pročitamo da nas nema“, točno tako mi je rekla. Naša Ida. 

Prvi put Ida se na Lupigi pojavila davnog 5. travnja 2005. godine s tekstom „Moro - Štorija o tovaru“. Ta „štorija“ pisana je na impresivnoj krčkoj čakavštini i bila je svojevrsni hommage svim hrvatskim tovarima

„Moj ded, koga su zvali Jobo i Baron imel je velo ufanje vame kad me je onput poslal samu z tovaron po vodu. Tovar se je zval Moro. Ded mi ga je lipo parićal: stavil mu je sedlo i obisil po njemu (kako i danas se domišljan) sive plastične kante zi črjeni čepi i poslal Mora i mene po vodu Pod Čižnu. Napisala san Mora i mene aš, Moro je bolje znal kadi je Pod Čižna. Bila je to plaža, a na njenon početku bil je izvor i špina i ljudi su tamo hodeli po vodu“, tako je počinjala Idina „štorija“ o Moru, magarcu njenog djeda i nostalgiji za životinjama koje su gotovo potpuno nestale s kvarnerskih i dalmatinskih otoka gdje je nekada život bez njih bio nezamisliv. 

Čim smo pročitali tih nekoliko rečenica, odmah smo znali – Idu želimo imati s nama na Lupigi. I imali smo, bila je s nama. Godinama je na Lupigi pisala kolumne pod imenom Bodulka, ali i druge tekstove hvatajući se u koštac s anomalijama današnjeg društva koje njen pravednički duh nije mogao podnijeti i na koje nije željela ostajati nijema. Napisala je i pregršt književnih recenzija, mahom prikaza zbirki poezije domaćih pjesnikinja i pjesnika. 

Posljednjih godina prestala je pisati, ali s vremena na vrijeme javila bi nam se porukom iz punatske pismohrane: „Pratim sve što radite, samo nastavite!“. 

Voljela je svoj otok, voljela je sve otoke, zapravo voljela je ljude i zato bi bila bijesna svaki put kada bi se susrela s nepravdom, a nažalost društvu u kojem živimo nepravdi ne manjka. 

Elfrida Matuč Mahulja rođena je u Rijeci 15. svibnja 1967. godine, ali cijeli svoj život provela je na Krku. Sama je znala reći: „Ki smo, ča smo i od kud smo - ja z Bodulije“. Da, često je pisala čistom krčkom čakavštinom i to su na Krku cijenili pa ne čudi da je dva puta bila nominirana za osobu godine Krka. 

Poeziju je zavoljela još kao djevojčica i poezija je ostala njena velika ljubav do kraja života. Iza sebe je ostavila nekoliko zbirki poezije „Vidici i mrakovi“ (2003.), „Rukohvat ljubavi“ (2004.), „Ugriz proljeća“ (2005.), „Minijature u tehnici olovke na papiru“ (2008.), „Razglednica iz provincije“ (2009.), „Diskrecija zajamčena“ (2009.) i „Vrijeme zaključanih vrata“ (2015.). Ukoričena joj je i kratka proza „O Ljubavi i zabludama“ (2006.), roman „Pisanje po vodi“ koji je napisala zajedno s Dušanom Gojkovom, potom „Mirno spavaj anđele“ zbirka pjesama i tekstova posvećenih Luki Ritzu te, možda i njeno najveće postignuće, ispovjedna proza - „Smrt je baby blue - Živ sam itekako!“. Njeni tekstovi i njene pjesme objavljivani su u cijelom nizu književnih časopisa. Idejna je začetnica i pokretačica akcije „Mladi pišu, rišu i viču protiv nasilja“ iz koje je nastala putujuću izložba koja je, upozoravajući na pogubnost nasilja među mladima, obišla dobar dio Hrvatske. 

„Tko nema što reći, nema o čemu pisati. A kad pišeš govoriš o onome što vidiš i na što ne možeš ostati nijem“, rekla je jednom Ida. A imala je još toliko toga za reći …

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com