Surfajući internetom svakodnevno nailazimo, po forumima, blogovima, a bogami i na Lupigi, na svakojake rasprave. Međutim, od konstruktivnog i smislenog razgovora puno su češći slučajevi zapjenjenog laveža. (Da se razmemo, ni sebe tu ne izuzimam). Sumnjam da će ovo što slijedi po tom pitanju išta promijeniti, ali ... vrijedi pokušati! Stoga, pažljivo pročitajte što slijedi i GIVE PEACE A CHANCE

"... Mi lako i izgovorimo nešto pogrešno. Ako imamo vremena, naknadno se zbog toga sramimo i pokušavamo se korigirati; najčešće na prvo što je bilo pogrešno rečeno uslijedi sljedeće, još pogrešnije; sve krene naopako, glupost na glupost, poput kamenja što se odronjava; naopaka rečenica juri za prethodnom da bi je stavila na pravo mjesto; mora doći i sljedeće, da izgladi zlo koje su izazvale prve dvije; pa još jedna, koja bi trebala sasvim zatrti cijelu tu nepriliku; hrpa raste i raste, čovjek se u njoj sapliće, više ne zna što je posljednje bilo rečeno – a to je nešto što bi nam natjeralo krv u glavu od srama, ako bismo se mogli sjetiti što smo rekli. I tako se pjenimo po život i smrt. Bolje je dakle, držati jezik za zubima, promatrati sunce kako obasjava pod ... Bolje je izbjegavati brzoplete rečenice, uzbuđene, goropadne reakcije, spremne odgovore, uzvraćanja; pustiti pokraj sebe da prođe ono što vjeruje da mora proći; zatvoriti prozore kad izvana preglasno trešti. Previše je buke u današnje vrijeme. Tko želi nešto reći, taj udara nogama i viče da bi ga drugi čuli. To čovjeka lako izbaci iz vlastitog ritma i zvuka. Zato na vrijeme zatvori prozore i dopusti tišini da se vrati prije nego što od sebe pošalješ sljedeću riječ, sljedeću rečenicu.
 
Ili još bolje: prođi se toga, bolje lezi ..."
 
Matthias Zschokke – 'Novi susjed' (izd. Durieux, 2005. , str. 141-142)