Kada komedija nije screwball stila lako možete zalutati u loš vodvilj. Ipak Jensen nije tako naivan niti neiskusan autor. Priča o jednoj obitelji čudaka ne ispada priča o obitelji čudaka nego, racionalnim slijedom, o razračunavanju s traumama i samim nama kakvi god da smo u dubini i na površini. Jer sve smo to mi. Nije to priča nimalo nalik hipsterovskom Wesu Andersonu koji slaže kolorit, tapete i odjeću junaka po broju njihovih ekscentričnih ispada i prije svega ispada „fejk“. Ovo je naoko lagana pripovijest s prijelazom teških motiva i specifične skandinavsko krvavo grube razrade suptilnih ljudskih tema.

Mads Mikkelsen glumi Manfreda, mentalno nestabilnog, disocijativno poremećenog tipa koji živi sa starijom sestrom. On pati za bratom Ankerom koji je u zatvoru zbog pljačke i ubojstva, a s kojim ga veže duboka (misterijom načeta) povezanost iz djetinjstva obilježena njegovom opsesijom vikinzima i starim skandinavskim mitovima. Osim toga znamo samo da su oni djeca nasilnog alkoholičara koji ih je mučki prebijao i da se iza svega krije teža trauma koja uključuje vikinšku sjekiru, bratsku ljubav i brojne psihijatrijske dijagnoze. Nakon što Anker izađe iz zatvora zbog dobrog vladanja, želi pronaći torbu s plijenom iz pljačke (40-ak milijuna kruna, što je nešto više od pet milijuna eura) koju je na čuvanje povjerio baš Manfredu, jer je najmanje sumnjiv. No Manfred se ne sjeća točno gdje je novac zakopao (zna se samo da je negdje na starom obiteljskom imanju s kojeg su davno odselili) ili se samo pretvara. Manfred sada više niti nije Manfred nego John (po Johnu Lennonu što će itekako dobiti smisao u završnici filma), alterego koji mu pomaže u borbi s psihozom i traumama koje ga gone. Tu je i lik debelog grubijana koji je sklon prebiti na mrtvo ime, kao u crtiću, a onda se uljudno ispričati. Grubijan traži novce, a zauzvrat nudi izostanak batina ili preživljavanje. 

Manfred aka John i Anker krenut će na nostalgično putovanje u prošlost i budućnost. U prošlosti će na obiteljskom imanju iskopati štošta iz škrinje traumatičnih iskustava iz djetinjstva, ali i iz zemlje u kojoj naoko traže gliste za pecanje, dok ih u budućnost vodi jedna zakopana torba do koje je teško doći. Usput će se susresti i cijelu galeriju čudnovatih likova, što na putu do torbe s plijenom, što na putu do konačne katarze, do iskupljenja ili do konačnog zbližavanja otuđene braće. Tu su čudaci s psihijatrije koji glume Beatlese, a sviraju Abbu, manekenka za ruke i neuspjeli pisac dječjih slikovnica i modni kreator. 

Sukladno kratkom animiranom filmu koji otvara i zatvara igranu sekciju filma „Posljednji viking“, učimo o naopako ispravnom svijetu vikinga u kojem sin glavnog poglavice gubi ruku te je zbog svog hendikepa jako nesretan jer je drugačiji od drugih. Ne bi li umanjio sinovu nesreću poglavica naređuje da se svim muškarcima odsiječe ruka. U takvom svijetu svih jednorukih njegovi sin bit će isti. Ta se naivna, ali vrlo plodonosna i emocionalno prihvatljiva tematika/pristup provlači kroz film u kojem defiliraju brojna mentalno nestabilna lica, neka se predstavljaju pod normalne, a neka to i službeno nisu. Na pomalo grub i nesuptilan način Jensen se pita tko su u današnjem svijetu luđaci i nisu li zdravi zapravo luđi od luđaka te tko je potpuno ispravan i nelud da luđaka prozove luđakom. Povlači se paralela o kreativcima i svim onim neshvaćenima, o gubitnicima i otpadnicima koji žive u svojim svemirskim prostranstvima, a ta paralela iako floskularna i patetična zapravo je bitna i pogađa srž. 

Jensenu je ovo šesta suradnja s Mikkelsenom koji je za ulogu mentalno nestabilnog Manfreda nominiran za Europske filmske nagrade (EFA), ali usprkos stalnoj navadi kritike da takve role nagrađuje nije ju dobio. Mikkelsen je već poznata glumčina, to ne treba objašnjavati, u ovom filmu je čak fizički dozirao luckastost unatoč brojnim sekvencama naglog bacanja kroz prozor zgrade ili iz jurećeg auta. Njegova minival frizura i tužni odsjaj u ipak trezvenom oku čine ga nesretnijim likom od onog „kišnog čovjeka“ Dustina Hoffmana koji je brojao prosute čačkalice i uznemiravao se zbog emisije „Kolo sreće“. Svi ti ljudi, stanovnici vlastitih univerzuma koji nisu dio zajednički prihvaćene stvarnosti, i smiješni su i tužni. Samo je, čini se, postalo politički nekorektno reći ovo drugo. U vremenu pojačane osjetljivosti, zdravorazumsko zaključivanje ponekad se doživljava kao prijestup. Ne smije se ovci reći da je kovrčava, luđaku da je luckast, ni baki da je stara. Tako Manfred, zvani John, “vrijeđa” ljude nazivajući ih ružnima (ako fizički odskaču) ili glupima (ako ne surađuju s njim na njegovoj razini), baš kao neko iskreno dijete koje „reče a ne ispeče“ i prije nego ga postave u društvene kalupe. 

Ukalupljivanje i često lažna ili uvježbana pristojnost, je li u tome spas? Jensen se ne libi sve istresti na stol poput kakvog nepristojnog školarca, on udara i mlati svoje junake, on ih skida do gola iako to nije ugodno, ali on ih zapravo voli takve kakvi jesu. Jensen se kloni crno-bijelog etiketiranja i podjela, a njegovi junaci iako naoko djeluju kao animirani likovi jesu puni krvi i mesa, krvi koja šiklja bez prestanka i mesa koje visi na sve strane. Tako apsurdan, modar od batina i nepristojan od psovki i uvreda je njegov univerzum, prihvatili ga ili ne. 

Analogija s posljednjim vikingom (na kraju filma Manfred ponosno nastupa s bendom s vikinškim rogovima na glavi a vikinzi su, znamo, osim što su junaci i hrabri i krajnje odani pa kad si njihov pripadnik nikada u nevolji nisi sam) jest neposredna, topla i ljudski prijemčiva. Netko bi rekao da je to predvidljivo ulizivačka analogija, ali moj je dojam da je, unatoč manama, komediografski uspjela i empatična. Jer Jensen voli svoje likove i stalo mu je do svakog ponaosob. Komedija je ovo ne za svakoga, odnosno za one koji će se i manama smijati na sav glas. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Posljednji viking

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.