Tekst Selvedina Avdića prenosimo s prijateljskog Žurnala

Sve je počelo baš kako treba, u nekakvoj pozitivnoj atmosferi koju su svi lako mogli osjetiti, čak i preko ekrana, računarskih i televizijskih.

Na početku dana kapiten naše reprezentacije Edin Džeko poručio je da se nada da će navijači na Bilinom Polju tokom intoniranja italijanske himne ustati i aplaudirati jer su Azzurri to zaslužili kao dokazani prijatelji Bosne i Hercegovine.

„Oni su prvi došli u našu zemlju 1996. godine i odigrali prijateljsku utakmicu s nama i mi smo im zahvalni zbog toga“, rekao je Džeko.

Onda je i ambasadorica Italije u BiH Sarah Eti Castellani poslala video poruku u kojoj je izjavila da je suočena s dilemom „da li gledati utakmicu uz pizzu ili ćevape“?

„Postoje utakmice koje nadilaze rezultat pa čak i sam fudbal. To su one utakmice u kojima teren postaje prilika da se ponovo pronađemo, u kojima se dva naroda prepoznaju i pričaju svoju priču uz loptu koja se kotrlja“, rekla je ambasadorica i zaključila: „Bićemo protivnici na jednu noć, ali prijatelji zauvijek“.

I bili smo prijatelji. Zenica je ponudila besplatan parking, jelo i piće svim gostujućim navijačima, organizovan je obilazak grada, narod se fotografisao sa italijanskim navijačima, častili su po kafanama jedni druge, zajedno pjevali „Bella Ciao“ ... Sa svih strana, iz svih kafića, automobila i stanova orile su se najviše dvije pjesme - Bešlićeva „Poljem se širi miris ljiljana“ i „I am from Bosnia“ Dubioze Kolektiv, sa stihovima bez mržnje, osvete, agresije, nacionalizma, ikakve zajedljivosti. Internet je preplavljen bezazlenim šalama o sukobu bureka i pizze, lomljenjem špageta, ljutitim ćevapima ...

Sve je bilo drugačije, svijetlo i čisto, bez obzira na sumračan, kišni dan.

Niko nam nije prijetio da bi nas ponovo ubijao ako mu se pruži prilika, nije bilo jezivog skandiranja sa „noževima i žicama“, nacionalističkih transparenata, kordona specijalne policije, čeličnih ograda, suzavaca, navijača pod maskama sa „bokserima“ u čarapama, psovki, podsjećanja na masakre, zločine ... Niko se nije rugao našem siromaštvu, socrealističkim zgradama, zastarjeloj infrastrukturi, rupama na asfaltu, našoj anksioznosti, nikad zaliječenom PTSP-u ... znajući da nas to ismijavanje boli, jer smo svjesni da je sve to istina, ali nismo krivi zbog toga, znajući da ta zluradost pogađa u cilj jer se trudimo koliko god možemo da uprkos svemu tome dostojanstveno živimo i da se radujemo svakom, i najmanjem pomaku, jer je u ovoj državi sve napravljeno da bude protiv nas, da nam onemogući život kakav zaslužujemo.

Tog dana učinilo se da je fudbal ponovo samo sport, viteška igra s loptom, u kojoj svi imaju jednake šanse, ako ostave „srce na terenu“ i igraju do zadnjeg sudijskog zvižduka, gdje je lopta svima jednako okrugla, jednako neposlušna i slijepa na klasne razlike. Zbog toga je bilo moguće da dvije suprotstavljene navijačke grupe budu odvojene samo jednom slabašnom ogradom, bez obzira na važnost utakmice i povišene emocije. Sve što je trebalo da se desi, odlučivalo se na terenu, između dvije nacionalne selekcije, sve što su trebali navijači su tražili samo od svojih igrača. 

Ali, ono što je taj nogometni dan razlikovao od ostalih nije bila samo ta pozitivna, prijateljska atmosfera nego – samouvjerenost. Pokazivali su je i selektor i igrači, pa i mi navijači. Svi smo prognozirali pobjedu, kao da je Italija bezazlen protivnik iz međuopštinske lige.

Toga dana nije se osjećao naš uobičajeni defetizam, na koji smo navikli do te mjere da čak i kada pobjeđujemo pjevamo kako je Bosnom behar probeharao, ali da nas je ipak iz nekog razloga život razočarao. To je uočio i slovenski komentator koji je rekao da to što vidi na ekranu nije Zenica blues nego heavy metal na Bilinom polju. Tačno, nije to bila naša ofucana tugovanka oko propuštenih šansi i metafizičke nepravde koja se precizno spušta samo na naše glave, bio je to žestok fudbalski okršaj, u kojem poštujemo protivnika, ali ga se ne plašimo.

Otkud nam svima ta neuobičajena samouvjerenost?

Siguran sam da su nam je sa sobom iz inostranstva donijeli igrači, ta nova, mlada generacija, koju za njihovu domovinu ne veže ništa lijepo, naprotiv. Njihovi roditelji su otjerani iz ove zemlje, često pod prijetnjom smrću. U svojim novim utočištima počinjali su ispočetka, ušli u novu borbu za goli život u kojoj opet nisu imali jednake šanse. Morali su da se trude više i rade marljivije od drugih kako bi obezbijedili budućnost porodici, svaku pa i najmanju šansu morali su na vrijeme prepoznati i iskoristiti na najbolji način, kao što to i golgeteri rade.

Zaista vjerujem da su oni sve te lekcije koje su bili primorani da nauče, prenijeli svojoj djeci i da porijeklo, nama toliko neobične, samouvjerenosti tih mladih fudbalera leži baš u tome. Kada jedva punoljetni Kerim Alajbegović kaže da je izašao na teren kako bi dao go i da ga ne zanima ko taj go brani, nije to mladalačka drskost, to je rezultat životnog iskustva.

Hvala tim mladim ljudima što su i nama prenijeli to iskustvo, hvala im što su odlučili da ga prenesu baš nama, koji nismo bili tu kad im je bilo najteže.

Lekcija koju smo dobili te večeri na Bilinom polju dragocjenija je i veća čak i od odlaska na Svjetsko prvenstvo.

Lupiga.Com via Žurnal

Naslovna fotografija: screenshot/Facebook