Gideon Levy jedan je od najpoznatijih izraelskih novinara. Piše za dnevni list Haaretz iz Tel Aviva, u kojem je objavljen i ovaj komentar koji je za Lupigu preveo Ivor Fuka

Gdje je to zapisano da je ratno vrijeme ujedno i vrijeme za glupost? Tko je zapisao da, kad topovi zagrme, muze ne samo da moraju utihnuti nego bi se još k tome trebale i posramiti? Bilo je pitanje vremena, ali ono što se ovog tjedna dogodilo s javnim diskursom u Izraelu probilo je svako dno. 

Nemoguće je ne sjetiti se pobjedničkih albuma i pjesama slavodobitnosti iz 1967. godine. „Nasser čeka Rabina, aj, aj, aj“ danas djeluje gotovo suptilno u usporedbi sa sadašnjim smećem. A tko bi pomislio da ćemo jednog dana s nostalgijom slušati stihove poput „Oh Sharm el-Sheikh, opet smo ti se vratili“. Danas se pjeva ovako: „Napokon ćemo moći živjeti slobodno, napokon ćemo moći disati, Izrael je slobodan, Iran je slobodan, svi čuju urlik lava, aleluja zračnim snagama, aleluja vojsci … vi ste naš veliki ponos“ (stihovi Pnine Rosenblum – poduzetnice, modela i bivše članice Kneseta, op. prev.).

Osim što problem nisu samo pjesme – riječ je o cijelom javnom i medijskom diskursu. Ultranacionalizam? Na to smo već oguglali. Militarizam? Ništa novo. Sve je postrojeno udesno; nema mjesta za sumnju, za protivljenje, za upitnike ili za bilo što manje od bezrezervnog poštovanja i hvale za Izraelske obrambene snage. I to je, uostalom, jedno od obilježja ratnog vremena: Tišina, dok pucamo. U televizijskim i radijskim studijima, kao i na društvenim mrežama, dopušten je samo patriotizam.

Ono što je ovaj put drugačije jest razina diskursa – ili, točnije rečeno, njegov zastrašujuće nizak nivo. Nikada prije nije bio ovako isprazan, banalan i zaglupljujući.

Bivši nogometaš proglašava se glasom razuma, a vojno-policijski časnik moralnom veličinom. Svaki perzijski Židov odjednom je ekspert. Uz marionete – takozvane vojne reportere i njihove kolege koji prate vanjsku politiku – u ovaj se zbor uključila i nova vrsta analitičara, tip ljudi koji nikada ranije nije u tolikoj mjeri svojim ekskluzivama punio medijski eter i društvene mreže. Salve ispiranja mozga kakve ovdje dosad nisu viđene. Tako to biva kada dvije i pol godine nemamo pravo novinarstvo, kada nemamo čak ni minimalno izvještavanje o ratu u Gazi.

Pokušajte pronaći makar jedan glas razuma, nekoga tko ima što za reći i tko doista nešto zna. Nećete uspjeti. Za Purim (židovski blagdan koji se slavi u spomen spašavanja Židova od stradanja u perzijskome zatočeništvu, op. prev.) medijska ličnost Avri Gilad pretvara se u pilota zračnih snaga, a dječji zabavljač Yuval Shem Tov pjeva na farsiju. Svi su tako veseli. Zašto? A možda će sve završiti suzama. No i sama pomisao na takvu mogućnost smatra se nedopustivom. Orgija smaknuća je u punom jeku, a svaki pogodak razlog je za slavlje.

U studiju novinara Sharona Gala zabava je na vrhuncu: izraelski izvoz oružja doseže nove visine, a svi uokolo tresu se od uzbuđenja. „Proizvodne linije diljem Indije … osvojili smo Indiju … treba nam 1,4 milijarde Indijaca da proizvode za nas.“ Kakav će nam vrli novi svijet donijeti ovaj rat. Sada više nije riječ samo o otkupljenju zemlje (religijsko-nacionalistička ideja prema kojoj su povratak i trajno preuzimanje teritorija koji se smatra povijesnom zemljom Izraela dio nacionalne misije židovskog naroda, op. prev.), nego i o novcu – puno novca.

Huškanju na rat nema kraja. Kada prosvjednik projuri pokraj televizijske ekipe to postaje nacionalni skandal koji zahtijeva strogu kaznu. Kada izraelski doseljenik ubije dvojicu palestinskih seljaka to izaziva tek zijevanje. Sitna europska donacija nekoj organizaciji za ljudska prava prikazuje se kao strano miješanje u državne poslove. Pokušaj rušenja režima u drugoj zemlji bombardiranjem proglašava se legitimnim demokratskim potezom. Dokle to može ići?

Svaki očajnički pokušaj da se čuje barem jedan inteligentan glas unaprijed je osuđen na propast. Dok se na stranim televizijskim programima vode ozbiljne rasprave o ratu, ovdje ima mjesta samo za glupost i neznanje. Dok tamo objašnjavaju što se doista događa u Iranu i Libanonu, kod nas se izvještava sa svadbe na parkiralištu – beskrajne besmislice kao glavna poanta, bez ikakve sadržajne rasprave. Tako se glupost masa širi poput radioaktivnog oblaka, razarajući sve pred sobom.

A moglo bi biti i gore. Pogledajte „duhovnu savjetnicu“ američkog predsjednika Donalda Trumpa, koju je imenovao na čelo svog „Vjerskog ureda Bijele kuće“. Evangelistica svetog rata: „Čujem zvuk pobjede. Čujem povike i pjesmu. Čujem zvuk pobjede. Gospodin kaže: gotovo je. Čujem pobjedu! Pobjedu! Pobjedu!“ vrišti u ekstazi. Uskoro će i to stići ovamo.

Lupiga.Com via Haaretz

Naslovna ilustracija: Jack Guez/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.