Kod Jadrana Bobana i njegovog dugometražnog dokumentarca „Vučja gozba“, nemamo Istru nego zaleđe Zadra (preciznije Ljutu Bukovicu iza Benkovca) i, kako samo ime filma kaže, nemamo medvjeda, nego vukove. U pitanju je doista teorija urote – ona da Vlada RH i Europska Unija namjerno naseljavaju vukove koji mještanima kolju ovce, čak ih dovoze helikopterima i tu puštaju. Zašto i „za čije babe zdravlja”, oni ne mogu precizno odgovoriti, nego samo vide da im vukovi kolju ovce i janjce, da ni poskoci nisu više isti kao što su nekad bili, da je proradio kamenolom koji proizvodi buku i na putu do kojeg teški kamioni uništavaju cestu, da helikopteri prelijeću, a na vrhovima nedostupnih brda niču vjetrenjače za proizvodnju električne energije.

U pitanju su uglavnom stariji muškarci kojima sekundiraju njihove jednako stare žene. Jedan od njih na problem reagira donekle „konstruktivno”, pišući filozofski intonirano i marksističnim frazama obojano pismo na francuskom jeziku namijenjeno europskoj administraciji (kome točno, ostaje nepoznato), ali ostali uglavnom samo kukaju, psuju i vrijeđaju sve i svakoga tko nije dio njihovog malog i uskog svijeta. Nasuprot njima stoji, čini se, jedina racionalna osoba, Ana, državna službenica i vještakinja za napade divljih životinja na stoku, mlađa od njih i došljakinja s potpuno drugog kraja zemlje, iz Vinkovaca. Oni je isprva nazivaju „droljom koja štiti vukove, a ne njih”, njena hladna, racionalna i znanstvena objašnjenja ponašanja i kretanja životinja ne žele ni saslušati, ali ubrzo se ispostavlja da je ona jedina osoba koja im je voljna pomoći na jedan čisto ljudski način, kao i da je riječ o duboko spiritualnoj ženi koja se vezala za taj skoro napušteni kraj pun srušenih, ruševnih i napuštenih kuća na kojima su još vidljivi tragovi posljednjeg rata.

Neke od panorama koje su snimili Boban, Goran Legović i Srđan Kovačević doista su impresivne, baš kao i montažne intervencije Ive Kraljević (poput one u kojoj Ana, vozeći se na teren i slušajući ariju „Nessun Dorma“ iz opere „Turandot“, baš za finale iste izlazi na vrh brda odakle se otvara pogled na vjetrenjaču monumentalnu poput divovskog križa ili crkve), ali film u početku dosta „pati” od izuzetno sporog tempa. Jednom kad razmislimo, ipak shvaćamo da taj spori tempo itekako ima smisla jer je u skladu s tempom života ne tom mjestu i ljudi tih godina. Međutim, nije to jedina spoznaja koja će nas iznenaditi.

Naime, te likove ne bi bilo teško otpisati kao svojevrsne „ridikule” i luđake, nalik na „antiheroje” prije svega srbijanske „internet-arheologije”, kao što su to bili Sava iz Kikinde („bašta puna vode”) ili Gandor (i njegov lov na moćnu Nirdalu), i na sličan način ih eksploatirati u svrhu ubiranja lakih humornih poena. Boban, međutim, koristi humor na jedan sasvim drugi način, u daleko toplijem registru i na sasvim drugačijoj misiji. Na kraju krajeva, sve je uvijek najprije stvar perspektive, pa su možda za mještane udaljenih zaselaka grupe ljudi s kamerama i mikrofonima na „pecaljkama” također luđaci i „ridikuli”. Rezultat svega je humanizacija tih ljudi upravo kroz humor, ali ne one patetične pokušaje „humanizacije” s visoka i uz predavanje, već iskreno ljudsko razumijevanje.

Ako budemo pažljivo slušali imena i prezimena, te gledali „ikonografiju” jednom kada ti ljudi puste kamere u svoje domove, steći ćemo prilično jasan dojam o tim ljudima. Onda će nam postati jasno tko su i što su ti ljudi, te zašto se osjećaju prevarenim, napuštenim i izdanim od strane države. Na čisto ljudskom planu, oni su prije svega usamljeni, što također doprinosi „koktelu emocija” iz kojeg se mogu izroditi potpuno lude i divlje teorije zavjere. Tek onda vidimo Aninu punu ljudskost na granici heroizma, kao i plemenitu misiju Jadrana Bobana da ispriča priču o njihovom životu daleko od očiju javnosti. „Vučja gozba“ tako postaje vrlo dobar i važan dokumentarac.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.