Iznad Vela Luke na otoku Korčuli, na lokaciji koju mještani zovu Zli stup, okupilo se neobično društvo. Dvadesetak ljudi uči kako praviti suhozid, a učiteljica je Njemica, Sabine Engelhardt koja već 16 godina živi u Hrvatskoj. Ako se pitate kako to, odgovor će vam dati sama Sabine – ova tradicionalna vještina koja je nekad značila život, nove generacije otočana sve manje zanima i rijetki danas znaju napraviti suhozid ili meje, kako ih na ovom dijelu otoka zovu. Ukratko, ovo je nova epizoda Lupiginog serijala „Pasivna Hrvatska“ koju vam danas predstavljamo.

U vremenu prekomjernog turizma i napuštanja tradicionalnih oblika rada, sve je važnije podsjećati se na znanja i vještine koje su oblikovale krajolik i identitet hrvatskih otoka. A suhozid je drevni način građenja koji se temelji na vještom slaganju kamena bez uporabe morta ili drugih vezivnih sredstava. Ova tehnika stvara trajne i estetski skladne strukture.

Marinka Franulović iz udruge Alviza, koja je organizirala ovu radionicu, tvrdi da suhozida na Korčuli ima toliko da bi mogli „opasati cijelu Zemlju“.

„Suhozidi su nastali iz potrebe. Nitko se ne bi upustio u takav ogroman trud ako mu je život sasvim jednostavan. Danas turizam donosi novac na jedan drugačiji način, a ranije je od škrte zemlje trebalo odvajati kamen i tako su nastajale meje, da bi se došlo do plodne zemlje. Meje su pomagale da ne dođe do erozije tla, da se ograde parcele i da se zna što je čije. Na taj način su se lakše i regulirali vlasnički odnosi“, objašnjava Marinka.

Na nekim dijelovima otoka mještani su u prošlosti bili primorani vaditi kamen da bi došli do zemlje, pa bi zatim sadili masline i vinovu lozu. Krajolik otoka do danas nosi tragove ovog mukotrpnog rada. Nažalost, brojni suhozidi na otoku danas su razrušeni jer se kamen koristi za druge svrhe, primjerice za gradnju kuća.

„Među ljudima koji su došlo ima dosta, kao što sam ja, stranaca, neki su porijeklom iz Hrvatske pa su se tu vratili, a ima i par lokalnih ljudi i pretežno imaju svoja zemljišta na otoku pa žele naučiti kako se gradi da mogu sami popraviti svoje suhozide, jer vrlo je teško naći ljude koji bi to danas radili. Nije to više zanat koji ljudi znaju raditi“, govori Sabine koja je ovu vještinu naučila od udruge Dragodid, vrlo aktivne u čuvanju kulturne baštine suhozida.

„Da, vještina gradnje i popravka suhozida u velikom se dijelu izgubila“, dodaje Marinka.

Kako primjećuje Sabine – „sve manje ljudi se bavi poljoprivredom, jer puno je lakše novac zaraditi na drugačiji način“. I upravo zato ove radionice imaju ključnu ulogu u očuvanju tradicije i prijenosu znanja na nove generacije. Sabine ih ponekad, kada za to ima interesa, pokazuje i u školama. 

Umirovljenica Fani Topali, mještanka čiji suhozid se ovom prilikom popravlja, mjestimično i gradi iznova, cijeli je život provela na otoku, ali praviti meje do sad nije naučila. Oduševljeno nam govori o miru i spokoju koji nastupa kada se „ruke spoje sa zemljom i kamenom“. Suhozid je veza s kulturnim nasljeđem, s prošlošću, sa starim i tradicionalnim načinima obrađivanja zemlje. To nije samo građevinska vještina, nego i živa baština koja i dalje oblikuje identitet otoka, tamo gdje on još uvijek živi svoj život, daleko od turističkih gužvi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.