„Čujemo se“, zadnje je što mi je napisao Bojan Tončić. Bilo je to nedavno, dogovarali smo da piše neku temu za Lupigu i par detalja je zahtijevalo da se još jednom čujemo. Jutros iz Beograda stiže vijest od koje se teško oporavlja, vijest koja puni oči suzama – Bojan više nije s nama. Otišao je. I ono „čujemo se“ zadnje je što mi je rekao, a imao je još toliko toga da kaže i napiše. Cijelo jutro skrolam po našim prepiskama, čitam njegove duhovite i često cinične opaske. Smijem se ne vjerujući da ga zaista više nema.„Jedino opravdanje bilo bi da te je neko ubio“, piše neki dan nakon što je zvao, a ja nisam odmah odgovorio na poziv. „Zadnje gledano u utorak u 03:51“ - čekam da se promjeni u „tipka…“. Neće, pa neće, ostaje zaleđeno ono: utorak 03:51. Ako ste htjeli biti sigurni da će vam Boki odmah odgovoriti na mejl onda ste ga trebali slati u kasne noćne sate. U to doba bi stari cinik, nepopravljivi noćobdija, uobičajeno slao svoje tekstove.

Grlio sam oca sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama sa njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Huk vode se miješao sa zlokobnom tišinom kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući, sve veće. Učinilo mi se da mi prsti klize sa njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “Poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi palo na pamet u toj silnoj sreći. Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatio rukama pod vodom, nogama, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše

Muzički potpis Novog Sada, varoši koja je, u ono izblijedjelo vrijeme, brojem duša svakako spadala u drugu Jugoslavensku ligu, kao da se iz petnih žila trudio da svoj zadani novum ne iznevjeri. Ne samo muzički. Negdje od sredine šezdesetih godina pa sve do Jogurt-revolucije bio je Újvidék uvijek vibrantan, svjež po pitanju širokog spektra umjetničkih strujanja, koja su u realnom vremenu pratila aktualne kulturne kodove obaju hladnoratovskih blokova. Od filmova Želimira Žilnika i Karpa Godine, preko pionirskih performansa Katalin Ladik, do multimedijalnih književnih prosedea Vujice Rešina Tucića, Otta Tolnaija, Judite Šalgo, Slobodana Tišme, da pobrojimo tek neke. Melodiju i ritam – i šum i šapat i krik – davala je gradu čitava četa jurodivih, slobodnolebdećih no u svom vremenu, ili onom nekom neodredivom ali magičnom ispred posve prisutnih autora, u rasponu od Erna Királyja, preko braće Vranešević do Mitra Subotića-Sube.