Možda je tome kumovala i neka „viša sila“, jer doživio sam s tom knjigom pravo otkrivenje, upoznavši jednog od najvećih njemačkih realista, švicarskog velemajstora Kellera, kojeg mi nikad niko nije spomenuo ni u školi, ni na faksu, a pogotovo ne u životu. Sada, kao i tada, uvijek sam ja bio taj koji spominje Kellera drugima, a oni samo šute i gledaju blijedo.

Tri sam knjige Kellerove za života uspio naći, pored već spomenutog romana „Zeleni Heinrich“, još sam našao zbirku priča „Sedam legendi“, te skraćenu verziju knjige „Ljudi iz Seldvile“ iz 1856. godine u kojoj su samo tri novele od deset koliko ima original. Jedna od tih novela tema je i ovog teksta, a ta se zove „Romeo i Julija na selu“ i spada među najbolje, najzabavnije i najpoučnije novele što sam ikad pročitao, ujedno i među rijetke kojima sam se kroz godine vraćao više puta, pri čemu me nikad, ni neki dan, nije iznevjerila ni za zabavu, ni za pouku. 

Kellerova obrada Shakespearevog, uslovno govoreći, originala, prijemčivija je za današnjeg čitatelja nego original, prvenstveno zato što prikazuje likove neopterećene plemenitim porijeklom, s čijom se sudbinom lakše poistovjetiti zato što je sličnija i bliža. 

Priča suštinski ne donosi ništa novo: zbog svađe otaca zaljubljena djeca ne mogu ostvariti svoju ljubav. Tu se vidi da je Keller istinski velemajstor po tome što je uspio nešto tako poznato donijeti u potpuno novom ruhu, u kojem mu je pošlo za rukom da i to najpoznatije iznese pred čitatelja tako da ovaj ima dojam prvog susreta s nečim takvim.

Očevi Manz i Marti, s kojim nesreća počinje, opisani su kao valjani i čestiti ljudi, koji na stazu nevaljalosti i beščašća stupaju u trenutku kad se sukobe oko zemljišta, oko parcele koja ih je dijelila, a koju su prije toga, s obzirom da je bila bez vlasnika sve dok je Marti nije kupio, obojica potkradali i koristili kao smetlište. Sporni ćošak, opterećen pretjeranim osjećajima časti s obje strane, pretvorio se tako u vatrenu sudsku parnicu, koja će posijati razdor između dvije nekoć prijateljske kuće i postepeno upropastiti obojicu čestitih i vrijednih domaćina, što su zarad ponižavajuće strasti kavge digli ruke od vlastitih zanimanja. 

Manz i Marti započinju svađu - ilustracija Ernsta Würtenbergera iz 1919. godine (IZVOR: Wikipedija)

Opis njihove propasti toliko je slikovit i uvjerljiv da čovjek ne može a da se poneki put i ne nasmije dok to čita; sve propasti ljudske nisu tragične, dosta ih je i glupih, punih provala koje prate glupost, no u Kellerovoj izvedbi, nakon puno iskrenih, pa i glasnih smjehova, ipak ostaje slika što ni najmanje nije smiješna, već je to nešto što valja primiti k znanju kao korisnu opomenu, kao izobilje znakova čije blagovremeno prepoznavanje možda može pomoći da sutra i sami ne propadnemo na sličan način.

Nakon te smiješne i tužne uvertire, u kojoj se tako jasno vidi kako od pametnog čovjeka nastaje glupa budala, teren je spreman i za tragediju, koju nazivam tako iako u glavi imam sliku jednog svog odličnog, ali namćorastog profesora, što bi mi na ovom mjestu, pogotovo ako bi popio koju pivu, sigurno osporio upotrebu termina tragedija, a samo zato što, bože moj, Vrenchen i Sali, kći Manzova i sin Martijev, nisu stradali kao junaci za dobrobit društva, nego kao bijednici sami za se. 

Prema Kellerovom pisanju, koje ostavlja izuzetno snažan utisak realnosti, temeljni osjećaj djece budalastih roditelja je sramota. Za razliku od Vrenchen, čija sramota ostaje u samoći sela, skrivena od podrugljivih očiju, u Salijevom slučaju, čiji su se roditelji preselili u Seldvilu, gdje su im u mračnoj ulici iznajmili jednu propalu krčmu, opis te mladalačke sramote posebno je težak. Njegovi roditelji, nevični krčmarskom zanatu, u toj se krčmi temeljito blamiraju i u toj blamaži propadaju dalje, a posebno Salijeva majka, što pored svih muka svog položaja iznalazi snagu da u varoši izigrava gospođu, s čime samo tjera komediju za seldvilske propalice, jedine goste koji im svraćaju. 

Salijevi roditelji u praznoj krčmi - ilustracija Ernsta Würtenbergera iz 1919. godine (IZVOR: Wikipedija)

Salijev odgovor na to, njegovo ponosito i koliko je moguće gizdavo držanje, dirljiva je slika što je u novom obliku sve do danas ne samo opstala, nego se i pojačala, u Bosni najviše preko skupe odjeće i obuće, ili bar njihovih kopija, tako čestih u omladine čije bi se ponašanje moglo nazvati svakakvim, samo ne i pristojnim. U takvim nesretnim okolnostima dvoje mladih često se sjećaju bezbrižnog djetinjstva, kada su im se očevi poštovali, a njih se dvoje igralo na onom nesretnom parlogu, ne znajući za toliki stid i čamotinju koja ga prati, što u postiđenih izvire iz straha da je upoznavati njih isto što i izvrgavati ih ruglu. 

Nesretni zaplet dešava se kad sramota očeva dosegne vrhunac, prilikom njihovog ubogog sukoba na rijeci, koja je kod Kellera iznenađujuća: on je valjda jedini pisac kojeg sam čitao da je rijeku opisao tako negativno, kao stjecište danguba čije se otpadništvo od društva lakše podnosi u aktivnosti ribolova. Ko je ikad gledao onemoćale ljude kako se tuku, sigurno je zapamtio tu sliku kao jedan od najjadnijih prizora ikad što je vidio, koji izaziva mučni stid, a isti taj osjećaj prožima čitatelja i kad vidi kako je to opisao Keller, za kojeg opet moram napisati kako je spisateljski velemajstor, jer on je taj najsramniji trenutak pomiješao sa najljepšim, u kom se Vrenchen i Sali, sada kao djevojka i momak, ponovo sreću i nježno zaljubljuju. 

Sudeći po drugim ljudima, a i po samom sebi, sposobnost ljudskih osjećanja nešto je što se s vremenom mijenja, a te uglavnom korisne promjene idu na štetu osjećanja zanosnih, za čiju je punoću potrebno nemati životnog iskustva. Premda je biti pametan bolje nego biti zanesen, ipak je biti zanesen neuporedivo ljepše nego biti pametan, pa zna to ponekad i nedostajati opamećenim ljudima, koji se s čežnjom sjećaju vremena kad nisu imali pameti, ali ni brige. 

Književnost je u tom smislu ostala nenadmašna, njena moć da nam za trenutak vrati ponešto od nekadašnjih zanosnih sposobnosti nadilazi sve druge koje nam stoje na raspolaganju – alkohol, droge, opijati razni kojima pribjegavaju ljudi željni zanosa, svemu tome nedostaje ona duhovna jasnoća što je samo prave riječi na pravim mjestima mogu pružiti. U tom smislu Kellerovi „Romeo i Julija na selu“ moćno su sredstvo podsjećanja na zanos prvih zaljubljivanja, pod čijim se opojnim dejstvom ljudima čini kako žive na savršenom svijetu, u kojem ništa ne znači ako ti tatu vara najgori ološ, ako ti se već pomalo ostarjela mama udvara pijandurama sa nadom u bogatstvo, a njima u džepu i nema više nego za jednu čašu vještačkog vina. 

Vrenchen i Sali na rijeci - ilustracija Ernsta Würtenbergera iz 1919. godine (IZVOR: Wikipedija)

Kratka sreća nesretnih ljubavnika ima svoj vrhunac na svetkovini u susjednom selu, a na putu do nje desi se nešto što nam otkriva Kellera kao velikog dramaturga, kadrog zavesti čitatelja u pravcu nade u neki bolji kraj od onog što su ih imali Romeo i Julija, zbog čega njegova lijepa novela ima tu povlasticu da ostaje napeta do kraja i tako iznenadi čitaoca s onim što mu je naumpalo već kad je pročitao naslov. 

Izborna je godina u Bosni, potpaljivanje predizborne vatre već lagano kreće i narod bosanskohercegovački već se lagano pali, svjedočeći da i dalje gori ružno kao plastika; i on je Romeo i Julija svoje vrste, i on bi da slobodno hoda i vodi ljubav, bar eto po Bosni kad neće svijet, ali ne može jer je ubijeđen da je u obavezi mržnje prema komšijama, da se s tim uskraćivanjem bori za nekakvu višu stvar, a bez obzira što mu ta, sada već višedecenijska borba, konstantno čini da se osjeća donjim. 

Kažu da je globalna vjerovatnoća u to da će nas napasti ajkula jedan naprema tristo miliona, ali se meni to opet doima prilično vjerovatnim naspram vjerovatnoće da će neko poslije čitanja ovog teksta poduzeti trud kako bi nabavio knjigu „Ljudi iz Seldvile“ i zatim pročitati novelu „Romeo i Julija na selu“. Do mene je ta knjiga došla kroz čuvenu ediciju „Reč i misao“, čije sam primjerke sretao u svakom književnom antikvarijatu u regionu, pa eto nek’ se i to zna. 

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Ernst Stückelberg (1865.)/Wikimedia/Reč i misao

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.