Zato jer taj fakultet ne samo što ne omogućava nikakvu nafaku, nego ti još i izbija iz džepa ono što si stekao drugdje.U mladosti sam bio Don Kihot, ali sam s godinama postao Sančo Pansa, pomislih kad dođoh pred hotel, sjetivši se Cervantesovog opisa: „Kad se troše novci iz kese, to je seljaku kao da mu se oduzima od šarenice oka“. Da su sve te misli bile pretjerane i nepotrebne, da studij komparativne književnosti ipak ima svojih prednosti, od kojih je najveća sticanje vještine da pronalaziš odlične knjige, što nije mala stvar u vrijeme opšte invazije idiota koji su nekoć interesantnu pojavu idiotluka u javnosti u potpunosti izvrgli u dosadu, shvatih kad se ispružih na hotelski krevet i otvorih svoju novu knjigu.

„Opadanje i propast Rimskog carstva“ jedna je od onih knjiga koje su veoma zanimljive od samog početka, a u idućih mjesec dana ta će se najbolja ocjena proširiti u „zanimljivo od početka do kraja“. Zbog te velike zanimljivosti, koja izvire što iz same priče, što iz britkog piščevog stila, bilo mi je žao spoznati da je moja knjiga, premda i povisoka i podebela, tek skraćeno izdanje šesterotomnog originala, čiji je prvi tom izašao prije okruglo četvrt milenija, a posljednji 1788. godine, okruglo dva vijeka prije nego će se i moja malenkost pojaviti na planeti Zemlji, po belaju prekasno da doživi ljepote dekadencije još jednog propalog društva, a tačno na vrijeme da bi rasla i razvijala se u njegovoj totalnoj propasti.

Da li zbog toga u meni ima toliko afiniteta prema saznavanju kako su propali drugi, još veći?

Neki psiholog bi možda rekao da ima, a meni se čini da je svakome interesantno saznavati takve stvari, samo ako je pisac tako dobar kao što je to Edward Gibbon. On podjednako umije i zadivljavati i nasmijavati, sve to bez da izmišlja, što ga uprkos vjekovnoj starosti kao historičara čini svježijim od svih živućih što su mi poznati, koji ako ne izmišljaju dosađuju, a ako izmišljaju onda to čine na način da to ne može pas s maslom pojesti.

Prepričavati ovu knjigu bio bi jalov posao (FOTO: Nolit)

Prepričavati tu knjigu bio bi jalov posao, vidio sam jedan američki tekst čiji je autor to uradio i to je sama jalovina, zbog čega ću se, u pokušaju da je dočaram, radije poslužiti poređenjem, pa reći kako „Opadanje i propast Rimskog carstva“ Edwarda Gibbona podsjeća na „Vrt zemaljske naslade“ Hieronymusa Boscha: u koju god stranicu te knjige ili koji god kutak te slike da uperiš pogled, ima se šta vidjeti. Sada, dok mi je još svježa, mogu samo žaliti nad surovom realnosti Bosne, koja je takva da u njoj nema Milijunaša, za kojeg mi se čini da preda mnom ne bi sačuvao blagajnu netaknutom, šta sam novih informacija u sebe upio iz ove volšebne knjige.

Eto, neka nije za sto pedeset, neka je za deset tisuća eura samo: „Punim imenom Marcus Flavius Valerius Constantius Herculius Augustus, ili na hrvatskom Marko Flavije Valerije Konstancije Herkulije August, bio je najprije rimski cezar, a potom i car, poznat po imenu Konstancije I, a još poznatiji po nadimku: pod a) Olovo; pod b) Zlato; pod c) Klor i pod d) Željezo”, pita mene Tarik Filipović.

„To je bio jedan čovjek izuzetno blijed, pa ću zato reći – pod c) Hlor, moj konačan odgovor”, kao iz topa odgovaram – ostalo je historija.

Kad smo već kod Hlora, inače ćaće rođenog Nišlije, ili bolje reći Naisuslije Konstantina Velikog, moram reći za potonjeg kako me je veoma iznenadio s tim što je nakon blistavo muževne vojne karijere pod stare dane pošašavio na način da je na glavu počeo metati perike i na ruke prstenje, a sve to u haljinama živih boja od svile i kadife, tako da se izgledom približio caru Heliogabali, koji je posebno zanimljiv jer je iz današnje perspektive često interpretiran kao jedna od prvih povijesno zabilježenih transrodnih osoba, sve sa zahtjevom prema podređenima da ga oslovljavaju sa domina umjesto dominus.

Među plejadom svakakvih vladara što ih donosi čuvena Gibbonova knjiga, jedan se izdvaja iznad svih ostalih, a to je Julijan Apostat, ili Julijan Otpadnik, car-filozof, po mom mišljenju za cijelo koplje viši od drugog, puno poznatijeg cara-filozofa Marka Aurelija. Julijan Apostat, odgojen u kršćanstvu i prosvijetljen u grčkoj filozofiji, otpao je od kršćanstva natrag u mnogoboštvo starih filozofa, iz čijih je spisa crpio uistinu zadivljujuću inspiraciju za vladanje: taj se nije kinđurio i dotjerivao, nije gubio vrijeme po cirkusima i pozorištima, nije propadao u razvratu po kom su poznati stari Rimljani; umjesto toga bio je ozbiljno posvećen vladarskom radu, s kojim je za kratko vrijeme popravio opšte prilike u carstvu, uzvisivši se istovremeno do poštovanja mudraca i odobravanja svjetine. Velika je šteta za Rim, čini se iz ovoga, što mu Otpadnik Julijan nije potrajao duže, koji je uz sve svoje vrline vukao logičnu manu pretjeranog slavoljublja: snivao je taj o Rimu koji, ako ne veći, ne bi bio ni manji od onog iz doba Trajana, pa je tako poveo i vojnu protiv Perzijanaca.

Historijski opis smrti Julijana Apostata više liči na romantičnu književnost, nego na historiju, zbog čega uživljavanju skloni čitatelj dolazi u krajnje neobičnu situaciju da čezne za smrću, ali ne zato što mu je, kao u jednoj pjesmi što nedavno pročitah: „…Slavici se skoro sve smučilo: sopstvena soba, Srbija, svet, Sunčev sistem, Svemir“, nego čisto radi ljepote uzvišenog umiranja, radi jedinstvene prilike da na samrti zamoliš one koji oko tebe plaču da ne plaču, a zatim se, sa usnama već poplavljelim, okreneš prijateljima koji to razumiju kako bi se još malo porazgovorili o filozofiji.

Moram priznati kako me primjer cara Julijana tako duboko dirnuo da sam razmišljao kako je i za današnje vrijeme jedan Bog malo, te kako je možda kucnuo čas da se vrati politeizam, Bozi što bi rekao Homer.

Najveća kritika Gibbonu, koju je dobio još od savremenika, jeste što nije pisao najljepše o kršćanstvu, s čim je i mene podsjetio na predivnog Anatola Fransa: „...Biblija, sinko, a napose knjige Mojsijeve sadržavaju velike i korisne istine. Naoko je to mišljenje apsurdno i nerazborito, a krivi su tome teolozi, koji su svojim objašnjenjima, tumačenjima i razmatranjima pretvorili ono što zovu Svetim pismom u priručnik zabluda, knjižicu apsurditeta, skladište naivnosti, kabinet laži, galeriju gluposti, licej neznanja, muzej bedastoća i, konačno, opći magazin ljudske gluposti i zloće. Znajte, sinko, da je to nekoć bio hram ispunjen nebeskom svjetlošću.”

Sam Gibbon jasno je naznačio da ne smatra kršćanstvo primarnim uzrokom rimske propasti, već to što je isto previše naraslo i onda su – vidimo to često i u pojedinačnim primjercima čovječanstva koji su narasli po dva i po metra – došli razni problemi, koji takve organizme čine nestabilnima, najzad i dovoljno slabima da ih osvoji razularena varvarska golotinja-sirotinja, koja onda započinje novi ciklus te, reklo bi se, prirodne bijede ljudskog roda, što se nikada neće uzvisiti do toliko spominjanog svjetskog mira, ne dok je homo sapiensa i njegovih vlastoljubivih baraba.

U malom istraživanju o knjizi naišao sam i na tekst koji spori relevantnost Gibbonove knjige u naučnom smislu, ali je to nešto što treba zabrinjavati historičare, a iz perspektive običnog čitatelja „Opadanje i propast Rimskog carstva“ knjiga je zabavna i poučna, sposobna da nam poveća opštu kulturu na prijatan način, zbog čega je najtoplije preporučujem svim ljudima zainteresiranim za lijepa duhovna putovanja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Filippo Monteforte/AFP

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.