Stoga njegove romane ne bi trebalo tumačiti kao „standardne“ ili tradicionalne izdanke tog žanra. Kako su upravo razne vrste krimi-priča danas osobito popularne, javlja se nešto poput proliferacije žanra: piše se golema količina takvih romana i vrlo ih je teško sagledati u cjelini, a još je teže procijeniti njihovu književnu vrijednost. Osim toga, upravo je zbog silne produkcije vrlo teško napisati doista dobar krimić. A kako je postmodernizam donio slom tradicionalne podjele na tzv. visoku i trivijalnu književnost, to je s jedne strane s krimića skinulo etiketu „niže književnosti“, ali mu je s druge strane donijelo i niz problema i podžanrovskih podjela.

I sam Pavičić preferira pojam trilera kao mogućeg žanrovskog određenja svojih djela. U jednom je intervjuu, naime, objasnio da ga je u pisanju sputavala shematičnost krimića, pa se njegovi romani mogu shvatiti kao ispitivanje granica toga žanra i kao postmodernističko poigravanjem elementima krimića. Tako, recimo, „Žena s drugog kata“ iz 2015. godine obrće osnovicu krimi-priče: na samom početku doznajemo tko je žrtva i tko je ubojica, a roman se odvija kao polagano objašnjavanje motiva toga zločina. U „Crvenoj vodi“, do sada vjerojatno najboljem Pavičićevu djelu, do raspleta i odgovora o ubojici dolazi se posve slučajno, dok sve policijske i privatne istrage, metodičnost i forenzika, ne daju rezultata. U „Mater dolorosa“ vrlo se jasno na samom početku sugerira tko je ubojica, a priča se razvija kao pripovijedanje o onima koji su ubojici najbliži. Sve je usredotočeno na majku i sestru ubojice: kako se one nose sa sumnjom i spoznajom da je ubojica njihov sin i brat te etička pitanja koja ta situacija postavlja. Takvo „okretanje“ temeljnih elemenata kriminalističkog žanra prisutno je i u „Usta puna mora“, i to na mjestu koje je osobito važno: na samom kraju.

CRVENA VODA: Novi roman Jurice Pavičića jedan je od najboljih trilera hrvatske književnosti

ŽENA S DRUGOG KATA: Najzanimljiviji i najdojmljiviji roman Jurice Pavičića dosad

Sve do raspleta, priča „Usta puna mora“ odvija se uglavnom slijedeći istragu Gorana Najeva, pa u tom smislu poštuje uobičajeni krimi-zaplet. Ipak, mnogo je toga u samom zapletu „pomaknuto“. U prvom se redu to odnosi na glavni lik Najeva. On je novinar koji je ime i ugled stekao člankom pod naslovom „Generacija pobjednika“. Nakon toga, sva su mu vrata bila otvorena, što je uvelike olakšavalo novinarska istraživanja. Iako se čini moralno besprijekornim, on zbog novca pristaje na ulogu PR-a jednog hotela, ali „dok je pisao članke koji se uklapaju u interese velikih hotelskih kuća, legendarni je novinar Goran Najev istodobno od njih dobivao novac.“ To se otkriva i on prisilno odlazi u mirovinu. 

Na početku romana, pozicija glavnog lika zapravo je pozicija posrnulog, „pomaknutog“ moralnog autoriteta. No, upravo mu ta „izmaknutost“ omogućuje da se pomnije pozabavi identitetom utopljenika. Ne zna se tko je čovjek koji se utopio: policija ga nema ni u jednoj bazi podataka i nitko ga ne traži. Iako to zaintrigira umirovljenog novinara, tek kad ga njegova stara ljubav Maja zamoli da preispita kraj njezina brata, koji se ubio prije deset godina, Najev se upušta u ozbiljnu istragu. Kako više nije službeno novinar, njegova privatna istraga nailazi na niz zatvorenih vrata. Upravo njih Najev shvaća kao znak da je na pravom putu, a taj će ga put odvesti na otoke oko Trogira, u Zagreb, u Zagoru i u dijelove Bosne i Hercegovine. Sve vodi do malog sela pokraj Knina, u kojem se neposredno nakon Oluje zbio događaj koji je presudno utjecao na živote onih koji su u njemu sudjelovali. 

"Ne suočavamo se više s izoliranim pojavama, već s nizom međusobno povezanih ekstrema" - Ivan Güttler (FOTO: DHMZ)

Iako će kraj romana donijeti odgovore na pitanja koja su na početku postavljena – saznat će se i identitet utopljenika, i razlog njegova ubojstva, kao i što se zapravo dogodilo u malom selu Pavlovići – sve ne završava kako to čitatelj očekuje i kako žanr prešutno propisuje. Rasplet nije, da tako kažemo, „čist“. Najev pronalazi istinu, ali ona ništa ne rješava, nego samo postavlja nova pitanja na koja nema odgovora. Sam je završetak u najmanju ruku moralno dvojben: ubojica je pronađen, no do kazne dolazi gotovo slučajno, pa se nema dojam da je pravda zaista zadovoljena. A pravde nema ni u slučaju užasnog zločina počinjenog pokraj Knina. Najev je, doduše, otkrio što se dogodilo, ali s tim zapravo ne može ništa; sve je temeljito zataškano i tako će i ostati.

Kako „Usta puna mora“ koriste zanimljivu i vješto ispričanu fabulu da bi postavila niz duboko uznemirujućih pitanja, radi se o djelu koje oštro kritizira negativne društvene pojave. S jedne strane, roman progovara o temi ratnog zločina, i to zločina koji doista užasava jer se radi o nasilju nad onima koji se baš nikako ne mogu obraniti. Epizoda o selu Pavlovići jedna je od najuspjelijih dijelova ovog romana: ispričana je brzo i fragmentarno, osvjetljujući samo one elemente zbivanja koji su doista bitni. A ta je epizoda središte romana i pripovjedno i tematski. Pripovjedno jer otuda zapravo kreće zaplet, a tematski jer se otvaraju pitanja kako o Oluji tako i o moralu u ratu općenito. Nije samo problem što se takav zločin uopće dogodio nego i što je temeljito zataškan, a takav ostaje i više od dvadeset godina nakon rata. Institucije za zločin znaju, ali o njemu šute jer im to odgovara, te ga tako na neki način odobravaju u smislu „većeg dobra“. Treba, naime, na sve načine zadržati pozitivan moralan imidž akcije koja je oslobodila Knin.

Problematika zločina razvija se u romanu u dva smjera. Jedan se odnosi na društvo kao cjelinu; ono se nije spremno suočiti s onim što se dogodilo. Drugi se odnosi na nešto poput „privatnih“ kazni, odnosno govori o načinu na koji se oni koji su u zločinu sudjelovali odnose prema njemu. A upravo taj odnos određuje njihov daljnji život. Osobni i društveni moral čvrsto su isprepleteni. A u romanu se isprepleće i prošlost i sadašnjost, i to na neočekivan i ambivalentan način. Dok pregledava stare arhive iz osamdesetih, Najevu se „s jedne strane činilo kako se sve promijenilo: druga je država, drugi akteri, čak je i jezik drukčiji. S druge strane, nije se mogao oteti dojmu kako je sve nekako i dalje bolno isto … Visoki javni dug. Reforma školstva. Deponiji koje treba zatvoriti.“ Prošlost tako i dalje živi kao aspekt sadašnjosti, sviđalo se to nama ili ne.

Ništa u „Usta puna vode“ nije crno-bijelo, i ništa nije jasno i jednostavno: ni ljudi, ni društvo, ni zločin, ni kazna, ni moral. I možda upravo to temeljito propitivanje čini ovaj roman izrazito životnim. Sve je to provedeno u pitko i zanimljivo napisanom tekstu koji se, kao i drugi Pavičićevi romani, odvija u Dalmaciji. Stoga se njegova djela često opisuju kao Mediterranean noir. Naziv je izveden po analogiji sa suvremenim skandinavskim kriminalističkim romanom, engleski Scandinavian noir, koji karakteriziraju složeni zapleti, društvena kritika i utjecaj sjeverne klime na atmosferu djela. Romani Jurice Pavičića nemaju tako složen zaplet – što ih nekad čini i lakšim za čitanje od, recimo, opsežnih krimića Larsa Keplera ili Nesbøa – ali je društvena kritika ključni element djela. Bez fabule koja se bavi zločinom ne bi se moglo razotkriti duboke društvene probleme. Klima i običaji Dalmacije – koji su dakako vrlo različiti od skandinavskih – formiraju i priče i likove o kojima pripovijeda Pavičić. „Usta puna mora“ ukorijenjena su u naše sada i ovdje, kao i u našu prošlost, ali preispituju i univerzalne probleme rata, morala i zločina. O „teškim temama“ tekst uspijeva progovoriti „lako“. Stoga je novi roman Jurice Pavičića vrijedan doprinos i mediteranskom noiru i našoj suvremenoj književnosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/Vida

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.