KEEP PORTLAND WEIRD

Prošle nedjelje sam ovdje u Portlandu bio u bolnici, tačnije kod očnog ljekara. Ništa ozbiljno, redovni godišnji pregled.

Po izlasku iz ordinacije prolazio sam kraj zaštitara koji mi je uz obavezan poslovični smiješak u ruku tutnuo komad papira. Pomalo iznenađen tim nesvakidašnjim gestom napravio sam još par koraka, pa sam potom stavio naočale da pogledam o čemu se radi. 

Pisalo je ovako: „Upozorenje – Trenutno je sezona izlijeganja mladunaca vrana i naš savjet vam je da odrasle vrane izbjegavate na svakom koraku. Ako ih primijetite, nemojte ih nikako gledati, ne ostvarujte kontakt očima i nadajte se najboljem. Isto tako, budite uvijek licem okrenuti prema njima, nikako od njih, jer vrane obično napadaju s leđa. Nemojte ih nikako uznemiravati jer vrane imaju dugo pamćenje, zamjerit ćete im se, a čini se kao da one znaju da su njihova staništa zaštićena federalnim zakonima. Vrane će ići kamo one žele, one su oportuniste, nemojte se iznenaditi ako vam se na kraju i nasmiju u lice.”

Gledam u papir i ne vjerujem šta čitam. Okrećem se da vidim da nije neka epizoda „Skrivene kamere“ pa onda na trenutak pomislih da se nisam možda nekim čudom našao u „The Twilight Zone“. Ili u nekoj od priča Ephraima Kishona. 

Stajao sam par minuta na izlazu iz bolnice. Malo me bila i prpa uhvatila, trebalo je preći pedesetak metara brisanog prostora do mog auta. Nekako sam na kraju uspio. Mislim da bi mi i Ben Johnson na steroidima pozavidio na brzini. 

Eto, donedavno sam rabio onu poznatu o zaštiti sibirskih medvjeda, ali odsad ću koristiti drugu odrednicu, našu lokalnu. Upotrebljavat ću: „Zaštićen k'o oregonska vrana”. 

A onda prekjučer pročitah vijesti iz Like. Kako se u Hrvatskoj štiti lički krompir i međedi.

VLAKOVI BEZ VOZNIH REDOVA

Prošle godine, sjećate se, u Srbiji bilo nešto zaredalo jedne sedmice, pa svaki drugi dan voz ispadao iz šina. A šta ćete …iznenade vrućine ljeti, kao što zaskoči snijeg zimi, tako nekako su išla obrazloženja. Uglavnom, bilo pa prošlo. Dešava se….

Sad se u Hrvatskoj sudarila dva vlaka. Ah, bože moj, čuda velikoga! Čitam izvještaje novinara. Jedan naslov kaže da je putnički vlak vozio čovjek šezdeset i jednu godinu star, a drugi, teretni, dvadesetogodišnjak. Pošto sam rodom iz Bosne, nisam shvatio kako je to relevantno u ovom nemilom događaju.

Čekam da se neko još sjeti i okrivi velike vrućine koje su iznenada došle, u po ljeta, pa da se sve stavi ad acta. Prepusti zaboravu.

Sekunde koje znače razliku (FOTO: Denis Lovrović/Lupiga.Com)

Kad smo već kod ovih prijevoznih sredstava, prije jedno sedam-osam godina pročitao sam vijest pod naslovom „Teška greška“. O čemu se radilo? U Japanu je, naime, voz krenuo dvadeset i pet sekundi ranije. Umjesto tačno u 7:12:00 greškom je, pošto se kondukter zbunio oko termina polaska, pa poslao signal za kretanje, isti taj vlak krenuo u 7:11:35 pa je jedan putnik propustio voz. Japanske željeznice smjesta su se ponizno ispričale, a ministar prometa je, kaže urbana legenda, razmišljao da li da ostavku ponudi odmah ili da malo pričeka.

ŠTO JE SIGURNO – SIGURNO JE!

Do večeras sam se smijao
Svim onim savjetima stručnjaka
Mudrim preporukama
Da se najmanje sat vremena
Prije spavanja
Pogase svi telefoni
I ostala prateća rodbina.
Naravno da ja piljim
U svog najboljeg druga
Sve dok mi glava ne klone
Ili dok mi
“My precious!”
(što bi reko Gollum u „Prstenovima“)
Ne pođe ispadati iz ruke.
I dok su mi tako večeras kapci bivali
Na pola dvanaest
U doba između sna i jave
Pojavi mi se na ekranu
Kratka crtica
Interesantan fakt.
Čitam:
“Da li znate da ako hobotnica nije raspoložena za parenje i ako joj partner zbog toga dosađuje, ona ga udavi. I pojede.”
Bacam pogled na drugu polovinu
Bračnog kreveta.
Ona mirno čita knjigu
Okrenuta leđima.
Hm…
Sinoć sam joj davao
Ljubavne znakove
Nježno je vabio u topli zagrljaj.
Večeras ću, bogami, preskočiti.
Neću dosađivati.
(Što je sigurno, sigurno je…)
I od sutra gasim telefon na vrijeme
Valjda stručnjaci znaju šta pričaju.

DODATAK JEDNOJ BIOGRAFIJI

Ella Fitzgerald je bez sumnje najpoznatija jazz pjevačica u istoriji tog glazbenog žanra. Zbog toga je i zaslužila nadimak „First Lady of Song“. Međutim, u njenoj karijeri nije išlo sve glatko, pogotovo ne na početku. Vrijeme kad je segregacija još bila u punom jeku, nije joj išlo u prilog. Osim što je bila crnkinja, elitni klubovi nisu je smatrali dovoljno „glamuroznom“ za svoju klijentelu. Sam njen glas, iako nevjerovatan, nažalost nije bio dovoljan, nije bio ulaznica koja bi otvarala vrata velikih L.A. klubova. Poput jednog od najpopularnijih u to doba, kluba „Mocambo“. Trebala je nešto više.

Holivudska glumica Norma Jean je u to vrijeme možda bila i na vrhuncu svoje popularnosti. Jednu večer nazvala je vlasnika kluba i rekla mu da ako pozove Ellu Fitzgerald da nastupa u klubu, pruži joj šansu, da će dolaziti svaku večer i sjediti u prvom redu. A za njom će trčati cijela svita novinara i foto-reportera. Tako će klub dobiti besplatnu reklamu u svim medijima. (Bitno je napomenuti da u to vrijeme nije bilo baš najpametnije zauzimati se za osobe druge boje kože.)

Gazda je poslije kratkog nećkanja pristao na Normin prijedlog. Od tog trenutka, počinje i prava pjevačičina slava, Ella više nikad nije bila primorana da pjeva po malim zabačenim rupama. Više puta tokom života je napominjala da (skoro) sve i duguje svojoj prijateljici Normi.

P.S. Za one koji ne znaju Norma Jean je pravo ime legendarne plavuše koja je planetarnu slavu stekla pod imenom Marilyn Monroe. Bila je najveći seks-simbol dvadesetog vijeka. Ostala je upamćena po brojnim filmskim ulogama, aferi sa predsjednikom Amerike i svojoj preranoj smrti. Mnogi je najviše pamte po ljepoti i oblinama, a ova kratka crtica pokazuje da bi je se trebalo sjećati po nekim drugim stvarima. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.